PODIJELI

Savski Marof. Na spomen tog malog mjesta na zapadu Zagrebačke županije, prvo što vam vjerojatno pada na pamet je zadnja stanica HŽ-ova prigradskoga vlaka. Doduše, onoga koji ne ide preko granice u deželu, taj završava u Dobovi. Savski Marof možemo vezati i uz moderno i skupo postrojenje koje je vlasništvu naše poznate farmaceutske korporacije ili uz motokros stazu Pepačev Breg. Ali teško, vrlo teško, da bismo ga ikad mogli vezati uz nogometnu romantiku. No, bili biste u krivu.

Naime, u tom malom mjestu postoji nogometni klub istoga imena za koji trenutačno nastupa jedan od najpoznatijih zagrebačkih “španera”, Maradona iz Gajnica, Hrvoje Štrok. U zalasku karijere, jedno od najprepoznatljivijih lica HNL-a, uhvatili smo kako dijeli lopte i nogometne lekcije u Međužupanijskoj nogometnoj ligi. S 37 godina na leđima još uvijek je spreman podvaliti loptu i protivnika izbaciti iz kopački. Savski Marof već je osigurao ostanak u ligi i sada se mirno čeka završnica prvenstva i rade planovi za iduću sezonu.

Hoće li popularni španer iz Gajnica “valjati i rolati” i u idućoj sezoni?

Vidjet ćemo, možda stanem na jesen. Još uvijek uživam u nogometu, dolazim na treninge redovito, igrat ću sve dok sam zdrav i dok mogu trčati s ovim klincima.

Kako vam je igrati u Savskom Marofu?

Pa dobro je, sve je u redu, zasad, malo su tereni lošiji i malo je problem suđenja u gostima, ali navikne se čovjek. A kaj da velim, klasika.

Većinu karijere proveli ste na travnjacima HNL-a. Jeste li zadovoljni?

Mrvicu žalim što nikada nisam otišao u inozemstvo, u jednom trenutku to je možda bila stvar peha, ozljeda, u drugom sam možda pogrešno reagirao. Bio sam dosta blizu odlasku kad sam bio u Dinamu, ali uslijedila je ta ozljeda ramena, pa sam u Rijeci imao ponudu, ali klub me nije pustio. Kažu da imaš samo jednu šansu, ja sam imao dvije, ali sudbina valjda nije htjela. Ali, sve u svemu, zadovoljan sam, sa Zagrebom sam bio prvak, s Dinamom osvojio Kup, bio sam najbolji strijelac Rijeke jedne sezone. Igrao sam europske utakmice. Ma, zadovoljan sam.

Gdje ste proveli najljepše dane karijere?

U Dinamu. Meni je, kao i svakom Zgrepčaninu, to bio san, a ja sam to i ostvario. Bile su to predivne dvije i pol godine, unatoč toj ozljedi. Nakon toga, osvajanje prvenstva sa Zagrebom, klubom koji svaki pravi purger voli, a najbolje sam igrao i najveći trag ostavio upravo u Rijeci.

Nekoliko brzopoteznih pitanja: omiljena Coca-Cola, Kutija šibica, nogometni uzor, najdraži inozemni klub i igrač, transfer u Hajduk koji nije ostvaren?

Coca-Cola je bila porok, nisam pušio, nisam pio, ali jesam pio litru-dvije Coca-Cole dnevno. Kutija šibica je igranje za gušt, dva puta sam je osvajao, a 2012. proglašen sam i najboljim igračem. Nogometni uzor je Zvonimir Boban, najdraži inozemni klub Roma, najdraži igrač Totti, a kad je riječ o Hajduku, bilo je nekih razgovora u onom razdoblju kad je Ibričić otišao, tada je Štimac bio trener, ali nije se na kraju realiziralo i sve je ostalo na razgovoru.

Kako ste branili boje i Dinama i Rijeke, što mislite, tko će ove godine osvojiti titulu?

Uf, malo teško pitanje, dinamovac jesam, ali nakon svih ovih godina vrijeme je da Rijeka osvoji ove godine. Zaslužili su.

Što planirate nakon završetka karijere i čime biste se bavili da niste nogometaš?

Namjeravam ostati u nogometu, želim postati trener, već sam položio B licencu, a planiram položiti i za A licencu. Najprije bih htio trenirati djecu, a dalje ćemo vidjeti. Da nisam nogometaš, bio bih građevinar.

PODIJELI