Bonellijev Dylan Dog svjetlo je prvi put vidio 26. rujna 1986. u Italiji u “Zori hodajućih mrtvaca”. Godinu dana poslije, pojavio se u Hrvatskoj. Prošlo je točno 30 godina otkako je Dylan (nacrtani glumac Rupert Everett), privatni istražitelj noćnih mora, prema uputama scenarista Tiziana Sclavija, obukao traperice i crvenu košulju i doselio se u Lijepu Našu.
Dobro, živio je po cijelom svijetu, u nakladi većoj od 1 000 000 primjeraka mjesečno, a iako je naklada pala, ne nazire mu se kraj.
Talijanski crtači Dylana Doga – Eugenio Sicomoro, Giovanni Freghieri, Luigi Piccatto, Marco Nizzoli i Marco Soldi – na zagrebačkom Comic-Conu nastupili su kao momčad. Picatto je u timu od samog početka, debi mu je bio u “Povratku čudovišta”, a 30 godina poslije, u jednoj susjednoj zemlji obožavatelji su čekali u redu na njegov crtež…
– Dok crtaš, svjestan si da se strip izdaje i izvan zemlje, ali ne znaš što se događa s publikom. Kada sam došao u Hrvatsku, iznenadili su me direktnost i preciznost pitanja o Dylanu i njegovim scenama. Zapravo, oduševljen sam koliko ga ljudi dobro poznaju. Vidi se da je bio dio njihove svakodnevice, da su živjeli s njim.
Je li i Dylanov početak bio težak?
– Početak je bio nesiguran, ali nismo propustili avanturu. Bio sam u grupi crtača koji su kreirali, osmislili lik Dylana Doga, i stvarno smo riskirali s njim. Nismo znali hoće li uopće početi izlaziti, hoće li naći put do čitatelja i onda se dogodilo: našli smo publiku, i to publiku koja prije nije konzumirala Bonellijeve stripove. Inače, dotad, kada bi Bonellijev tim radio određeni strip, svi su crtači morali raditi na sličan način. S Dylanom su nam dopustili da ga svaki crtač interpretira na svoj način.
Koja je bila njegova inspiracija?
– Od Sclavija sam uvijek dobivao jasne upute. Da se razumijemo, to nisu bili scenariji u klasičnom smislu, Sclavi je svakom crtaču pisao na individualan način, kao da je pisao osobno pismo s uputama kako da baš taj crtač nacrta taj lik. To je njegov način rada. Poznato je da su 60-ih i 70-ih godina hororci bili popularni, postojala je cijela scena. Sclavi je tražio da prenesemo tu atmosferu i motive u crtež. Sada to sigurno ne djeluje posebno radikalno ili napredno, ali tada je bilo.
Tko je bio vaš crtački uzor na tom početku?
– Uzor mi je bio Jean Giraud Moebius, iako se to ne vidi u mojem radu. Volio sam mračan, ali jasan crtež. U “Blueberryju” je tematizirao iste stvari, noćne more, nadrealne, fantastične i zastrašujuće elemente, kao što se tražilo i od Dylana. Zato sam volio Moebiusov opus.
Zašto je baš Dylan Dog osvojio žensko čitateljstvo?
– Dylan je višedimenzionalan lik. On nije mačistički tip, imao je ljubavne priče, u stripu je bilo patnje, bilo je seksa… A seks se prije Dylana u Bonelliju nikada nije crtao. Vjerujem da su, među ostalim, i to razlozi što je stekao vjernu žensku publiku.
Kako je raditi na istom liku 30 godina? Jeste li se zasitili?
– Dylan je lik koji mi je otpočetka dopuštao da se izrazim na različite načine. Njegove su priče uvijek bile zanimljive i nije mi bilo teško svih ovih godina. Dobro, bilo je par loših trenutaka, ali najviše zbog scenarija, jer je Sclavi davao crtačima više mogućnosti. Naravno, radio sam paralelno na drugim projektima, na “Magičnom vjetru”, grafičkim romanima za druge izdavače i vanjsko tržište, ali Dylan mi je uvijek bio lagan i još ga se nisam zasitio. No ovo i nije posao za ljude koji nisu strpljivi i koji se nisu spremni posvetiti dugotrajnim projektima.
Jesu li vam naporni Comic-Coni?
– Nije mi teško, stvarno se zabavljam. Atmosfera je dobra, dobio sam priliku upoznati publiku, družiti se s ljudima. Posao crtača dosta je usamljen. Mi jesmo hermiti, samotnjaci, a ovo nam je šansa da se družimo s ljudima i da vidimo za koga radimo. To je užitak.
20. CRTANI ROMANI ŠOU
Osim Barnetova “Torpeda”, Rissovih “100 metaka”, 30 godina Dylana Doga u Hrvatskoj, “Modesty Blaise”, festival stripa CRŠ za 20. rođendan odlučio je uvesti nešto novo. Pod imenom Zagreb Comic-Con, odlučio se obratiti, na marketinškoj razini, mlađoj publici.
– Svi smo mi kao djeca zavoljeli stripove i želimo i dalje širiti kulturu čitanja stripova među mlađim generacijama – rekao je organizator Slaven Gorički.
Bez obzira na postojeću platformu, radionice za mlade i djecu, posebne edicije, nije loše – novi klinci će se lakše snalaziti u standardnom internetskom slengu nego u “romanima”.
