PODIJELI

Zelinski vinari pokušali su i direktno raditi sa zagrebačkim hotelima, ali malo je gostiju, posebno stranih, kojih je sve više u Zagrebu, a koji se odluče doći i na vinsku cestu.

Zelinska vinska cesta davno je otvorena, ali kao što i kontinentalni turizam teško hvata korak s onim na moru, tako i kontinentalne vinske ceste, a u okolici Zagreba su tri – Zelina, Plešivica i Samobor – imaju sve više nagrađivanih vina, no turista, posebno domaćih, koji bi pohodili lijepo uređene kušaonice vina i kleti u vinogradima, ni blizu dovoljno. Osim toga, stariji vinari od njih 11 na Zelinskoj vinskoj cesti polako posustaju, a mlađi radije prodaju vino restoranima i vinotekama u Zagrebu nego na kućnom pragu.

Manjkava infrastruktura

Vinarija Kos-Jurišić smještena je u Nespešu, srcu Zelinske vinske ceste, a za našeg posjeta upravo je ta vinarija, nakon zlatnog vina Zagrebačke županije za sivi pinot i chardonnay 2016. godine, dobila i brončani Decanter za chardonnay 2015. godine. Na tri i pol hektara vinograda u Nespešu nalazi se i velika klet za prijem do 100 gostiju kojima, osim sorti kraljevine Zeline, sivi pinot, chardonnay i kerner, obitelj Kos-Jurišić nudi i sve domaće specijalitete – od juhe od vrganja, patke, divljači do kolača.

Marijo Kos-Jurišić posebno je ponosan na stogodišnju neprekinutu tradiciju bavljenja vinogradarstvom i vinarstvom, a među prvima su, kaže, još 1990. godine počeli puniti butelje, nakon što su zaštitili vina u Prigorju. Zaštitili su kraljevinu, šipon i graševinu, sorte koje su tada bile tražene. No, gosti, bilo domaći ili strani, kojih je podjednako kod Kos-Jurišića, traže autohtono, a oni su tek na početku, 2000 gostiju godišnje jer se turističkim dijelom posla na vinskoj cesti bave od lani.

Trud je, prije svega vlastitim ulaganjima te županijskim poticajima, urodio plodom – stvaranje robnih marki, okusi zagrebačkog kraja te vinska robna marka kraljevina Zelina, za koju se traži cijep više. Autohtone robne marke, posebno pri degustaciji četiriju vina u vinskom podrumu Kos-Jurišić, ostavljaju zadovoljne goste, ali kad treba poslije obići vinograd, samo kilometar od vinarije, goste čeka makadam koji ruši sve ono lijepo viđeno i probano u vinskom podrumu. – Bolja infrastruktura još uvijek nam nedostaje jer ne možete ići tvrdim, prašnjavima putem do kleti u vinogradu – smatra Kos-Jurišić.

Naime, vinske ceste u Austriji, koje su naši domaćini pohodili prije 20-ak godina, još početkom devedesetih, pokazuju da asfalt, pa bilo to i pet kilometara od glavne ceste, vodi do svakog vinskog podruma na vinskoj cesti. Dakle, nešto što mora biti.

Kraljevinu, ali i graševinu

Jedan od većih vinogradara i vinara na Zelinskoj vinskoj cesti je i Željko Kos, predsjednik Udruge kraljevina Zelina, koja broji 16 vinara, a ove godine njih šest je na tržište Zagreba stavilo 10.000 boca kraljevine Zeline. Kos ima pet hektara vinograda, od čega tri i pol vlastita i hektar i pol u najmu, a cilj je, kaže, šest hektara vinograda. Naravno, i kod Kosa vinogradarska tradicija seže još od 1906. godine, ali intenzivnije posljednjih 27 godina. Trud se isplatio, što zorno pokazuje uređena okućnica. Kos spremno ističe da mu je drago da se autohtona domaća sorta kraljevina Zelina održala, iako je se još prije 10-15 godina krčilo, ali sada se vraća na velika vrata. Recept nam je otkrio Zdravko Puhelek, vinogradar i vinar, koji polako staje s ponudom vina na vinskoj cesti jer je smanjio proizvodnju na vagon vina godišnje. Ako imate novca za samo jedno odijelo, kupit ćete sivo, za svadbe, ali i pogrebe, što znači da uz našu kraljevinu, morate imati i graševinu.

