PODIJELI
Iako zauzeta intenzivnim probama uoči premijere “Ivanova”, prvakinja Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Lana Barić pronašla je malo vremena za razgovor u glumačkoj sobi HNK. Predstojeća premijera nametnula se kao prva tema razgovora.

Kakva će biti vaša Ana Petrovna?

Mislim da će biti malo neobičnija od slike koju ljudi stvore kad zamišljaju osobu koja boluje od sušice i umire jer je i kazališni izričaj režisera Eimuntasa Nekrošiusa vrlo specifičan. Na klasičnom komadu, slično kao i neki drugi veliki kazališni redatelji, on gradi svoje znakove i svoja značenja, i to se provlači kroz cijelu predstavu. Sve ono što je generalno i opće, banalnosti i klišeji u standardnom, regularnom svijetu koji poznajemo, on ne prihvaća i ne koristi. Upravo suprotno, on stvara svoja značenja, što je za svakog glumca veliki izazov i radost. Predstavu smo radili umjetničkim jezikom koji je dosta vezan i uz pokret, što mi je bilo zanimljivo. Mislim da će predstava biti izazovna publici i jedva čekam reakcije.

Nekrošius je osobit i talentiran režiser, ali bije ga glas nedostupnog umjetnika koji ne voli davati intervjue. Kako je bilo raditi s njime?

Da, rekla bih da mu taj građanski način komunikacije s ljudima ne leži. Ne znam koliko je to stvar mentaliteta, ali osjeća se određena distanca. Kad je riječ o predstavi i kazališnoj režiji, on je svakako čovjek koji jako dobro poznaje kazalište. Vidi se da je to njegov medij, tu se odlično snalazi. No mi glumci navikli smo se raditi s kojekakvim ljudima, s različitim karakterima, i teškima i kompliciranima, ali ne i talentiranima, tako da nismo s tim imali nikakvih problema.

Redatelj u kazalištu je poput dirigenta koji određuje zvuk orkestra. Koliko glumac ima slobode u kreiranju lika?

Kreiranje lika kombinacija je redateljeva i glumčeva viđenja. Čini mi se da je Nekrošius mogao zamisliti likove na određeni način, ali predstavu je ipak radio s našim ansamblom i tomu se prilagodio. Mislim da je dobro procijenio što od koga može dobiti i na koji način treba raditi pa je tako stvorio nova živa lica. Treba reći da on ima i dobro uigran aparat, desetljeća iskustva, a kazalište je cijeli njegov život, na neki način i obiteljski biznis s obzirom na to da mu sin radi scenografiju, a supruga kostimografiju.

Radili ste u kazalištu, ali i na filmu. Koji vam je medij draži?

Ne volim se opredjeljvati na taj način jer već dulje uspješno kombiniram i jedno i drugo. Sviđa mi se taj balans – u jednom trenutku malo više radim u kazalištu, a onda se, nakon nekog vremena, više okrenem filmu. Dinamika filmskog seta potpuno je drugačija. Čini mi se da se na filmskom setu stvari puno više kontroliraju, više su ograničene, a riječ je i o puno više novca. I filmski set, kao i kazališnu predstavu, vodi redatelj i mislim da je on kâpo projekta jer puno ovisi o njegovoj energiji, njegovoj prisutnosti i njegovoj želji i motivaciji, a u konačnici i o njegovu ophođenju sa suradnicima na projektu. Film i kazalište drukčiji su mediji, ali moj je posao isti. Ja sam glumica u oba medija. Volim ‘šarati’ između filma i kazališta i to me veseli. Evo, u rujnu prošle godine snimila sam kratkometražni film “Trešnje” Dubravke Turić, koji će ove godine biti prikazan u Cannesu, tako da u svibnju idem onamo. Tko ne bi volio ići u Cannes?

Je li vam stalni angažman u HNK ograničenje?

Svakako, jer imam obavezu prema matičnom kazalištu.

Ali, je li to prednost ili mana?

