PODIJELI

Boris Babarović, slavni frontmen grupe Crveni koralji, 10. svibnja u dvorani Vatroslava Lisinskog ugostit će brojne prijatelje i tako na najbolji način, u večeri pod nazivom “Legende žive”, proslaviti 55 godina karijere.

Slavnoga Barbu, kako ga svi odmilja zovu, na pozornici Lisinskog pratit će Filip Gjud & the band, a bit će tu još i Arsen Ereš Trio, ekipa 1. hrvatskog Broadway ansambla, mlada pjevačica Irma Dragičević uz klavirsku pratnju Ive Mrvelja, zatim naš proslavljeni gitarist Vedran Božić, Srđan Jug i V.I.S. Bohemi, zapjevat će i Zdenka Kovačiček te Vlado Kalember u duetu s Anom Rucner, dok će cijeli spektakl voditi uigrani voditeljski dvojac Mirna Berend i legendarni Oliver Mlakar.

S proslavljenim “koraljem” porazgovarali smo uoči velikog nastupa, prisjetivši se mnogih trenutaka iz njegove karijere, od prve objavljene ploče nakon koje su obožavateljice za dečkima iz Crvenih koralja trčale kao za Beatlesima, sve do današnjih nastupa.

Velikim koncertom u Lisinskom slavite 55 godina karijere. Možete li u nekoliko riječi sažeti što osjećate kad se osvrnete na više od pola stoljeća bavljenja glazbom?

– Moj životni cilj uvijek je bila i ostala glazba, u njoj sam doista uživao u svakom trenutku. To ću, uz svoje brojne prijatelje, još jedanput pokazati na koncertu u Lisinskom. Dat ćemo sve od sebe da to i nama i publici bude glazbena večer za pamćenje. Tim nastupom slavim 55 godina ljubavi. Koralji su moj život, stvarno jesu, to nije tek fraza. Od svega toga danas mi najviše nedostaju ta velika, iskrena prijateljstva. Možda ih nije bilo puno, ali su bila prava!

Glazba nije nepoznanica u vašoj obitelji, a kao mali svirali ste violinu…

– Da. Moj tata bio je profesor glazbe, a kad je poginuo u ratu, mama mi je dala njegovu violinu i rekla kako bi bilo lijepo da njemu u spomen naučim svirati. Nisam baš volio svirati taj instrument, ali imao sam divnu profesoricu pa sam na kraju zavolio violinu. A kad znaš violinu, možeš svirati mnoge druge instrumente. Jednom mi je djed odnekud nabavio i harmoniku s 12 basova pa sam i to naučio svirati. I ujak mi je bio jako muzikalan, tako da mi je obitelj s obje strane imala sklonost prema glazbi.

Je li vam mama u početku prigovarala da nađete neki “ozbiljniji” posao?

– Ponekad bi mi rekla: “Previše si vani, kad buš se sredil?”, no tada se teško živjelo od obične plaće, a mi smo, sva sreća, s bendom dobro zarađivali. Sjećam se svojih prvih zarada. Nakon vikend-gaže u Tucmanu, u ponedjeljak u osam ujutro trebao sam doći po novac. Čekao sam pred vratima od zore i trčao doma da mami dam novac. I nogu sam tada iščašio. A kasnije, kad smo krenuli na turneje s Mattom Collinsom, u tri mjeseca dnevno smo imali po tri, četiri nastupa.

Kako ste dobili nadimak Barba?

– Odrastao sam u Ozlju, a s devet godina preselio sam se u Zagreb. Međutim, svi su moji Dalmatinci, iz Splitske s otoka Brača, tako da su mi i dida i tata bili – barbe pa sam taj nadimak i ja naslijedio.

Pjevali ste u jednom od najpopularnijih rock-sastava bivše države. Jeste li slutili da ćete postati takve zvijezde?

– Ma ne, nismo mislili da ćemo biti toliko popularni, iako smo se od početka postavili kao profesionalci. Okupili smo se uoči polaganja mature i odlučili – ako ćemo se baviti glazbom, onda ćemo svakog dana vježbati. To smo shvatili kao posao. I trud se isplatio. Pjevači su uskoro tražili da im budemo pratnja. Za tri sata u studiju uspijevali smo instrumentalno i vokalno snimiti pet pjesama koje su se odmah mogle vrtjeti na radiju. Drugi to nisu mogli. Trebalo je to uvježbati, a mi smo dan i noć tesali svaki detalj.

Koliki je utjecaj na vaš život imala ta golema popularnost koju ste doživjeli kao dvadesetogodišnjak?

