PODIJELI

Trkači su se odavno infiltrirali u gradski okoliš – teško je, ili nemoguće, pobjeći od njih i njihovih trkaćih hlačica, tajica, bočica vode, štoperica, mjerenja pulsa… I dok se čini se svi trče, postavlja se pitanje kada su “duge pruge” postale zagrebački trend.

Rekreativac AK Maksimira, bivšeg Veterana iz kojeg je poteklo sve maratonsko u Hrvatskoj, odvjetnik Ante Blažanin (59), idejni je začetnik Zagrebačkog maratona, istrčao je svih 25 izdanja utrke, spreman je “riskirati” 26. put u listopadu.

Škole trčanja

– Riječ je o pravom fenomenu. Prije pet godina netko se sjetio i osnovane su prve atletske škole trčanja. Pod netko, ponajprije mislim na Nedeljka Vareškića koji je vodio portal Trčanje.hr i napisao otvoren poziv ljudima, organizirao druženje te su krenuli prvi koraci grupa koje su se poslije dijelile po kvaliteti i brzini. Škole su nastavile nicati, a svaka je imala po nekoliko stotina polaznika. Valjda su se ljudi napokon osvijestili: dok je dugoprugaško trčanje bilo normalno u Europi, ovdje smo bili na margini. U Sloveniji ima tri puta više maratonaca nego u Hrvatskoj. Ali sa školama je stvarno kliknulo, mi maratonci nekada smo bili čudaci – rekao je Blažanin.

Blažaninova trkačka priča počela je slučajno 1986. godine u Atletskom društvu Veteran koje je okupljalo bivše atletičare i rekreativce. Maraton je bio egzotika rezervirana za “njih 60 čudaka” i kada je 1990. postao predsjednik Kluba (bivšeg Društva), a, ruku na srce, Zagreb nije vidio maraton od Univerzijade. Klapa za zagrebačku maratonsku tradiciju pala je 1992., Terek i Blažanin bili su pioniri s 42 kilometra u gradu.

“To su bili prekrasni dani. Najprije smo morali smisliti trasu da ne remetimo previše promet, išla je od Doma sportova starom samoborskom cestom, polumaraton je završavao u Samoboru kod hotela Lavica, a okret natrag do Doma sportova bio je maraton. Željeli smo idealnih 13-15 Celzijevih stupnjeva i dogovorili termin u listopadu. U Zagrebu je još bio UNPROFOR, sjećam se Portugalca koji je trčao pored mene, a vrijeme je bilo očajno, kiša, vjetar” – prisjeća se Blažanin.

15 za Klub 100

Trase su se mijenjale tijekom godina. Start je bio ispred Cibone, Maksimirskog stadiona, Westin je bio početna točka kada je Stadion otpao zbog renovacije, selidba na današnju rutu Trg bana Jelačića – Poljanice u Dubravi – križanje Ilice i Selske dogodila se 2004. godine. I originalna postava se stanjila, ali još “bježi”.

– Milan Sporiš morao je zbog bolesti odustati od te jurnjave, posljednjih deset godina natjeravamo se Vlado Plemenčić (63), Nenad Lovrec (55) i ja. Upravo smo imali kros-ligu u Maksimiru i još gledamo tko će posljednji ostati.

Uz odvjetnički posao, ima pet treninga tjedno, “iako misli da malo griješi jer tijelo stari i treba odmor, a u glavi je deset godina manje”, godišnje istrči tri, četiri maratona. Upravo je “sredio” Riječki maraton, Plitvički će mu biti jubilarni stoti.

– Još ga nismo službeno osnovali, ali ideja je da se formira Klub 100, klub ljudi koji su istrčali sto i više maratona. Možda nas ima 15 u Hrvatskoj.

Rezultate pamti kao jučer, osobni rekord u Beču 2:24:28, brzina kilometar u četiri minute, ultramaraton “Forest Gump” 2000. godine kada je u 12 sati na Maksimiru istrčao 121 kilometar brzinom kilometar za šest minuta.

– Sada pokušavam ispod četiri sata, malo me i koljena muče. Po prirodi sam takav da dajem sve od sebe i svaka utrka mi je muka, a kada trčite 42 kilometra do daske, pun vam je kufer svega. Maraton je uvijek trka s neizvjesnim ishodom, fizički se da izdržati, ali treba se psihički pripremiti. Zasad, još nisam nikada odustao, sve sam ih istrčao.

FOTO: Marin Vajdić

PODIJELI