PODIJELI

Kako sam počela? Nisam imala novca i nisam znala što da radim, kad mi je jedan deda na Kvatriću rekao: “Pa skupljaj flaše!”

Kako sam bila na egzistencijalnom rubu, a jedino što odbijam raditi je prositi i prostituirati se, odlučila sam ga poslušati. Osjećala sam se grozno, bilo mi je neugodno, strahovala sam da će me svi gledati dok otvaram koševe za smeće. Osim toga, odrasla sam u kvartu u kojem skupljam boce pa me hvatala nelagoda od mogućnosti da sretnem nekog poznatog.

U početku nisam znala ni kako da otvorim kontejner. S vremenom sam se opustila i oslobodila onoga što me u početku kočilo. Shvatila sam da me nitko ne gleda, da nikoga ne zanimam, da me ne promatraju dok skupljam. Svi idu svojim putem i ne osvrću se.

No, još ne kopam po kontejnerima, ne izvrćem ih kao neki drugi skupljači. Dignem poklopac, ako vidim bocu, uzmem je, ako ne, odem dalje. Nikad se ne svađam s drugim skupljačima. Ako vidim da netko pregledava koševe i ide u mom smjeru, odem na drugu stranu ceste ili u susjednu ulicu. Uvijek skupljam na području Maksimira i Ravnica…

Cijeli tekst pročitajte u našem tiskanom izdanju Zagrebačkog lista

PODIJELI