Za mene je prednost. Ne bih voljela biti slobodnjak. Situacija u Hrvatskoj takva je da nije ugodno biti samostalni umjetnik, a i za moj karakter je to previše neizvjesno. Ja volim kada su stvari izvjesne i kontrolirane pa mi je drago što sam dio ansambla. Stalni angažman jamči posao i sigurnu plaću, što mi je osobito važno zbog djeteta i obitelji. A, uz to, u zagrebačkom HNK trenutačno se rade fantastične stvari, jako dobri projekti, dolaze fenomenalni redatelji, i to je definitivno “place to be”, mjesto na kojem glumac ovog trenutka treba biti. Koliko mogu i kad imam slobodnog vremena, radim i na drugim projektima. Ovog ljeta u Budimpešti ću snimati film “Eden” mađarske redateljice Agnes Kocsis. To je za glumca zaista lijepo.

Kada počinjete snimati najavljivani film “Tereza33” za koji ste napisali scenarij i u kojem igrate glavnu ulogu?

Snimanje počinje ujesen. Definirali smo i obišli lokacije za snimanje, a trenutačno tražimo stanove. Nakon premijere “Ivanova” počinju probe za taj projekt. Iz Srbije će doći Dragan Mićanović, a u lipnju idemo u Split na probe sa splitskom ekipom kako bi sve bilo spremno za snimanje ove jeseni.

Zašto ste za snimanje odabrali baš Split?

Split je moj rodni grad, a i odgovarao mi je zbog teme filma – položaja žena – koji je u Splitu dosta težak.

Mislite li da je u Zagrebu ili nekoj drugoj sredini položaj žena bolji?

Ne, ali u manjim sredinama to više dolazi do izražaja. S druge strane, u Splitu sam odrasla i provela formativne godine, tako da dobro poznajem tamošnji mentalitet, mediteranski tip muškarca i omalovažavajuću ulogu žene u dalmatinskoj obitelji. Naravno da se film ne odnosi samo na Split i Dalmaciju, ali, kao što sam rekla, tu sredinu najbolje poznajem, u toj sam arhitekturi odrasla i bilo mi je bitno da cijelo to okruženje i energija bude nešto što uistinu poznajem kako ne bi ispalo da varam ljude. Doduše, film jest velika varka, ali ja nisam ekspert za pisanje scenarija, to nije moj bazični medij, i zato sam kao polazišnu točku odabrala svoj grad, svoju istinu.

Hoćete li i ubuduće pisati scenarije?

Da, ako osjetim potrebu. Ovaj scenarij počela sam pisati prije 12, 13 godina iz vlastite potrebe. Možda bih i odustala, ali počele su se pojavljivati mogućnosti za realizaciju tog projekta pa nisam. Sve se posložilo, pojavili su se i suradnici: producentica Irena Marković, režiser Danilo Šerbedžija, scenografkinja Petra Poslek, kostimografkinja Željka Franulović, maskerka Snježana Gorup, i to je preraslo u pravi obiteljski projekt. Osjeća se jako dobra vibra oko cijelog projekta.

Kako uspijevate odraditi sve te projekte i još se posvetiti obitelji?

Zapravo teško. Teško je balansirati između svega toga. Ali, da nemam obitelj, mislim da bih 25 sati dnevno radila svoj posao. Nastojim sve obaviti, ali tako da mi obitelj ne pati. Nedavno sam pauzirala nekoliko mjeseci, što mi je bilo veoma važno, jer ako se preforsiram, neću biti dobra nikomu, ni kazalištu, ni filmu ni obitelji. Nisam više ambiciozna kao u mladosti, volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji i za to uvijek pronalazim vremena.

Kako ste se kao Splićanka snašli u Zagrebu?

U Zagrebu se osjećam jako ugodno. To mi je dom, dijete mi je ovdje rođeno i ide u školu, ovdje mi je posao, ovdje imam priliku raditi odlične projekte, vezana sam uz Zagreb. Dom odabireš, dom ne mora biti ondje gdje si rođen. U Zagrebu mi se otvorilo mnogo toga vezano uz karijeru, što u nekom drugom gradu u Hrvatskoj vjerojatno ne bi. Za glumački posao Zagreb je veoma važan.