– Lagao bih kad bih rekao da mi nije godilo. Godilo mi je. No znate kad sam bio najsretniji? U karijeri smo svirali puno humanitarki, tako smo se uključili i u akciju prikupljanja pomoći za ugradnju pužnice jednoj djevojčici. Nakon godinu dana zazvoni mi telefon i s druge strane dolazi glas: “Bok, striček Barba, ja sada čujem!” Evo, sad sam se naježio! U takvim trenucima mogu reći da sam sretan što sam to postigao. A bilo je još puno takvih primjera. Tu sreću ne možete opisati.

Kruži priča kako ste od obožavateljica dobivali desetak tisuća pisama mjesečno. Tko je čitao sva ta pisma?

– Ma dobivao sam 10.000 pisama dnevno! Kako je mama radila, a ja sam bio stalno na turnejama, dao sam poštarima ključ od stana, a oni bi nam doma iskipali po 10 vreća pisama. Imao sam fan-klubove Borisa Babarovića i Crvenih koralja, a sve su vodile bake i mame koje bi dolazile po te vreće s pismima i čitale ih. Cure su me dočekivale ispred ulaza. Jedna je tako trčala preko ceste da je pala pod susjedov auto i ozlijedila nogu. On ju je odvezao u bolnicu i javio mi da je posjetim. Otišao sam k njoj s cvijećem, a kad tamo, pokraj njezina kreveta stoji čovjek u uniformi. To joj je bio tata. Čim me vidio, uhvatio se za pištolj, no ubrzo smo se sprijateljili. Bilo je svakakvih situacija, kako kod nas, tako i u Njemačkoj.

Kako ste dogovorili svoje prve nastupe u Njemačkoj?

– Otišli smo onamo na audiciju kao mladi talenti. Konkurencija je bila velika, ali, srećom, svidjeli smo se jednom agentu. Dogovorio nam je gaže u Stuttgartu, rekao da odaberemo instrumente koje želimo i da ćemo ih odraditi svirkama. To je bilo pravo rudarenje. Svirali smo svaki dan od osam sati navečer do četiri ujutro, a dobivali smo tek toliko novca da možemo platiti stan i kupiti malo pomfrita. I još smo po ugovoru svaki tjedan morali uvježbati po dvije nove pjesme. I onda smo nakon nekoliko mjeseci nastupili u Nürnbergu, u američkoj bazi Fürth. Naravno, dobili smo američku obleku. Imali smo tri dana predaha pa smo skoknuli do Zagreba, a kad sam se onako mlad i blesav pojavio u toj vojnoj obleki, s njemačkom zastavom na jednom i američkom na drugom rukavu, policajci su me odmah priveli. Htjeli su me i ošišati, ali pokazao sam im ugovor u kojemu stoji da moram imati dugu zurku. Nakon nekog vremena, kad smo otplatili instrumente, došli smo u Zagreb i bili smo tako uvježbani da smo osvajali sve zagrebačke festivale. S Mattom Collinsom svirali smo po bivšoj državi, a poslije smo s njim, Josipom Lisac, Đurđicom Miličević i Zdenkom Kovačiček bili po šest mjeseci na turneji u Rusiji. Rusi ništa nisu prepuštali slučaju, prije nastupa morali su čuti što sviramo kako bi odlučili što se smije, a što ne.

Bili ste prvi domaći rock-bend s ozbiljnim nakladama. Govori se kako je prva ploča Crvenih koralja iz 1964. prodana u više primjeraka nego što je tada bilo prijavljenih gramofona…

– Istina je, 1964. u bivšoj državi bilo je 120 000 prijavljenih gramofona, a ploča je prodano puno više. Kad je izašla ta ploča, stavili su par primjeraka u izlog neke male prodavaonice u Praškoj, pokraj koje sam baš bio prolazio, i kad sam to vidio, srce mi je bilo tako veliko! Odmah sam ih sve kupio. I onda sam išao na rođendane i nosio ploče. Ti negdašnji rođendani izgledali su tako nevino, potpuno neiskvareno. Toga danas više nema. Ak’ si dobil pusu, bil’ si presretan.

Crveni koralji u početku su se drukčije zvali. Zbog čega ste mijenjali ime?

– Najprije smo bili Dječaci, pa Crveni đavoli. Kupili smo crvene košulje od nekog jeftinog i tvrdog materijala koje nakon pranja nismo trebali peglati. Kad smo uvježbali Shadowse, htjeli smo to snimiti za radio. No kad su u Jurišićevoj čuli kako se zovemo, potjerali su nas. Onda je Viki Glovacki rekao da moramo promijeniti ime. Jedne večeri kod njega u Varijeteu publika je glasala i svi su bili za ime – Crveni koralji.

