PODIJELI

Predstava u Kazalištu Trešnja “Plemeniti šljivari”, koja je premijeru imala pretprošlog petka, zaokupila je pozornost najmlađih gledatelja. Režirao ju je Zoran Mužić, a dramatizirao Hrvoje Hitrec.

Kratka i koncizna, predstava u duhu pučkog kazališta oduševila je mališane koji su sjajno komunicirali s glumcima. Iako nas priča vodi u srednji vijek, tema o obrani domovine svevremena je, a bliskost sa sadašnjošću naglasio je i izbor glazbe. Bio je to povod za razgovor s redateljem Zoranom Mužićem.

Čija je ideja bila uprizorenje povijesne legende o šljivarima, vaša ili Hitrecova?

– Zapravo, na tu je ideju došla Višnja Babić, ravnateljica Kazališta Trešnja. Višnja i ja znamo se godinama, bili smo i kolege sa studija. Kako sam ja redatelj kojeg je u velikoj mjeri obilježilo Histrionsko kazalište, bliski su mi hrvatske legende i mitovi. Taj način razmišljanja, da se uprizori predstava između pučkog i poučnog, bila je bliska i Hitrecu te smo posegnuli u veliki rezervoar hrvatskih legendi kako bismo osmislili predstavu. Iako povijesno važna, zapravo nam je priča o plemenitim šljivarima slabo poznata. Radnja se događa u prvoj polovici 13. stoljeća, kada je mongolska zlatna horda pustošila Europom. Došli su i do naših krajeva te su htjeli osvojiti kraljevstvo tadašnjeg hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Arpadovića.

Kralj Bela pred Mongolima je pobjegao iz Budima i, bježeći prema jugu, stigao u Kalnik, snažno utvrđen grad na litici. Mongoli, na čelu s Batu-kanom, stigli su za njim, ali nisu izravno napali Kalnik, već su ga opsjedali, nadajući se da će izgladnjivanjem prisiliti branitelje da se predaju i tako dobiti i Belu IV. Međutim, seljaci su branitelje Kalnika nahranili šljivama te su oni izdržali opsadu. Bela IV. kasnije ih je iz zahvalnosti proglasio plemenitima. U to doba visokog feudalizma za boj su bili zaduženi plemići, a kmetovi nisu ratovali. U ovoj je priči zanimljivo upravo to što su kmetovi riskirali živote kako bi pomogli plemićima u opsjednutom gradu, čime su pokazali jedinstvo i odlučnost, usprkos staleškim razlikama, zajednički se othrvavši azijskoj mongolskoj opasnosti. To smo iskoristili u predstavi, nastojali smo je učiniti zabavnom i poučnom, a istodobno i poslati poruku o jedinstvu i odlučnosti u otporu neprijatelju.

Kako ste uspjeli postići tako dobru komunikaciju s malim gledateljima?

– To je struka, zanat. Hitrec, kao poznati književnik i pisac za djecu, pokazao je svoju vještinu i sjajno je sažeo priču te je prilagodio dječjem uzrastu. Scene su vrlo ekonomične, replike su direktne, usmjerene na komunikaciju, funkcionalne, optimalne u trajanju scene, što je i nas motiviralo da tu komunikaciju još više afirmiramo. Zato smo Batu-kana smjestili u gledalište, šljivar dolazi iz podruma, vrti se pozornica, koja je istodobno i klaustrofobična, sugerirajući da su Kalničani zatvoreni u svom gradu. Nastojali smo sve maksimalno razigrati, branitelji izlaze iz Kalnika, osvajaju poziciju Batu-kana, na kraju su sretni i pjevaju pjesme iz današnjeg vremena koje sugeriraju jedinstvo i zajedništvo.

U predstavi ima dosta citata, i glazbenih i književnih. Koliko je to djeci razumljivo? Sumnjam da im je poznata pjesma “Moja domovina”?

– Vjerojatno, ali ako je ne budemo koristili, zaboravit ćemo je. To može biti dio kolektivne memorije, zainteresirati djecu. Važno je da od onoga što smo prikazali njima ništa nije nejasno, sve je to uklopljeno u radnju. Citati koji nas povezuju sa suvremenošću možda maloj djeci nisu razumljivi, ali su odraslima koji su doveli tu djecu itekako zanimljivi. To je neka vrsta histrionskog teatra. Mi se igramo poviješću, prikazujemo događaje, ali ih ne interpretiramo realistički, već koristimo više slojeva razumijevanja teksta. Prvi je elementarni sloj, djeci razumljiv i potreban – postoje dobri i zločesti likovi, postoje mladi i plemeniti starci, zločesti žele poraziti dobre, ali dobri pobjeđuju. To je svijet u kojemu se i najmanje dijete može snaći. I može razumjeti fabulu koju prepričavamo. A onda gradimo sloj po sloj – pokazujemo crtu ironije, ima tu elemenata “Crne guje”, uklopili smo i film koji još više ironizira stvari, a opet je dovoljno animiran da djeci bude zanimljiv. To je umjetnost kompromisa, ali taj kompromis nipošto nije nešto negativno. Ustvari, to i jest vrijednost mog posla, da se s optimalnim angažmanom ispriča i pokaže najviše što kazalište može.