Bili ste vrlo aktivni u slučaju HAVC-a pružajući potporu Hrvoju Hribaru. Što se sada događa s inicijativom “Puk’o mi je film”?

Počela sam raditi i shvatila sam da nemam vremena baviti se i time pa sam se isključila iz svega. Zapravo, ovog trenutka i ne znam točno što se zbiva s HAVC-om. Koliko sam čula, događaju se strukturne promjene u HAVC-u i ne znam hoće li to izaći na dobro. Birat će se novi ravnatelj, a ja se samo mogu nadati da će nastaviti politiku starog ravnatelja, pogotovo kad je riječ o međunarodnoj suradnji naših filmaša. Evo, na primjer, film Dubravke Turić ide u Cannes, a njezin prethodni film nagrađen je na festivalu u Veneciji. Dakle, u Hrvatskoj se snimaju filmovi koji su kvalitetni i koji ulaze u program A filmskih festivala. Nadam se da će se i dalje odobravati takvi projekti i da će se nastaviti uzlazna putanja hrvatskog filma. Sve drugo bilo bi neprihvatljivo i bio bi to veliki propust Vlade i ministrice kulture. Moram reći da i dalje ne znam zašto je Hrvoje Hribar smijenjen. Mislim da mu se nije dokazala nikakva kriminalna radnja, a svakako mu se nije dokazalo da je bio neuspješan ili da je HAVC s njim na čelu bio neuspješan. Za mene će to ostati veliki misterij.

Buru je sada izazvala predstava “Naše nasilje i vaše nasilje” Olivera Frljića. Kako vi vidite sve što se događalo oko te predstave? Imaju li umjetnici pravo izraziti svoje poglede na društvo?

Naravno da imaju. Sve to oko Frljićeve predstave su gluposti. Nisam sigurna je li ministrica uopće pogledala predstavu prije nego što je iznijela svoj stav o njoj. Nisam pročitala tu informaciju. Ljudi su osuđivali a da predstavu uopće nisu vidjeli, što je apsurdno. Bojim se da to vodi do javnog linča određene osobe, a to je ponovno Oliver Frljić. Ono što sigurno mogu reći za Frljića jest da je jedan od naših najboljih redatelja. Gledala sam puno njegovih predstava, od njegovih početaka u ITD-u i predstave “Sedmorica protiv Tebe”, radila sam s njim “Smrt u Veneciji”, gledala sam i njegove dječje predstave u Žar ptici i ZKM-u i mislim da je njegova predstava “Mrzim istinu” jedna od naših najboljih. Frljić je jako darovit i talentiran i ima svoj specifični kazališni izričaj. Sve je to potpuni apsurd, a s druge strane, kad pogledam što se događalo ispred splitskog HNK i kako su se ti prosvjednici ponašali, čini mi se da su ovakve predstave potrebne. Frljić jednostavno mora nastavi režirati predstave.

Očekujete li da vam Cannes otvori vrata inozemne karijere?

Prije nekoliko godina snimila sam poljski film u Sarajevu, predstoji mi snimanje s mađarskom redateljicom, to su već lijepi inozemni projekti. Ne mogu reći da sam toliko ambiciozna da bih stremila inozemnoj karijeri, pogotovo zato što su velike šanse da naše glumice završe s malim ulogama nekih Ukrajinki ili Ruskinja u holivudskim mainstream filmovima. I u kazalištu i u filmu mene i dalje najviše zanimaju autorski projekti, kao što je bila predstava “Potop” u ITD-u i neki filmovi. Nemam agenta, nemam “showreel”, nemam fotografije za portfolio i zapravo mi se ne da baviti karijerom na takav način način. Imam dosta posla i radim ga. Hoće li to dovesti do još nečega, ne znam. Bit će super ako do toga dođe, a jednako tako bit će super i ako se ništa ne dogodi.

PODIJELI