PODIJELI

Petar Mitić među najstarijim je aktivnim ligaškim igračima.

Nogometni klub Bubamara najmlađi je član u seniorskim natjecanjima Zagrebačkog nogometnog saveza, ali po godištima igrača i među najstarijima, odnosno najiskusnijima. A najstariji u Bubamari je Petar Mitić, rođen 2. listopada 1968. godine.

– Kažu da sam najstariji u 3. Zagrebačkoj nogometnoj ligi. Ovo mi je prva sezona kao registriranom seniorskom igraču. Rođen sam u Rijeci, dotepenec, stigao 1990. godine. U Rijeci sam igrao kao pionir INA-e na Podmurvici. U nogomet sam ponovno ušao kada je sin počeo u Maloj školi nogometa Bubamara – kaže Mitić, koji se bavio i glazbom.

– Neko vrijeme bavio sam se glazbom jer su mi kćeri pjevale u zboru “Bajka”, producirao sam četiri dječja albuma, autor sam nekih pjesama koje su bile na festivalima. Kako su one prestale s pjevanjem, nisam više bio toliko angažiran. I onda je Matko (danas junior) počeo trenirati nogomet i tu sam se opet našao uz loptu.

Kako izgleda debitantska sezona u 48. godini?

– Nije toliko zahtjevna liga, treniramo navečer. Svake godine nam se događa da imamo dečke koji prestaju biti juniori, a nema mjesta za sve u drugim klubovima te su Stipe Tokić i ostali treneri odlučili oformiti seniorsku ekipu NK Bubamara. Imamo 8-9 mlađih dečki, a ostalo su popunili treneri, tu sam i ja kao domar/fotograf/predstavnik kluba. Super se zabavljamo. Dobra je liga.

Kako je prošao debi?

– Nije bilo prevelike treme. Mnogi su se iznenadili, a uz mene je tu i Stipica Pilj, trener u akademiji, koji je godinu mlađi, ali on je igrao nogomet prije, u “normalnim” seniorskim godinama. Klinci su to dobro prihvatili. Dobro je da ima letećih izmjena da se stignemo malo odmoriti. Ne previše, ali da se odmorimo.

U prvoj sezoni uspio je ostvariti i nešto što mnogima ne uspije cijelu seniorsku karijeru.

– Zabio sam jedan gol, i to protiv dečki iz Čulinca. Dobri su dečki, mladi, trče. Gubili smo 1:0, počelo je drugo poluvrijeme, ja sam stajao oko centra, dodam loptu suigraču, projurim pokraj četvorice suparničkih igrača, dobijem od njega loptu, samo golman ispred mene, opalio sam i ušla je u mrežu. Bio je lijep gol. Bio sam i golman. Morao sam braniti na utakmici protiv zagrebačke Save nakon što nam je golman dobio crveni. Zapravo, postojao je neki prvotni dogovor da budem golman od početka sezone, ali imam problema s ramenima, teško dižem ruku iznad ramena, tako da smo pronašli jednoga koji se može bacati i hvatati loptu kako treba. No, branio sam, izgubili smo 3:1, imao sam nekoliko obrana kada sam bio 1 na 1 s napadačima. Na toj utakmici bio sam i kapetan.

Ima li mnogo grubih startova u 3. Zagrebačkoj nogometnoj ligi?

– Pa nema previše. Nedavno sam, nažalost, lupio jednog dečka, još me malo boli ruka. Došao mi je s leđa, malo mi je naletio, ali stvarno nije bilo namjerno. Tako i moji suigrači znaju naletjeti, dobiju po nogama. Ne mogu reći da ima mnogo prljavog nogometa. Ima nekih koji su nabrijani malo više, ali nakon utakmice svi se izgrlimo, čestitamo si.

Ima vas mnogo na utakmicama?

– Na početku sezone dolazili smo s maksimalnim brojem izmjena, sada nas je pred kraj 12-13. Utakmice počinjem s klupe jer ipak najmanje mogu trčati. Kako je zatoplilo, tako nas je manje. Igram najmanje 30 minuta, a dogodilo se da sam odigrao gotovo cijelu utakmicu, tri dana sam se oporavljao. Glava bi igrala svih 90, ali pluća i noge ne daju.

Hoćete li igrati i sljedeće sezone?

– Naravno da hoću. Pa tek sam počeo s karijerom – rekao je Mitić za kraj.

PODIJELI