Sedamnaestogodišnji Luka Crnković iz Odranskog Obreža, sela na južnim granicama grada Zagreba, vodeći je motokrosist u Prvenstvu Hrvatske, klasa MX2 (250 ccm). Od devet voženih utrka za PH, Crnković je slavio šest puta, a u tri utrke od njega je bio bolji samo slovenski vozač (neke utrke voze zajedno vozači dviju država) Jan Pancar.
Crnković, koji ove godine završava školu za automehaničara, s motokrosom je počeo sa šest i pol godina, a u svojoj prvoj natjecateljskoj sezoni bio je treći u klasi 50 ccm PH.
– Htio sam cestovni motor, ali isprva mi ga nisu htjeli kupiti jer je opasno. A kad su ga kupili, mama nije dopuštala da vozim bez opreme – rekao nam je Luka, a njegov otac Ivica se nadovezao:
– Htio je motor, a susjed ga je baš prodavao jer su njegova djeca prerasla te male motore. A i bolje da je vozio po livadi, nego po cesti, puno je sigurnije.
Crnković, trenutačno član MKK KIA Božić i momčadi APJ Teama, u svojoj je drugoj natjecateljskoj sezoni prešao u višu kategoriju, 65 ccm, i opet bio treći, a isti je uspjeh ostvario i 2009. godine.
Prije sedam godina dolazi do svog prvog naslova, postaje prvakom Hrvatske u klasi do 65 ccm, vozi i utrke europskog prvenstva te je na kraju godine proglašen otkrićem godine. Godine 2011. prelazi u jaču, MX85 klasu, i završava sezonu kao treći u Hrvatskoj. Nastavlja s uspjesima i svoj drugi naslov prvaka ostvaruje 2013. u klasi MX85. Iste godine, s 13 godina, postaje najmlađi vozač koji je dobio licenciju Hrvatskog moto saveza za nastup u klasi MX2, a sljedeće sezone postaje i prvak u toj kategoriji. Ozljede su zaustavile nastavak uspjeha u sljedeće dvije sezone, a ove je Crnković onaj pravi.
– Uvijek pazim da se ne ozlijedim i za razliku od kolega s kojima vozim, nisam imao previše ozljeda, samo tri – rame, lakat i prst. Nisam siguran je li lakat baš samo od motokrosa, a dokrajčio sam ga izvan staze. Bio sam kod dede i bake, spuštao se niz breg na skateboardu s dva kotača i nastradao. Nisam imao zaštitnu opremu kao na motokrosu. Prije dvije godine stradalo je rame, a prošle godine iskočila mi je kost na prstu ruke.
Crnković je ove godine vozio i utrku svjetskog prvenstva u Latviji. – Vozio sam dosta međunarodnih utrka, Kup nacija s reprezentacijom, ali ovo je ipak najjače natjecanje na svijetu.
Na takvo natjecanje ne dolazi se jednostavno.
– Zatraži se pozivnica i ako te prime, voziš. Za Latviju se oslobodilo mjesto i upao sam u top ekipu. U motokrosu je takav sustav da se na istom mjestu i isti vikend voze utrke svjetskog i europskog prvenstva. Na utrke SP-a možeš upasti jedino ako odustane netko od vozača iz jačih momčadi. Oni koji ne uspiju ući u tu utrku, voze europsko prvenstvo koje je zapravo mnogo napornije. Dok na svjetskoj utrci nastupa 40 vozača, za europsko se voze kvalifikacije na koje se prijavi oko 90 vozača pa se kroz njih moraš izboriti za glavnu utrku. Čak je teže voziti kvalifikacije za europsku utrku nego glavnu utrku za svjetsko prvenstvo – tvrdi mladi motokrosist.
Nekoliko je razlika između domaćih i inozemnih natjecanja:
– Osim konkurencije, na startu utrke više je vozača nego kod nas. Vani je 40 vozača u jednoj klasi, a kod nas se okupi dvadesetak vozača u dvije klase (MX 2 i MX Open). Staze su duže, tehnički zahtjevnije, ali uglavnom bolje pripremljene. Sve je više staza prekriveno pijeskom, zbog kojeg su mekanije, dok je u Hrvatskoj samo staza Kozarevac kod Kloštra Podravskog na takvoj podlozi. Volio bih više voziti inozemne utrke, ali ne stignem – dodaje Luka.
Na pitanje zašto ne stigne nije htio odgovoriti, ali o tome se već dulje priča u motokros krugovima. Kalendar HMS-a, za razliku od, npr. slovenskog i talijanskog, dijelom se podudara sa svjetskim.
Što je potrebno za rezultatski iskorak na inozemnim utrkama?
– Treba više trenirati. Zimi dva mjeseca radim na podizanju tjelesne pripremljenosti, nakon toga slijedi vožnja motocikla te malo vožnje biciklom i trčanje. U sezoni treniram utorkom i četvrtkom, a ako za vikend nemam utrke, na treningu sam. Kada bih mogao trenirati svaki dan, mogao bih postići nešto više. Naravno, i voziti više jakih utrka na kojima je puno vozača – kaže Luka.
Motokros nije jeftin sport. Srećom, Crnković vozi za talijanski APJ Team, što pojeftinjuje cijelu priču. – Do ove smo godine gurali sami, sada je s Talijanima mnogo lakše. Oni za svaku međunarodnu utrku pripreme dva motora za Luku. No, mi moramo imati još najmanje jedan, koji stoji 8000 eura. Pripreme, putovanja, smještaj, treninzi, kotizacije (1000 eura za utrku svjetskog prvenstva, 300 za europsko) i dođete do ukupnih troškova od 30.000 eura. Sva sreća što smo u blizini napravili jednu stazu za trening, da ne gubimo previše vremena na odlaske do staze za treninge. Ove godine prioritet je Prvenstvo Hrvatske – objašnjava tata Crnković.