Puhelek vina sežu također u daleku prošlost, o čemu, uz uređenu kušaonicu, svjedoči i divovska drvena preša u dvorištu kuće, ali i plug prevrtač za konje koji su nekad orali kose padine vinograda, a danas je sve puno zaraslih puteva koji još vode do prigorskih vinograd s kojih se vidi i Sljeme. Pogled je za poželjeti, pa su i planinari, uz bicikliste u dobroj kondiciji, dobro došli.

Kos ističe da su strani gosti na vinskoj cesti platežno moćniji, ali ima razlike i kod tih gostiju, u prvom redu u tome dolaze li u vinske podrume autobusom ili automobilom, jer ovi drugi, uz obveznu degustaciju, kupuju više butelja vina. No, daleko je to od prakse vinske ceste na Korčuli gdje je ljeti kupnja vina ograničena na dvije butelje po gostu, ili na Pelješcu gdje gosti, njih 10.000 godišnje, hodočaste u samo jednu vinariju. Deset ljudi tamo samo radi s gostima, što i daje rezultate jer ljude treba i platiti.

Vinari iz Zeline žale se na putničke agencije jer, ako turistički uredi županija i Grada Zeline odrade svoje, a vinari naprave vrlo dobro vino i urede kušaonice i podrume, znači da svatko mora odraditi svoj dio posla. Kos ističe da su pokušali i direktno raditi sa zagrebačkim hotelima, ali malo je gostiju, posebno stranih kojih je sve više u Zagrebu, a koji se odluče doći i na vinsku cestu u Zelinu.

1 % na kućnom pragu

Željko Jarec, pak, ističe da domaći vinari na vinskoj cesti u Zelini prodaju jedan posto vina na kućnom pragu, a u Francuskoj 80 posto, i to 700 vinara na samo jednoj vinskoj cesti.

– Veletrgovac u Zelini prodaje graševinu iz Makedonije, sedam milijuna litara godišnje, što kod nas ima jedno vinarija Kutjevo, i to za samo 38 kuna za pet litara uvozne graševine. I sve to bez markice, a nama na vinskoj cesti, uz obvezne higijenske uvijete, posebne toalete, gledaju svako slovo na etiketi. To što mi je prvi susjed u Donjoj Zelini župan Zagrebačke županije Stjepan Kožić, ništa ne pomaže jer od politike nema koristi – ističe Jarec.

Osim toga, kaže, pogledajte samo od kuda dolazi vino na zagrebački Zrinjevac, gdje se ne kuha domaće vino zimi, bilo ono iz Zeline ili Jaske? A kad uz to dodate niski standard naših ljudi, koji nemaju novca za turizam ili vikend na vinskoj cesti, sve vam je jasno. Ja koji imam 10 hektara vinograda, sedam do osam vagona vina godišnje, sve teže držim korak s golemim uvozom svega i svačega, ne samo vina, bez valjane kontrole, dodaje.
Jarec je sam uredio kušaonicu vina bez pomoći kredita, ali da bi stvar funkcionirala, valjalo bi naći ljude koji bi udahnuli život vinskoj cesti jer vinari, posebno vinski veterani, ne mogu raditi i u vinogradu i vinskom podrumu, a zatim još i ugošćavati goste, bilo samo vikendom ili radnim danom.

S njim se slaže i drugi vinski veteran sa Zelinske vinske ceste, 76-godišnji Nikola Smrndić, koji i danas vozi tri traktora, a muči ga kronično neplaćanje, kako jučer tako i danas, prodanog vina, zbog čega je već izgubio i živce i vjeru u poljoprivredu, ali i “lijepe novce“. Tri hektara vinograda sa 20.000 trsova daju tri i pol vagona vina, a Smrndić vina prodaje od Zagreba, Velike Gorice do Gorskog kotara.

S druge strane, mlađi zelinski vinari, kao što je Kristijan Kure, okrenuli su se više trgovini vina, zbog čega je dva puta tjedno u Zagrebu. Četvrta generacija vinogradara i vinara Jarec-Kure s pet hektara vinograda i 40.000 čokota nema više volje čekati da netko dođe, uz najavu, na vinsku cestu u Zelinu.

PODIJELI