PODIJELI

Sad razumijem zašto na aerodrom treba doći tri sata ranije – govori mi kolegica dok čekamo security check u briselskoj zračnoj luci. Gužva, detaljni pregledi i ono zastrašujuće – vojnici sa sivim puškama i metkom u cijevi, prizor koji nas nije ispratio sa Zračne luke “Franjo Tuđman” prije našeg leta za Belgiju.

Vozeći se do novog avijacijskog čuda Velike Gorice iz uobičajenog smjera koji je i prije vodio na stari terminal nećete pronaći nijedan znak da ste na pravome putu. Fizirovom ulicom do ulaza, pokraj starog terminala i Zrakoplovne škole, nailazit ćete na razne putokaze, a svi će vam govoriti više-manje isto – idi na obilaznicu i preko Velike Kosnice, ovdje je samo cargo!

No, u cijeloj priči postoji doza simpatičnosti. “Tajni” put (koji uopće nije tajan, jer ako se ne obazirete na putokaze i idete ravno, doći ćete do zračne luke) poznat je uglavnom Velikogoričanima i onima koji su za “smjer ravno” čuli od pouzdanog izvora.

Jedan podvožnjak i dva kružna toka i stižemo na dolazni terminal u gornjem dijelu zračne luke. Dopušteno vrijeme stajanja na obje strane bez plaćanja je 10 minuta, što je dovoljno da se iskrcamo iz auta s prtljagom. Svaki sljedeći sat stajat će vas 27 kuna.

Gore je kafić u kojemu možete popiti kavu i nešto pojesti – ako si možete priuštiti kavu s mlijekom od 18 kuna (što je 10 kuna više od uobičajene cijene kave u Velikoj Gorici) i sendvič s tunom za 30, koji je još bio toliko hladan i suh da su nesretnu kolegicu i cijeli idući dan boljeli zubi.

Prvi korak bio je check in. U velikom, modernom prostoru bila su otvorena tri šaltera, s besmisleno postavljenim trakama za red s obzirom na da nije bilo nikoga. Dajem osobnu, razgovaram sa simpatičnim gospodinom, no nešto nije u redu s mojom kartom. Čujem sa strane njegova kolegu kako govori da ako mi sad zalijepi boarding pass na kovčeg, možda kovčeg neće doći sa mnom u Bruxelles. Uz kratko čekanje i laganu paranoju da sam možda u snu skrivila kakav međunarodni incident i sad sam tražena kriminalka – sve je bilo u redu, kovčeg je otišao i ljubazni gospodin mi uz osmijeh pruža kartu.

Zabavno je koliko su Velikogoričani eksperti za avione, letove i zrakoplovstvo. Ne zovemo se valjda bez veze Grad zrakoplovstva, zar ne? Dok pijemo kavu i fotografiramo bližnjima karte, sa svih društvenih mreža dobivamo podatke o našem avionu.

“Vozite se u krntiji”, dobiva kolegica poruku. Na moj je mobitel, pak, stiglo: “Aha, propelerac. Malen, glasan, ali svejedno siguran!” Pratili su nas na radarima i znali su da smo sletjeli i prije nego što smo im javili pa smo se samo mogli nasmijati koliko su naši prijatelji i obitelj povezani s ovom prometnom branšom.

Securty check za mene je bio poseban doživljaj. Ovo mi nije prvi let avionom pa na sebi nisam imala sat, nakit ili remen te sam nakon ostavljanja stvari za skeniranje samouvjereno prošla kroz detektor. No divlje “bipkanje” detektora nagnalo je mrgodnu zaštitarku da krene prema meni, a ja sam instinktivno posegnula rukom u džep znajući da sam, pametna kakva jesam, u njemu ostavila ključeve.Ključevi, ključevi – mašem joj i pokazujem, no nju nije briga.

– Gospođice, skinite sako i cipele – mrgodno kaže. Smiješim joj se, stoti put govoreći da su mi ključevi bili u džepu, ali nepopustljiva je. Sumnjiva sam joj.

Skidam cipele dok me mrgodna prepipava, kolege me gledaju, smijem se, što ću. Tjera me da joj pokazujem stopala, a ja sam sretna što sam prije puta obukla čiste čarape. Uzima neki detektor i počinje me skenirati. BIP-BIP. Opet vrištim. Mrgodna je otkrila žicu u grudnjaku. BIP-BIP. Evo je opet. Na kraju je ispalo da ipak nisam teroristkinja (i nisam počinila međunarodni incident spavajući) pa sam nastavila prema najdražem dijelu svakog aerodroma – duty free shopu!

Glavna su atrakcija domaće rakije, a zatim i sve ostale delikatese poput šminke i parfema.

Preživjela sam uzbuđenje čekanja do ukrcavanja primjećujući kako su natpisi za zahod “Toalet disabled” o kojima sam čula priče i vidjela fotografije mjesec dana prije otvorenja – magično nestali. Ima logike. Znak za WC i ilustracija invalidskih kolica dovoljno su jasna signalizacija da se velika i snažna zračna luka ne treba sramotiti svojim Google translate prijevodom. Međutim, jedan for i dalje nedostaje u natpisima “Toilet men”, ali neka – barem ne insinuira da je pokvaren.

Povratak iz Bruxellesa prošao je sa znatno manjim uzbuđenjem, ali u iščekivanju domaćeg, sigurnog terminala.

Nakon spomenutih velikih gužvi i vojnika s puškama, bilo je lijepo doći na miran, ali i dalje predivan terminal na kojemu te netko čeka.

Na carini je bilo nešto više ljudi s dvaju letova, ali sva četiri šaltera bila su otvorena pa je išlo brzo. Niže su se nalazile i tri trake za prtljagu.

Dok sam silazila, ponovno sam usporedila veličinu prostora s brojem ljudi i zaključila kako bismo svi koji smo trenutno ovdje mogli komotno odigrati koju nogometnu utakmicu.

Naposljetku, nismo mogli ne pomisliti kako se sva prometna infrastruktura u Hrvatskoj radi isključivo za sezonu. Terminali su prilično pusti i prometa nema toliko da je stari Pleso trebao biti zamijenjen novim modernim čudom. Međutim, suvremeno zdanje svakako donosi dašak Europe, a praznina i mir još unose osjećaj sigurnosti.

PODIJELI