PODIJELI

Knjiga “Lažni antifašisti ubili su Vjesnik” Biljane Bašić, tiskana u izdanju zagrebačkog Spinosaurusa, zanimljiva je prozna kronika, gotovo bi se moglo reći – insajderski izvještaj o ukidanju dnevnog lista Vjesnik 2012. i 2013. godine.

Autorica je knjigu podnaslovila kao “dokumentarnu farsu”. Riječ je zapravo o svojevrsnom inovativnom žanru u kojemu se miješa slijed stvarnih događaja i parabolična farsična prerada nekih događaja, kao i imena likova. Neizmijenjena su jedino imena najvećih političkih vinovnika, u većoj ili manjoj mjeri, ukidanja Vjesnika (Zoran Milanović, Ratimir Čačić, Andrea Zlatar-Violić, Slavko Linić, Ivo Josipović…). Naime, slijed zbivanja u vezi s gašenjem Vjesnika doista se i odvijao kao velika farsa. Novine koje su 1940., u predratnom vremenu, osnovali zagrebački i hrvatski antifašisti, ukinula je formalno ljevičarska vlada, ne samo ukinula, nego i doslovno uništila jer je u paketu s ukinućem dnevnika Vjesnik zapravo privela kraju i cjelokupan izdavački kompleks Vjesnika, nekoć najvećeg novinsko-izdavačkog poduzeća u bivšoj Jugoslaviji.

Druga je pak farsa činjenica da su članovi tada vladajuće koalicije u Hrvatskoj ukidali Vjesnik odigravajući cijelu igru za lažne Frankopane. No, to je izvedeno toliko šlampavo da su i naručitelji cijele farsične operacije odustali od igre uvidjevši da potencijalni kupac Vjesnika nema niti za bankovno jamstvo. Farsičnost cijele priče pojačava i činjenica da su sami novinari kumovali ukinuću Vjesnika osnovavši nelegalno radničko vijeće, čiji je cilj bio umjesto spasonosnom projektu koji bi vodili najtiražniji glavni urednik u povijesti Večernjaka i ugledni novinar Ferala, dati podršku lažnim Frankopanima. Posljedica cijele priče je da je neboder u kojemu je nekad radilo na tisuće novinara, u kojemu se stvarao dnevni list Vjesnik kao važan čimbenik hrvatskog društvenog i političkog života punih sedam desetljeća, danas kuća duhova na uglu Savske i Slavonske.

Autorica je insajderica u cijeloj priči jer je u slijedu zbivanja sudjelovala kao ugledna novinarka, ali i čelnica ogranka Sindikata novinara Hrvatske. Sindikat i HND u presudnim su joj trenucima uskratili potporu, a sam vrh sindikata dopustio je pučističkome vodstvu novog ogranka nelegalno djelovanje i izbore za profrankopansko tzv. radničko vijeće. Autorica opisuje i zbivanja u vezi s pregovorima za pokušaj spasa Vjesnika. Iako ne osporava i odgovornost HDZ-a za biltensko razdoblje Vjesnika tijekom svoje vlasti, koje je znatno kumovalo smanjenju dostatne tiraže za opstanak, ističe kako je povijesna činjenica da su političari Kukuriku koalicije, u suradnji i s drugim državnim dužnosnicima, posebice tadašnjim glavnim državnim tužiteljem, omogućili kraj nekoć najuglednijeg dnevnog lista na ovim prostorima. Tako su danas u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije jedini središnji republički ili pokrajinski listovi koji nisu opstali – Vjesnik i Rilindja, koju je ukinuo Slobodan Milošević. Poseban dojam i ugođaj knjizi daju i redakcijske zgode i situacije u presudnim danima za opstanak Vjesnika. To ovom insajderskom izvješću daje dodatni šarm i “saft” iz redakcijske “utrobe”. Ritmom i pripovjedačkom strukturom autorica čitatelja doslovno “lijepi” za siže knjige, koju se bezmalo čita u jednome dahu.

Ovom knjigom autorica se priključila brojnim novinarima koji su posljednjih godina svjedočili kako novinarstvo djeluje iznutra (Drago Buvač, Miroslav Edvin Habek, Josip Pavičić, Stjepo Martinović, Nenad Ivanković, Milana Vuković-Runjić…). Ona je pokazatelj kako novinari u redakcijskom slijedu zbivanja često i samo nalikuju na one koje toliko kritiziraju u svojim tekstovima… Autorica ne štedi ni novinarske kolege kao one koji su zapravo i sami u velikoj mjeri odgovorni za nezavidnu situaciju u kojoj se danas nalaze – situaciju gdje su redakcije sve manje, a burze sve napučenije bivšim novinarima.

Međutim, nada možda umire posljednja jer je prijegorom autorice i junakinje ove knjige nešto bitno i brendirano, ostalo sačuvano – pravo na ime Vjesnik.

PODIJELI