Kako ste se slagali u bendu?

– Nikad se nismo svađali. I danas smo svi dobri, uvijek smo bili jako povezani. Neki, poput gitarista Mira Lukačića, nažalost više nisu s nama. Kad sam se s prvom ženom preselio u Split, u kojemu sam proveo osam godina, često su me zvali premda su tada imali novog pjevača, Marijana Mišu. Međutim, mi smo jedan drugoga poznavali u dušu. I sve bismo dali jedan za drugoga. Samo, zdravlje baš više i nije na našoj strani pa sam zadnje albume snimao bez Koralja. Uostalom, i naši fanovi danas su već u pristojnim godinama. U jednom umirovljeničkom domu prišla mi je nedavno simpatična gospođa i u šali mi rekla: “Barba mi je pjeval’ na maturalnoj večeri, a sad mi pjeva na posljednjoj!”

Jedan od vaših glazbenih uzora britanski je glazbenik Sir Cliff Richard i slavni Shadowsi. Jeste li se susreli s njima?

– Jesam, s Cliffom sam se susreo prije desetak godina kad smo nastupili u Domu lordova u Londonu. A prvi put smo se zapravo sreli veoma davno u Zagrebu, kad je pjevao crkvene pjesme. On je jako pobožan. A s Hankom i Shadowsima smo se upoznali 1986. u Splitu na Splitskom festivalu.

Zanimljivo je da i vi, poput Cliffa Richarda, pjevate crkvene pjesme…

– Jednom prilikom u Njemačkoj su mi dali note stare 200-300 godina i ja sam prije 15 godina snimio CD s crkvenim pjesmama “Po trnju i kamenju, Bože moj”. Tu je čak i jedna prekrasna pjesma koju je napisao Tin Ujević. Kad odem k našim iseljenicima, obično to izvodim u crkvi. Uostalom, svi znaju da sam zbog Očenaša dobivao batine od ondašnje policije. Pa kakav je to Božić kad te na povratku iz crkve prati policija? Svi su mi govorili da ne reagiram, a ja se okrenem i kažem: “Makni se od mene, ništa ne radim”. A oni samo čekaju da mahneš rukom. Tak sam dobil batina. Ej, kad te vudri pendrekom, ne može te zaštititi ni najdeblji kaput.

Možete li danas zamisliti sebe kao mladog glazbenika koji tek počinje i povući neku paralelu sa svojim počecima?

– S jedne strane, današnji klinci imaju sve – mi smo morali u dva sata poslije ponoći na krov stavljati lavore da bismo mogli slušati Radio Luxemburg jer su se kod nas mogle čuti samo domaće pjesme. A bilo je pravo umijeće nabaviti ploče iz Trsta jer su ih uzimali na carini pa smo ih morali švercati i snalaziti se kako smo znali. Međutim, da sam danas mladi glazbenik, mislim da ne bih mogao podnijeti taj pritisak, a posebno tu pokvarenost. Nisam ja taj čovjek. Volim biti iskren i pošten prema svima, a danas svi obično kažu – lako ćemo. Ne znam kako bih se snašao, razmišljao sam o tome jer gledam te mlade glazbenike i u svijetu. Ima puno talentiranih, ali taj je put posut trnjem jer im se svašta obećava. Uostalom, danas je sve sasvim drukčije – i razmišljanje o glazbi i tempo života.

Vaš sin Boris direktor je Reto centra za pomoć i liječenje osoba s problemima ovisnosti. Kako doživljavate njegov angažman?

– Jako sam ponosan na njega. Trudi se i radi i i već su mnogo postigli. Njegove dvije kćerkice, moji peseki kavaliri i moja supruga s kojom sam 30 godina u braku sve su mi na svijetu.

Vi ste davno iz svog života izbacili alkohol i cigarete te i sami u tom smislu pomažete drugima.

– Kad sam bio mlađi, nisam bio toliko snažan da se oduprem svemu tome. Kasnije sam shvatio što sam radio, a nisam trebao. Ne žalim i ne kajem se jer nemam ništa od toga. Evo, već 25 godina ne pijem i 24 godine ne pušim. Vjerujte mi da se to osjeti, ali tek nakon desetak godina. Iskreno, stoput mi je bilo teže prestati pušiti. No danas sam zato mentor mnogim svojim prijateljima koji se pokušavaju toga riješiti.

Autor: Željka Vuković

PODIJELI