Uoči premijere cijela je glumačka postava bila na Kalniku. Jeste li i ondje izveli predstavu?

– Ne, na Kalniku smo bili više zato da bismo sami sebe motivirali za priču. Išli smo upoznati i posjetiti Kalnik, vidjeti gdje se odvijala radnja koju prikazujemo i tako se približiti temi koju igramo. Istodobno smo željeli skrenuti pozornost javnosti na predivni Kalnik, stari grad i planinarski dom. Ondje su nas domaćini vrlo srdačno dočekali i pokazali nam cijeli kompleks.

U predstavi glumi vrlo mlada ekipa. Kako je raditi s njima?

– Da, to je Trešnja. Ondje su Hrvoje Barišić, Daria Knez Rukavina, Radovan Ruždjak i Krunoslav Klabučar, premda mladi glumci, generacija koja igra roditelje. Najstariji je glumac Božidar Koščak, koji je u mirovini, a kao gost igra Purgera. Trešnja je vrlo mlado kazalište, jedno od najmlađih u Zagrebu. Zahvaljuje to i programu “S faksa na posao”, tako da tek diplomirani glumci popunjavaju ansambl. Kazalište za mlade i treba imati fokus na mladim ljudima. To što su oni mladi ne znači da ne mogu igrati starce. Tako starog templara igra Paško Vukasović, koji ima 25 godina i odličan je. Lakše je mladima igrati stare likove nego obrnuto. A redatelju je uvijek lijepo doći u sredinu koja želi učiti, razmijeniti iskustva. Jednostavno, ne možete biti ravnodušni prema njihovoj jakoj motiviranosti.

Volite li više režirati predstave za odrasle ili za djecu?

– To je teško pitanje. Radim predstave, uvijek najbolje što mogu. Iako sam većinu radio za odrasle, ne libim se raditi za djecu. Radim u svom matičnom kazalištu, Kazalištu lutaka, ali i u Kazalištu Trešnja i drugim kazalištima u svim hrvatskim kazališnim centrima. Rad za djecu dio je moje karijere kojim sam vrlo zadovoljan.

Trenutačno se u Kazalištu lutaka prikazuje vaša predstava “Pismo iz Zelengrada”?
– Da, to je predstava iz 2004., a još igra, kao i “Umišljena mišica” koju sam postavio 1997., dakle, prije 20 godina.

U Kazalištu lutaka predstave su dugovječne, zar ne?

– Da, kada uspiju, dugovječne su. Dijelom i zato što ih dolaze gledati stalno nova djeca. Na primjer, još igra i predstava “Tri praščića” iz 1990. godine redatelja Davora Mladinova. Ne odričemo se uspješnih predstava.

Zašto kao redatelj preferirate pučki teatar?

To je moj svijet. Ja sam histrionsko dijete. Počeo sam s Histrionima 1986. kao netom diplomirani redatelj, iako sam bio asistent prof. Spaiću, koji nije pripadao takvom kazališnom profilu. Ali, prof. Spaić moju je generaciju naučio tom poslu, dao nam je oruđe u ruke da se služimo znanjem redatelja, koje se može primijeniti od lutkarske predstave do opere, dramske predstave do pučkog kazališta i komedije. Po osobnom habitusu priklonio sam se pučkom kazalištu, a kako sam Dalmatinac, Šibenčanin podrijetlom, to je dio mog odrastanja i odgoja. Osjećam se pučaninom te sam otišao u Histrione koji su u velikoj mjeri oblikovali moj kazališni svjetonazor. Arsen Dedić, Kosta Spaić i Zlatko Vitez s Histrionima – to je trokut unutar kojega sam se formirao kao redatelj. “Plemeniti šljivari” moja su 119. predstava.

Je li na vas utjecao i Međunarodni dječji festival Šibenik?

