PODIJELI

Lara priprema novu izložbu, a projekt na kojem radi nazvala je ‘hajmatlos’, što je na starom zagrebačkom žargonu značilo bezdomovinski.

Zagrebačku slikaricu, kiparicu i grafičku dizajnericu Laru Orešković zatekli smo u ateljeu. Već s ulaza primjećujemo Larine trodimenzionalne slike na zidovima. U ateljeu, dakako, vlada kreativni nered, prostor je zakrčen platnima, velikim radnim stolom s bojama, alatom i materijalom koji tek čeka da ga Lara preoblikuje. U oči nam upada okvir s fotografijama poznatog glumca Božidara Oreškovića, Larina oca.

Ovih dana Lara nema predaha – priprema novu izložbu, a projekt na kojem radi nazvala je ‘hajmatlos’, što je na starom zagrebačkom žargonu, prema njemačkoj riječi heimatlos, značilo bezdomovinski, onaj koji je bez domovine.

– Tema je globalna: čovjek i njegova vrijednost koja se gubi u današnjem dekadentnom svijetu. Središnji lik promatra taj apokaliptični svijet u kojemu se zanemaruju osnovne vrijednosti, ljudski život, ljudski rad, poštovanje. Uz središnji lik bit će još dva – muški, koji predstavlja građanstvo, te ženski lik koji će utjeloviti način na koji naše društvo i danas tretira žene – objašnjava Lara svoje tematske preokupacije. Odmah dodaje da, “iako je ženama društvo namijenilo određeno mjesto, one moraju same sebi odrabrati i stvoriti ulogu u kojoj će se ostvariti”.

– Uopće – kaže Lara – svatko bi od nas trebao imati mjesto koje sam odabere u skladu sa svojim sposobnostima i kvalitetom. Mislim da bi idealno društvo bilo ono u kojemu postoji socijalna pravda i temelji se na meritokraciji, dakle svakomu prema zaslugama. Uloga je ljudi da oplemene ono što nas okružuje svojim radom i svojim doprinosom svijetu. A zašto spominjem socijalnu pravdu? Zato što je strašno gledati ljude koji su izgubili tlo pod nogama. To je pretežak teret i malo tko ga može izdržati –
kaže Lara pa objašnjava da je “politika uopće ne bi zanimala da ne radi štetu, ali, nažalost, čini veliku štetu, i to upravo onima kojima bi trebala služiti”. Lara u svojim djelima uistinu nije puki promatrač svijeta oko sebe, ona stvara angažirano slikarstvo, kroz djela iznosi svoje emocije, ali i svoje stavove.

“Larin likovni izričaj usidren je duboko u intenzivnoj, svjesnoj ili podsvjesnoj emotivnosti, suosjećajnosti i zaljubljenosti u tragičnost svijeta i ljepote. Njenu likovnost kao da je oformila neka primordijalna zakonitost, magmatska sila iz tmastih dubina. Te slike i objekti ni najmanje nisu formalizirani ni izvanjski konstruirani, dizajnirani, nego su kao vis major dubokog neupitnog diktata kojemu nema prigovora ni zamjerke”, napisao je akademski slikar i profesor Ivan Obsieger o Larinoj umjetnosti.
Tematski Lara reagira na okrutnu stvarnost, što je zorno prikazala svojom posljednjom zagrebačkom izložbom “Zōon zōon politikon”.

– Jesmo li takvi po prirodi ili nas je deformiralo loše okruženje? Modernim društvom širi se epidemija novih praktičnih vještina s negativnim predznakom: omalovažavanje ljudskog dostojanstva, nepoštovanje rada, nepriznavanje vrijednosti, neodgoj, nepravda, neznanje, nekažnjiva otimačina… Čovjek više nije razumno biće, od animal rationale pretvorio se u animal irationale. Živimo u SF-svijetu u kojem nestvarno postaje stvarnost – kaže Lara.
Od te, posljednje izložbe u Teatru Rugantino, malom putujućem teataru sa sjedištem u Tomašićevoj ulici, prošle su već dvije godine.

Volim ondje izlagati jer je kazalište imalo velik utjecaj na mene odmalena, a i moji su likovi pomalo kazališni – kaže Lara. Naravno, odmah je pitamo je li to očev utjecaj.

– Svakako, to je bilo neminovno. Često sam s tatom išla u kazalište, i na predstave i na probe. Jako sam voljela upravo probe, one su nešto vrlo intimno i prekrasno. Volim miris teatra – govori Lara. Iako dolazi iz obitelji blisko povezane s glumom, kaže da nikada nije ni pomišljala da postane glumica.

