PODIJELI

Među brojnim atraktivnim gostima Festivala europske kratke priče u Zagrebu i Rijeci posebno je zanimljiva književnica Chika Unigwe, Nigerijka udana za Belgijca, koja je za svoje pisanje na flamanskom i engleskom osvojila nekoliko nagrada.

U kratkom razgovoru pred zagrebačkom Booksom ova šarmantna i duhovita književnica rekla nam je nekoliko riječi o svojem životu i pisanju.

U prvom objavljenom romanu “Feniks” bavili ste se konfliktom između europskih i afričkih shvaćanja i običaja. Što mislite, je li u današnjem svijetu veći i značajniji konflikt između običaja pojedinih zemalja i kontinenata ili konflikt lokalnih kultura s globalnom, standardiziranom kulturom (uglavnom američke proizvodnje) koja nameće pojednostavljene poglede i stavove?

– Za mene su sobni konflikti, oni lokalni, najjači i najbitniji. Kako postajemo sve globaliziraniji, tako postajemo i sve skučeniji, provincijalniji. Konflikt između Afrike i Europe potaknuo me da napišem “Feniksa” i još se provlači kroz ono što radim.

Poučavate kreativno pisanje na poznatom sveučilištu Brown u Rhode Islandu, i s vama u Americi živi vaše četvero djece, koja su i Europljani i Afrikanci. Kako se snalazite?

– Nije uvijek lako, ali snalazimo se. Zanimljivo je da se moja djeca, otkako živimo u Americi, sve više osjećaju i deklariraju kao Europljani. Recimo, moja najstarija kći inzistira na europskom stilu odijevanja, nosi hlače jarkih boja kakve mladi Amerikanci ne nose.

Pišete na engleskom, flamanskom i na jeziku igbo, kojim govori oko deset milijuna ljudi. Kada neko vaše djelo napisano na drugom jeziku bude prevedeno na neki od tih jezika, pročitate li prijevod, kontrolirate li prevoditelje?

– Nikad ne čitam prijevode svojih djela. Želim vjerovati u prevoditelja, smatram da pisac treba imati povjerenja u prevoditelja, prepustiti mu taj posao i nadati se najboljem. Dobar prijevod nikad nije prijevod od riječi do riječi, prevoditelj mu pristupa sa svoje točke gledišta i stvara novo djelo. A na igbu pišem samo kratke stvari, po par rečenica. Posljedica globalizacije je da nema tržišta za knjige na tom jeziku, ni djeca ga ne uče u školi, ako idete u dobru školu, ne naučite ga, tako da je igbo koji znate onaj koji govorite doma, a ne onaj na kojem čitate i pišete.

Negativna posljedica globalizacije su i stereotipi. Kao Nigerijki, Zapadnoafrikanki, ide li vam na živce kad se Afrika trpa pod neki zajednički nazivnik, kad svi očekuju od Afrikanaca da pišu nešto “magično” i na korice svake knjige o Africi stavljaju stablo akacije (tipično za savane istočne Afrike), bez obzira na to je li riječ o zapadnoj, istočnoj, srednjoj ili južnoj Africi?

– Da, naravno da mi takve stvari idu na živce. Taj stereotip, kao da je Afrika jedna država, a ne kontinent, pogotovo danas kad ljudi imaju internet i pristup takvoj količini znanja kakav nisu imali prije deset ili petnaest godina, ali su lijeni i ne koriste to da doznaju stvari o onim drugim mjestima o kojima nemaju pojma. To je vrlo frustrirajuće. Da, jedna je od opasnosti za afričke pisce to što se od njih očekuje određena vrsta pisanja, kao što se očekuje i od, recimo, latinoameričkog pisca. Velika je odgovornost na svakom piscu da ne podlegne uklapanju u takva očekivanja. Ja se trudim nikad se ne ograničiti na nešto što bi netko od mene očekivao, nikad ne mislim na to dok pišem. Pišem o onim temama koje me progone, koje su mi se nametnule, zaintrigirale me. “Fata Morgana” je roman koji sam napisala jer me zanimao život “prijateljica noći” u Antwerpenu. Kad sam otkrila da su mnoge antverpenske seks-radnice iz Nigerije, to me nije puštalo, zgrabilo me.

Trudite se doznati sve o onome o čemu pišete, za roman “Fata Morgana”, s podnaslovom “Ulica crnih sestara”, išli ste na ulicu, među one afričke prostitutke u Belgiji kojima se vaš roman bavi, doznavali ste stvari iz prve ruke. Planirate li opet zaći u neki polusvijet koji biste opisali, recimo u okruženje poznatih nigerijskih e-mail prevaranata “s milijunima u banci”?

– Ne, to ne planiram. To jest zanimljiva tema, ali o njoj je već napisan sjajan roman koji je i nagrađen, “Nisam do vas došao slučajno” autorice Adaobi Tricie Nwaubani. Izvrsna knjiga, preporučujem je. Ja želim iskoristiti stvarne povijesne ličnosti. Tako sam o Olaudahu Equianu, bivšem robu i borcu za ukidanje ropstva iz XVIII. stoljeća, poznatom i kao Gustavus Vassa, napisala knjigu “Crni mesija”, a sad planiram pisati o njegovoj kćeri. O njoj se malo zna, što je za pisca sjajno jer onda imate velike praznine koje možete lijepo popuniti.

I za kraj obavezno pitanje – kako vam se sviđa u Hrvatskoj, ovdje na festivalu?

– O Bože, ovdje je divno, sjajno se provodim. Tek sam jučer stigla, vidjela sam nešto od onog što se mora vidjeti i probala nešto od onog što se mora probati, kako se zove, “shtrukli”? Uživam. Mislim da je ovaj festival bitan, sad kad tako mnogo nakladnika, posebno engleskih i američkih, odustaje od kratkih priča i orijentira se na romane, festival kratke priče je sjajna stvar.

Autor: Marko Fančović

PODIJELI