Ljudi koji imaju izuzetno mala znanja, male sposobnosti i nikakve vještine, koji su zapravo neuki, tabule rase, imaju iluziju da su spoznajno i sposobnostima superiorni stvarnim znalcima: jer ne mogu shvatiti kolike su neznalice i nevježe.
Prije nekoliko dana u bespućima virtualne zbilje „naletio“ sam na vrlo zanimljiv popularno-znanstveni osvrt Toma Nicholsa, profesora s američkog Mornaričkog ratnog koledža, bivšega sovjetologa, danas rusologa, autora sedam knjiga te jednog od najistaknutijih sudionika pokreta protiv izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika „Nikad Trump“. Članak je objavljen u časopisu Foreign Affairs pod naslovom „Kako je Amerika izgubila vjeru u ekspertizu“ (How America Lost Faith in Expertise).
Ključna je teza članka vrlo jednostavna i bliska svakodnevnom iskustvu svakog kvalificiranog profesionalca, eksperta, stručnjaka: bez obzira na to je li riječ o inženjeru, arhitektu, sucu, ekonomistu, geometru, pravniku, financijskom, grafičkom uredniku, učenom novinaru, bankarskom znalcu, vojnom ekspertu, visokom vojnom časniku, ali i liječniku opće prakse, interne medicine, pedijatrije, psihijatrije i inih ne-kirurških struka.
Iznimka od pravila KRIZE POVJERENJA u medicinu zasad su kirurške struke koje još uvijek uživaju kakvo-takvo poštovanje i povjerenje klijenata, pacijenata, pa i javnosti. Iznimka su i neke druge profesije, primjerice, piloti, vodoinstalateri, medicinske sestre, električari i sl.
Preko interneta, Wikipedije i drugih korisnički prijateljskih narodnjačkih mrežnih stranica lako dostupne informacije stvaraju kod laika uvjerenje da je on, takozvani obični ili prosječni građanin, zapravo znalac kojemu nisu potrebna ekspertna, dugotrajnim školovanjem mukotrpno stjecana, stručna, pa i usko specijalistička znanja.
Svijest o tome da su samosvijest i znanje često obrnuto proporcionalni, oduvijek je bila bliska učenim i mudrim ljudima. Znameniti drevni kineski filozof i društveni reformator Konfucije, Konfučije ili Kung Fu Ce tvrdio je tako: „Stvarno znanje je spoznati (znati) razmjere vlastitoga neznanja.“
Na istome je tragu i razmišljanje Bertranda Russella („Jedna od bolnih stvari o našem vremenu je da su oni koji osjećaju sigurnost glupi, a oni koji imaju neku maštu i razumijevanje ispunjeni su sumnjom i neodlučnošću.“) i Charlesa Darwina: „Neznanje češće rađa sigurnost nego znanje.”
Prije dvadesetak godina ta i slična razmišljanja, spoznaje i iskustva pretvorena su u zgodan teorem, osnažen rezultatima empirijskog istraživanja. Naziv je tog teorema Daning-Krugerov učinak.
Krajnje pojednostavljen, taj teorem svodi se na sljedeći zaključak: ljudi koji imaju izuzetno mala znanja, male sposobnosti i nikakve vještine, oni koji su zapravo neuki, tabule rase, imaju iluziju da su spoznajno i sposobnostima superiorni stvarnim znalcima – jer ne mogu shvatiti kolike su neznalice i nevježe.
Kako zapravo izgledaju neznanje i osjećaj superiornosti neukih ljudi, nedavno je dobro pokazao čudački zapis međimurskog saborskog zastupnika Živoga zida, povjesničara, štoviše doktora znanosti, gosp. Branimira Bunjca (rođen je u Mostaru 1972.) o cjepivima.
Evo tog zapisa: “Dobio sam u ruke službeni popis sastojaka koji se širom svijeta koriste u cjepivima. Između ostaloga, unutra su GMO virusi, abortirani fetusi životinja i ljudi, embrij zamorca, razne vrste jaja, mišja krv i mozak, krv, srce i bubrezi različitih vrsta životinja, npr. majmuna, konja, svinja, ovci, zečeva, pasa… Ovi podaci predstavljaju ‘poslovnu tajnu’ i ‘ne preporuča ih se objavljivati’. Ne mogu vjerovati da sam dio ovih podataka čuo po prvi puta u životu. Morat ćemo se očito svi skupa više boriti oko prava na transparentnost i informiranost kod medicinskih zahvata.”
Novi svjetski pokret protiv cijepljenja, posebice protiv cijepljenja beba i male djece, dobio je inicijalni poticaj danas već davne 1998. godine kada je u to doba ugledni i utjecajni britanski liječnik i znanstvenik dr. Andrew Wakefield sa suradnicima u vrlo utjecajnom znanstvenom časopisu The Lancet objavio članak u kojemu su izneseni navodni „dokazi“ kako jedno od najpoznatijih svjetskih cjepiva MMR – protiv ospica, zaušnjaka i rubeole – uzrokuje kronične crijevne bolesti i – AUTIZAM.
Šok i nevjerica izazvani senzacionalističkom konferencijom za tisak na kojoj je javnosti prvi put predočen članak iz The Lanceta postali su zametkom svjetskog pokreta protiv cjepiva i cijepljenja koji se posljednjih godina proširio i na Lijepu našu, dobivajući u liječnicima dr. Lidiji Gajski i dr. Srećku Sladojevu – nazovimo ih tako – GURUE AUTIZMA I AUTOIMUNIH BOLESTI navodno uvjetovanih cijepljenjem.