– Od prvih dana svog života ja slikam. Sjećam se kada su me uvečer slali na spavanje, ja sam odlazila s bojicama u rukama. I uvijek sam crtala na zidu iznad kreveta. Stvorila sam cijeli jedan novi svijet. Mojim roditeljima nije bilo teško naslutiti što me zaokuplja. Uistinu sam im zahvalna što su mi u tome pružali podršku i što mi nikada nisu stvarali pritisak niti su me pokušavali usmjeriti drugim putem – priča Lara.

Ipak, njezin put prema slikarstvu nije tekao bez prepreka. Radoznala i sklona istraživanju, Lara se okušala u tehnici, šivanju, modnom dizajnu i drugim poljima. I pri tome je sanjarila o tome da otputuje daleko. S 22 godine napustila je studij na Filozofskom fakultetu i otisnula se u svijet. Najprije u Španjolsku i Dansku, a potom u Kanadu.

– Ja sam nemiran duh, kad mi je negdje dobro, to je moj dom. Volim nove mirise, boje i ljude, nisam osoba koja se veže za jedno mjesto – govori Lara. Nakon Kanade vratila se u Zagreb namjeravajući završiti Akademiju likovnih umjetnosti. No, neplanirano je otišla u Italiju na dva tjedna. A ostala je 18 godina. Ondje je razvila umjetničku karijeru. Nije joj, kaže, bilo lako.

– Bila sam samo još jedna strankinja koja se bavi slikarstvom, kasnije i kiparstvom. U Italiji se, priča Lara, slikar, umjetnik, mora izboriti za svoj status.

– Ali, u Hrvatskoj je još gore. Situacija u zemlji odvlači od umjetnosti, sve je manje ljudi koji su za nju zainteresirani. A umjetnost je jako važna, ne samo likovna umjetnost, nego i kazalište, književnost, film, sve to govori o nama. Umjetnost ne mora biti lijepa, ona može biti i ružna, mora poticati na razmišljanje. I ne mora povlađivati nikome. Umjetnost je buntovna, ona je revolucionarna i taj status treba zadržati ili će odumrijeti – smatra Lara.

U Italiji se bavila i keramikom jer je imala snažnu potrebu za volumenom.

– A onda sam krenula u materičku apstrakciju koja je opisivala moje emocije. Istražujući dalje, smišljala sam način da materiju pretvorim u nešto više – prisjeća se Lara. To ju je dovelo do toga da razvije vlastitu ekskluzivnu tehniku temeljenu na obradi papira. – Služim se i ostalim materijalima – metalom, tekstilom, pleksiglasom, smolama. Ali više od svega volim papir.

Eksperimentirala sam s raznim poznatim tehnikama, a onda sam pokušala ono što su mi govorili da ne bi trebalo raditi – miješati te tehnike – govori Lara. – Moja tehnika je moja intima koju znaju samo moj pas i mama – dodaje uz smijeh.

Papir je Larin osnovni materijal. Ali ne bilo koji papir, već novinski. Novine za rad dovlače joj svi prijatelji i znanci. Pitamo je li činjenica da joj je majka radila u Vjesniku i drugim novinama i časopisima odredila njezinu sklonost novinskom papiru.

– Pa da, možda. Koliko volim miris teatra, toliko volim i miris friških novina i miris knjige. To su mirisi koje obožavam i koji su za mene poput najfinjih parfema. Povuku neka lijepa sjećanja i ispune prostor – kaže Lara.

S Larinih slika gledatelje promatraju ptice, konji, jeleni… Odakle sklonost životinjskim likovima, pitamo je.

– Dugo sam jahala i volim konje. Točnije, volim sve životinje. Spontano sam spojila glavu životinje i tijelo čovjeka. Mi ljudi sebe smatramo boljima od životinja, ali u ovom dekadentnom svijetu, duboko sumnjam u to – kaže Lara i rukom pokazuje na sliku iz koje izranja jelen.

– To je građanin 13. reda. Danas je građanin uistinu zadnja rupa na svirali, i zato je oko jelena sve spaljeno, a on je posve rezigniran – kaže Lara.

Dvodijelnu sliku koja prikazuje konja koji dolazi i odlazi nazvala je “Glavom bez obzira”.

– Otići ili ostati? Ovisi o prioritetima, o situaciji, o tome što nam je bitno, to je stvar izbora. Svatko od nas ima neku ulogu na ovom planetu, koju si sam treba zadati. A svaka od tih uloga važna je za svijet – poručuje na kraju.

Baš kao što je i Lara obišla mnoge zemlje, i njezini su radovi obišli svijet, a njezinih slika danas ima u SAD-u, Španjolskoj, Kanadi, Danskoj, Engleskoj, Australiji, Japanu, Novom Zelandu, Italiji, Austriji, Njemačkoj i Hrvatskoj. Izlagala je u Zagrebu, Karlovcu, Krapini, u talijanskim gradovima Bologni, Novari, Rovigu, Trevisu, Milanu, kao i u New Yorku.

(Autor: Tereza Makar)

PODIJELI