Kad vam se čini da vam je život nepovratno upropašten, zapravo nije tako. Ali, bit će upropašten ako se ne probudite i ne uvjerite sebe da možete i znate, ako se ne oslobodite straha i ne dopustite da vas preplavi zanos.
Sigurno ste više puta naišli na informaciju da su Hrvati među najpesimističnijim europskim narodima. Kad se pogledaju neki svakodnevni podaci, čini se da je to jedino stanje u kojemu i možemo biti. Evo samo nekih – u Hrvatskoj je 300.000 blokiranih ljudi, 70.000 zaposlenih ne prima plaću, 100.000 mladih ljudi spakiralo je torbe i otišlo u potragu za boljim životom, na desetke tisuća tvrtki je ugašeno, stotine tisuća ljudi ostalo je bez posla, proračunske su rupe sve veće pa se mali čovjek ni od države nema čemu nadati… Da, nije lako živjeti u Hrvatskoj, ali ipak – je li baš sve tako crno?
Potonuće u depresiju
Mnoge žene koje su stjecajem nesretnih okolnosti ostale bez posla s 50 godina života, ili blizu te dobi, padaju u ponor depresije. Najradije bi nestale. Ne znaju kamo bi se okrenule, nikome nisu potrebne. Čini im se da desetljeća rada koja imaju iza sebe mogu baciti u WC školjku i povući vodu, pa da i njihov život zapliva u toj septičkoj jami punoj potrošenih života… Čemer, tjeskoba, strah… Iz te zamke ne znaju izaći, a u njoj ne mogu disati. “Ostala sam bez posla, ja sam jedna od neuspješnih. Ja ne mogu naprijed…”, rekla mi je ovih dana jedna gospođa.
Točno, teško je ostati bez posla. Život se okrene na glavu, egzistencija se poljulja, samopouzdanje potone. No, drage moje, da morate birati, biste li sutra radije dobile otkaz ili dijagnozu da imate neki karcinom, izbor bi bio jasan, prirodan, tako logičan… Između otkaza i karcinoma svatko bi izabrao – otkaz, zar ne? Jer, otkaz znači da smo tu i sutra, i za mjesec dana, i za godinu… Znači da se može dogoditi neki preokret, da se mogu otvoriti neka vrata (ili prozor) koja sad ne vidimo… Kad pogledamo stvari iz tog kuta, problem dobiva sasvim drugkčiji obris.
S karcinomom nije tako, s njime se vrijeme sužava, život se tanji i sitni, dok nam kao pijesak ne počne curiti kroz prste… Pa, ipak, kad se čovjek suoči sa strašnom dijagnozom, ne gubi nadu, bori se, pronalazi razne načine da to zlo u svome tijelu obuzda, nadvlada, pobijedi. Mijenja prehranu, meditira, pije lijekove, ide na kemoterapiju i zračenje, udalji se od ljudi koji ga pune negativnom energijom… I svako jutro, ma koliko bilo teško, ustaje s nadom da još nije kraj… E, pa kad taj prirodni poriv za preživljavanjem ne zgasne u tako teškim situacijama, kao što su bitke za goli život, zašto se tako mnogo ljudi predaje apatiji kad se suoči s otkazom? Zašto im se čini da su potpuno nemoćni, sami, jadni, bezvrijedni? Zašto ne možemo uvjeriti sebe da, ako smo već nešto morali dobiti, bolje otkaz nego karcinom? Otkud to beznađe, bezvoljnost, malodušnost?
Zaboraviti na strah
Generacije 50+, nažalost, nisu odgajane da budu samopouzdane i da znaju spoznati i cijeniti vlastitu vrijednost. Kulturološko naslijeđe prema kojemu je najbolje biti tiho, nikome ne smetati, ne skretati pozornost na sebe, golem je teret. Pogotovo ženama koje se nađu u lošoj životnoj fazi. I kad im netko kaže da se nakon otkaza može pokušati raditi ili pokrenuti ovo ili ono, uvijek će naći stotinu “što ako…”, tisuću “nije to lako zbog…”, milijun “ali…” I ostajat će na mjestu jer nije se lako pomaknuti s teretom tolikih “ako…”, “ali…” i “nije to lako…”
Da, nije lako, ali nigdje na svijetu nije lako i nikome na svijetu nije lako izaći iz loših prilika u koje su zapali bez svoje krivnje. Nema tog društva u kojemu osoba koja dobije otkaz neće biti zabrinuta za budućnost i u kojemu se neće pitati što će biti ako. No, mnogo je društava u kojima je ozračje takvo da ljudi znatno brže i prirodnije stavljaju strah pod kontrolu, ne boje se novih pokušaja, ne strepe od neuspjeha jer je i to sastavni dio života i rada. Nema formule za uspjeh. I nema sigurnih rješenja. Hrvatsko društvo nije vrelo optimizma i dobre energije. No, kad bismo na kolektivnoj razini osvijestili da je stvarno sve u nama, mogli bismo mijenjati obrasce u kojima živimo.
Ono što svatko od nas ima je snaga skrivena u nama, energija koju treba osvijestiti i potaknuti. I kad vam se čini da vam je život nepovratno upropašten, zapravo nije tako. Ali, bit će upropašten ako se ne probudite i ne uvjerite sebe da možete i znate, ako se ne oslobodite straha i ne dopustite da vas preplavi zanos.
Zaboravite sve što su vas učili, i usudite se biti ono što mislite da možete…
(Autor: Mladenka Šarić)
