Nenad Jandrić, Željko Kovačić i Joško Marušić još prije četvrt stoljeća pokrenuli su inicijativu da se plavi žabac, pod imenom Fulir, i službeno proglasi maskotom hrvatske prijestolnice. Inicijativa je odjeknula dobro, no mjerodavne institucije ostale su gluhe za ljubavni kreket plavog žapca.
Uza svu ljubav prema vjevericama, ali sjeća li se netko uopće još Zagija? Dizajniran kao službena maskota zagrebačke Univerzijade (1987.), taj simpatični plavi glodavac sa šestinskim šeširićem i raznobojnim repom, koji bi, uz male modifikacije, danas, u najboljem slučaju, još mogao zasjati na kakvom gay prideu, otplesao je, čini se, svoje davnašnje ljeto, a da se pritom nikada uistinu nije ni nakanio etablirati kao maskota grada Zagreba, premda su ga tada mnogi smatrali upravo time. I dok trideset godina nakon velikog sportskog događaja Zagi krcka svoje lješnjake u zasluženoj mirovini, pitanje koje se nužno nameće glasi: ima li Zagreb uopće svoju maskotu, koja bi mogla stati rame uz rame s berlinskim medvjedom ili, zašto ne, ljubljanskim zmajem?
Poplavi u ključnome trenutku
Ima li Zagreb neki endem? Dobro, nisu endemi ni medvjed, ni zmaj, ali da ostanemo na vodozemcima (što zmaj moguće jest), Zagreb ima – žabu. Rana arvalis wolterstorfi, kako su je stručno krstili zoolozi, dok se u narodu uglavnom uvriježilo ime modrač, kreketala je nekoć oko savskih rukavaca i maksimirskih jezera, a ni gradski potoci (znamo li ih, zapravo, nabrojati?) nisu joj bili mrski. Posljednji živ primjerak uhvaćen je 1956. nedaleko od Starog mosta, prepariran obitava u Prirodoslovnom muzeju, dok se u prirodi danas može zateći još jedino u Turopolju. Među žabljim vrstama, kažu stručnjaci, skače najdalje, a krekeće zborno i solistički, pri čemu, ako je zbor, jedna strana staništa počinje koncert s „kroa… kroa… knurrr…“, dok druga odgovara s „kroa… kroa… kvarrr…“ (cro-kvar!?).
Ma koliko je ljubili, rana arvalis neće se pretvoriti u princa, ali zato će joj se mužjak u doba parenja (sredinom ožujka), čim zaskoči odabranicu svog razigranog žabljeg srca, pretvoriti u osvjedočena Zagrepčanina i – poplaviti. I ne samo to, nego s družice neće sići sve dok ona ne položi jajašca, makar ih, kako se kaže, uzeli i u ruku. Naš čovjek, nema što. Boja uspaljenog barskog kavalira varira, uzgred, od tamnoljubičaste do zagrebačke nebeskoplave, a može splasnuti jedino doživi li pri parenju umjesto ushita, stres. Dakle, žablje kraljevne, budite strpljive i surađujte. Možda će nekome sad pasti na pamet da je francuski pisac i filozof Georges Bataille svoj zacijelo najpoznatiji porno-roman naslovio „Plavetnilo neba“, da je slikarska moderna imala svoga Plavog jahača, ali zato Zagreb ima plavog jebača, pa još žapca, a to nije mala stvar.
Ljupko dizajniran romantik
Bit će tome već dobrih četvrt stoljeća otkako je Nenad Jandrić iz zagrebačkog Prirodoslovnog muzeja, poznat i kao motor Scene Amadeo te inicijator mnogih hvalevrijednih akcija s prepoznatljivim zagrebačkim štihom, kao što je „Zagreb dok ga još ni bilo“, zamijetio taj zanimljiv detalj zagrebačke prirodne baštine i u suradnji s arhitektom Željkom Kovačićem i karikaturistom Joškom Marušićem pokrenuo inicijativu da se plavi žabac, sad već pod imenom Fulir, i službeno proglasi maskotom hrvatske prijestolnice. Inicijativa je, koliko sjećanje služi, odjeknula sasvim dobro, tek s ponekom zajedljivom primjedbom da je žabac ipak ljigav, sluzav stvor, što nužno i ne mora biti točno, pogleda li se kako ga je ljupko dizajnirao Marušić, čiji je Fulir zapravo nepopravljiv romantik, a k tome još i prilično sramežljiv, tek što mu se od silna plavetnila rumen u licu baš i ne vidi.
Nepotrebno je isticati da su mjerodavne institucije ostale gluhe za ljubavni kreket plavog žapca, kao što ni zgodimični natječaji, koncipirani s namjerom da se ostarjelom Zagiju pronađe nasljednik, uglavnom nisu urodili zadovoljavajućim plodovima. Žapcu u prilog govori, uzgred, još jedna činjenica, napomenuta svojedobno u obrazloženju projekta: „Iznenađujuće je kako se lik ove životinjice, posebice zato što se bez nasilja može uspješno dvonožno osoviti, dade umjetnički kreativno varirati.“ Dakle, slikovnice, stripovi, animirani filmovi, a hoćemo li baš, možda i neka žablja (soft) erotika, ako bismo je, ćudoredni kakvi već jesmo, uopće mogli zamisliti.
Od uskrsnuća i plodnosti do fröschelna i zla
Ni simbolike, što ju je žaba uživala u starim kulturama, Zagreb se ne bi trebao stidjeti, od uskrsnuća i plodnosti (Egipat) do vraćanja iskonu (Japan). U kolokvijalnom njemačkom glagol fröscheln, izveden iz imenice Frosch (žaba), označavao je, blago rečeno, spolni čin, dok izrazito negativne karakteristike žabi pripisuje jedino Sveto pismo, što kao egipatskom zlu u Starom, što kao demonu u Novom zavjetu, ali to nas ipak ne bi trebalo plašiti.
U Zagrebu su se, svjedoče stare kronike, još 1870. stanovnici Vlaške ulice gradskom poglavarstvu pismeno požalili na nesnosno kreketanje žaba, ali s druge strane, od 1879. do 1941. djeluje i ekskluzivni klub znakovita imena „Kvak“ (amblem mu je, naravno, bila žaba), osmišljen krajnje hedonistički za njegovanje „zabave i profinjenog humora“. Ako je poznati psihoanalitičar i učenik Sigmunda Freuda Viktor Tausk (inače list naših gora) u jednom eseju o hrvatskoj književnosti iz 1898. zamijetio da u naših pisaca politika zauzima mjesto što ga u drugim literaturama ima seksualnost, lucidan nastavak na tu konstataciju možemo pronaći i kod Zvonimira Milčeca, upravo u kontekstu „Kvaka“: „U Zagrebu i žabe krekeću o politici.“ Dok modre od strasti baš ne opće spolno. Toliko o Zagrebu, žapcima i mogućoj maskoti, sve ostalo su žablji kraci. Ali to bi, priznajmo, sad već bio kanibalizam.
