PODIJELI

Ako se stanovnici naselja u Novom Zagrebu smatraju Zagrepčanima, grdno su se prevarili. Jer, Novozagrepčani su u tradicijskom smislu zapravo – Turopoljci.

Ta zaokružena cjelina povijesno i tradicijski pripada Turopolju. Područje koje se prostire južno od rijeke Save do Vukomeričkih gorica tijekom srednjeg vijeka nazivalo se Zagrebačko polje (Campus Zagrebiensis), a naziv Campus Turouo (Polje Turovo) datira od 18. stoljeća.

Ima se što pokazati

S tim zanimljivim i slabo poznatim činjenicama upoznaje nas monografija “Tradicijska drvena stambena arhitektura na području Novog Zagreba” autorica Margarete Biškupić Čurla i Josipe Matijašić koju je izdao Centar za kulturu Novi Zagreb uz sunakladnika Despot Infinitus.

Knjiga je nastala nakon istraživanja naše kulturne baštine koja se oslikava u specifičnoj stambenoj tradicijskoj arhitekturi na turopoljskom području. Monografija obiluje fotografijama više od 150 drvenih stambenih kuća u Turopolju, precizno po svakom selu – od Botinca, Brezovice, Buzina, Čeha, preko Hrelića, Jakuševca, Lučkog, Odre pa do Svete Klare. Sličnu ili istu gradnju navikli smo vidjeti u Posavini, ali i Novi Zagreb ima se čime podičiti.

Na žalost, brojne prelijepe drvene kuće teško odolijevaju zubu vremena i vape za obnovom. Takvim ljepotama sigurno ne može odoljeti ne samo domaće oko, nego bi se i turistima i iz najudaljenijih zemalja, na koje smo navikli u centru Zagreba, imalo što za pokazati. Od minimalističkog uređenja pojedinih objekata, do nacifranih prozora, vrata, ovisno o tome koliko je domaćin imao novca ili ukusa i smisla za lijepo. Neke od tih kuća u ruševnom su stanju i ne mogu se obnoviti, no ima i onih koje su još uvijek prikladne za boravak u njima te ih je samo potrebno zaogrnuti u novo ruho. Neke od njih pretvorene su u skladišta i razna spremišta, ali ima i drvenih kućica u kojima još uvijek žive ljudi. Tako u Odranskom obrežu u jednom od tih bisera našega graditeljstva u 40 četvornih metara, u kućici sa strujom ali bez vode, živi jedna baka koja se grije na drva i ne može zamisliti da se preseli u novu zidanu kuću.

Čardaci od hrastovine

Ova prava arhitektonska čuda karakteriziraju tlocrti uglavnom pravokutnog oblika i pročelja okrenuta prema cesti, s ulazom na bočnoj strani. Nizanjem tih kućica nastala su sela izduženog oblika, a iz njihovih središta odvajale se sporedne ulice koje su se zvale linije. Kuće su bile prizemne ili katnice zvane čardaci od hrastovine u kojima se odvijao specifičan život u obiteljskim zadrugama. Građene su od hrastovih planjki, a poslije na prijelazu u 20. stoljeće grade se u tipu čardaka s prizemljem od cigle, a kat je nadograđen od piljene hrastovine. Za njihovu gradnju bilo je potrebno pravo umijeće, a majstori koji su se zvali paliri utkali bi u njih stoljetna narodna iskustva i vještine.

Zanimljivo je da su se kuće mogle premještati, uz pomoć posebnih pomagala. Najveći prostor u kući zauzimala je iža u kojoj se odvijao obiteljski život. Kuća se opremala namještajem sa strogo utvrđenim rasporedom pa su npr. kreveti bili uvijek u kutu prema peći, paralelno sa stolom. U početku je kao rasvjeta služilo otvoreno ognjište, no to se poslije mijenja pa dolaze svijeće i petrolejke, a na kraju i električna struja.

Ova publikacija svojevrsna je inventura naše kulturne baštine, a etnografska obrada i arhitektonske snimke koje sadrži prijeko potreban korak prema sustavnoj obnovi tih kuća.

PODIJELI