Iako je naknadno dokazano da je SVJETSKI GURU AUTIZMA dr. Andrew Wakefield svjesno prevario znanstvenu zajednicu i javnost, da je to učinio zbog osobne koristi (stjecanja popularnosti i zarade), da je bio neodgovoran i neiskren, zbog čega mu je ODUZETA LIJEČNIČKA LICENCA, virus sumnje u cijepljenje pušten je iz „boce“ i pretvoren u svjetsku PANIKU-STRAH OD CIJEPLJENJA, a zatim i u pokret koji podržava sve više bogatih, moćnih i slavnih ljudi.
Kao gluhi i slijepi (na ekspertne argumente) sljedbenici tog pokreta javljaju se, dakako, ljudi koji imaju psihološke predispozicije za raznorazne teorije zavjere, pa nije nikakvo čudo što se pokretu pridružio dr. Branimir Bunjac.
Panika od autizma, kako piše američki sociolog dr. Peter Bearman, ima racionalnu osnovu jer se velik dio porasta te opake bolesti jednostavno ne može znanstveno objasniti: „Iako je pozadina priče (o autizmu) složena, izvor panike od cijepljenja u temelju je sljedeći: rasprostranjenost autizma u posljednjih je dvadeset godina spektakularno porasla i premda znanstvenici mogu objasniti 50 posto tog porasta, ne mogu ga u cijelosti objasniti. Kao posljedica: velika mreža odvjetnika, epidemiologa, znanstvenika, znanstvenika-smeća, kliničara, kliničara-patkara, slavnih ljudi, genetičara, ekspertnih svjedoka koje možete zaposliti (ako tužite proizvođače cjepiva, op. S. L.), prodavača zmijskog ulja, Playboyevih zečica, komičara, šarlatana, blogera i roditelja počela je raspravljati o rastu autizma i njegovoj povezanosti s cijepljenjem, nudeći vlastite ‘teorije’ ili prodajući tuđe.“
Dodatan, interesno motiviran poticaj zagovornici teze ili teorije o povezanosti cijepljenja s autizmom i drugim negativnim zdravstvenim posljedicama cijepljenja dobili su osnivanjem posebnog programa za obeštećenje osoba koje vjeruju i tvrde da im je zdravlje pogoršano nakon cijepljenja: https://www.hrsa.gov/vaccinecompensation/
Pad, pa i iščeznuće povjerenja ljudi u znanost i medicinu, imunologiju i javno zdravstvo te posebice farmaceutsku industriju, dugotrajan je proces koji traje dulje od pola stoljeća, kada su iskorijenjene ili znatno ograničene „dobre“ (zarazne) bolesti i kad su se pojavile „zle“ (kronično-degenerativne) i duševne bolesti i poremećaji.
Najprije sumnja, zatim tjeskoba te na kraju manje ili više racionalan ili iracionalan strah od cijepljena, masovni su socijalno-psihološki fenomeni koje se najbolje može shvatiti ako se usporedi ozračje i oduševljenje kojim je Amerika prije 62 godine dočekala vijest o tome da je Jonas Salk pronašao prvo sigurno cjepivo protiv dječje paralize.
Teologinja dr. Susan Brooks Thistlethwaite opisala je to ozračje prije osam godina u The Washington Timesu: „Kada je objavljena vijest da je Salk stvorio cjepivo protiv dječje paralize, crkvena su zvona počela diljem cijele zemlje zvoniti, tvornice su zaustavile rad trenutkom tišine, sinagoge i crkve organizirale su molitve. Roditelji i učitelji plakali su zbog olakšanja i sreće. Salk je slavljen kao ‘čudotvorni radnik’, a roditelji su nahrupili cijepiti djecu.“
Masovna sumnja u cjepiva i cijepljenje, posebice obvezno, javila se postupno, među ostalim, i zbog toga što se broj cjepiva u tri generacije povećao dvadesetak puta!
Dodatni razlog za sumnju bila je za javno-zdravstvene stručnjake potpuno razumljiva činjenica da su prevalencija i smrtnost od dječjih zaraznih bolesti za koje su – znatno kasnije – izumljena cjepiva, smanjene znatno prije tog izuma. To je ostvareno klasičnim ili inovativnim javno-zdravstvenim mjerama, razmjenom informacija, sanitarnim i komunalnim intervencijama.
Upravo zbog toga, razumni zagovornici cijepljenja silno griješe kad smanjenje pobola i smrtnosti od zaraznih bolesti pripisuju isključivo cijepljenju. Na toj su tezi napisane dvije, možda i ponajbolje knjige u kojima se kritizira pokret protiv cijepljenja. Knjiga Paula A. Offita „Smrtni izbor: Kako svima nama prijeti pokret protiv cijepljenja“ i knjiga Seatha Mnookina „Panični virus: Istinita priča o medicini, znanosti i strahu“.
Zaključit ću ovako: racionalan i iracionalan strah od cijepljenja, vakcinofobija, može se prevladati samo istinitim informiranjem javnosti, a, prije svega, roditelja o koristima i rizicima koje donosi konkretno cjepivo. Na sličan način kao što se i aerofobija, odnosno aviofobija, strah od letenja – dokazano najsigurnijeg vida putovanja – mogu prevladati jedino istinitim informiranjem i poučavanjem.