– Naravno, gledao sam ga kao i sva šibenska djeca. Ali nisam se zbog njega počeo baviti kazalištem. Nikad nisam radio na Festivalu kao dječak, što je bilo neuobičajeno. Svi su se motali i nešto radili za Festival, a ja sam ga samo gledao. Tek sam se u gimnaziji počeo zanimati za kazalište i s 18 godina uspio sam upisati režiju. Zapravo sam htio studirati filozofiju i povijest umjetnosti, ali kada sam prošao na Akademiji, shvatio sam da je to vrlo zanimljivo. I išlo mi je dobro. Već sa 26 godina dobio sam Nagradu hrvatskoga glumišta za režiju.

Kad već spominjete nagrade, što vam one znače?

– One su važne, ali nisu odlučujuće. Moram reći da sam dobio sve strukovne nagrade, čak i Orden Danice hrvatske za kulturu. Ne nedostaje mi nagrada. Ali puno mi je veća nagrada zadovoljstvo nakon kvalitetne probe. To je temeljni užitak rada na predstavi. Proces rada najveća je nagrada, osobito osjećaj zadovoljstva nakon dobre probe. Koji je čak i veći nego kada uspije predstava. Jer, tijekom probe na licu mjesta rješavate problem. Kada smo radili predstavu “Veli Jože” u Trešnji, glumac Rakan Rushaidat poklonio mi je portret dr. Housea. To mi je najdraži dar. Tako me je doživio, kao čovjeka koji rješava zagonetke, koji rješava probleme na probi kao što dr. House rješava medicinski problem. To je bio vic, ali mi je osvijestilo i sliku koju su o meni stvorili glumci.

Zapravo, kad predstava počne igrati, vaša je uloga završena.

Da, redatelj je tada suvišan. On je na premijeri najsuvišnije biće u gledalištu. Jedino pametno što može učiniti jest da se makne i pusti predstavi da živi svoj život s publikom. Jer, to je svrha redateljskog rada – postaviti predstavu. Ali, to nije posao koji se može zabilježiti i objesiti kao vrijedno platno na zid. Ili snimiti. Snimka ne znači ništa jer svaka je izvedba drukčija. Predstava se postavlja u konkretnom vremenu. Recimo, u “Plemenitim šljivarima” mi smo Batu-kana pripitomili. U nekom drugom vremenu, tko zna, možda bismo mu odsjekli glavu sabljom kao simbolički čin predaje. Pitanje je kako bi danas Batu-kana dočekali u Manchesteru, na primjer. Kazališna režija komunicira s povijesnim trenutkom u kojem predstava nastaje. Predstava mora biti svježa. K’o svježa riba. To je ljepota i prokletstvo kazališta.

Želite li reći da se danas ne može postaviti klasična predstava?

– Ne, nipošto. Itekako se mogu postavljati klasične predstave. Ali uvijek moramo znati zašto je danas gledamo. Mora biti taj “pourquoi”, zašto mi to baš sad i baš na takav način igramo. A, dakako, komad može biti interpretiran na najklasičniji način. Ne, ne mislim da je aktualizacija nužna i da po svaku cijenu moramo koketirati sa sadašnjim vremenom. Namjerno kažem koketirati. Govorim o tome da kazalište mora biti uronjeno u svoje vrijeme i u probleme svoga vremena, mora ih prepoznati i kazališno interpretirati. A može ih, naravno, interpretirati i najklasičnijom postavom. Dapače, možda će baš to biti budućnost. Jer, od ove silne količine analize i od ove silne količine voluntarizma, kada sve može i sve prolazi, možda ćemo se upravo vratiti na željeznu disciplinu postavljanja komada, pa ćemo probati komad više mjeseci dok ne naučimo metriku govora, dok ne uvažimo sve finese i sve nijanse koje je pisac zadao. Možda ćemo se vratiti didaskalijama, koje sada preskačemo jer nam se ne uklapaju u svjetonazor. To ne možemo znati. Možda će to biti odgovor na ovo sada. Kao što smo se vratili klasičnoj glazbi. Banalnost ritam-mašine koja nas je pregazila do te je mjere uzela maha da se vraćamo klasici. Ponovno se i čita. Evo, ja sam imao sreću da me je digitalno doba zaobišlo jer se u kazalištu digitalnim oruđem ne možemo služiti s obzirom na to da radimo s ljudima u realnom vremenu. Osjećam se pomalo autistično jer sam izvan svih digitalnih blagodati. Kao guslar.

Što novo pripremate?

– U Kazalištu lutaka radim predstavu o Videku i njegovoj košuljici prema priči Frana Levstika, u Zadru pripremam “Balon” Mate Matišića, a onda dogodine u Kazalištu lutaka postavljam “Pinokija”, u Šibeniku Goldonijevu komediju i tako redom. Imam planove za nekoliko idućih godina. Poput knjiga navoza u brodogradilištu, kao Uljanik moram imati barem pet brodova u narudžbama da posao ide dalje.

PODIJELI