PODIJELI

Chintis Lundgren i Draško Ivezić estonsko-hrvatski je animatorski par koji se privatno-poslovno povezao prije pet godina na Animafestu. Prije dvije godine njihov ”Život s Hermanom H. Rottom” o kućnom (ne)skladu punk štakora i buržujske mačke osvojio je Grand Prix hrvatske selekcije na Animafestu, bio je uvršten na Annecy, uzeo je nagrade publike na festivalima; sada su se vratili s nastavkom ”Manivald”, crnohumornoj priči o izlasku iz ormara i majčina gnijezda simpatičnog homoseksualnog lisca Manivalda koji se, na kraju, ”pronašao” u muzičkoj karavani zečeva.

Kako je nastao lisac Manivald?

Lundgren: Prema stripu. Inače ih ne radim, ali morala sam napraviti izložbu sa svojim crtežima – nisam ih imala. Dala sam si za zadatak svaki dan napraviti novi crtež, da vidim što će ispasti iz toga, a počeli su se pojavljivati novi likovi: lisica, mačka, štakor, zečevi. Što sam ih više crtala, više sam ih voljela. Počela sam ih stavljati u određene situacije, likovi su polako evoluirali, a animatorica sam i imala sam ih potrebu oživjeti.

Ivezić: Cijeli serijal zove se”Manivald i Absint zečevi”, ”Herman” je također razvijen iz tog svijeta. Trebao nam je uvod u glavni lik, htjeli smo ispričati kako je Manivald postao Manivald, a postaješ individualac kada se preseliš iz roditeljske kuće. Kroz konflikt s autoritativnom majkom, koja će se možda i poslije pojavljivati, uspjeli smo mnogo reći.

U ”Hermanu” dijalog između likova ne postoji, u ”Manivaldu” je minimalan. Koliko to otežava radnju na animiranom filmu?

Lundgren: To je došlo prirodno, kao Estonka u Hrvatskoj ne pričam mnogo, a u svijetu animiranog filma i ne želiš staviti mnogo razgovora jer ne želiš da publika iz različitog govornog područja čita titlove.

Ivezić: Kada se koriste likovi koji ne govore, publika se udubi u detalje. Sitne napetosti koje se događaju između likova, to je ono što se događa ”između redaka”. Ljudi su iskreniji i više svoji kada ne slušaš što govore, nego gledaš što rade i što se događa oko njih. To je dobar postupak za shvaćanje nečije intime.

Manivald je dio društva i rasprave o aktualnim vrijednostima, nije se teško povezati s njim. Ako izostavimo ”detalj” homoseksualnosti, Vuka koji ”servisira” perilicu za rublje, sina i majku, je li dio o mladima koji ostaju vječno s roditeljima tipičan hrvatski?

Ivezić: To je globalni, a ne hrvatski problem. Gdje god smo pričali tu priču, rekli su nam da je to problem u Njemačkoj, Francuskoj, Americi… U Japanu više ne rade djecu. Cijeli svijet je pod nekakvim pritiskom, nitko ne želi riskirati, ne želi avanturu.

Lundgren: Mislim da više nitko ne želi odrasti. Ovo je priča upozorenja.

Zašto je baš moderna basna bila izbor za ”igru” kompleksnim odnosima među ljudima?

Lundgren: Sa životinjama se lakše poistovjetiti, svi se mogu poistovjetiti i prepoznati u njima, nasmijati se svojoj gluposti bez diskriminacije. U ”Životu” se jasno vidi koji je lik muški, a koji ženski pa su nam, bez obzira na spol, ljudi govorili koji je ”njihov”. Ako je glavni lik ćelavac s brkovima, u njemu će se prepoznati samo ćelavci s brkovima.

Radimo komediju – želimo ”iskoristiti” vječne gubitnike koji su pošteni i trude se, želimo prikazati disfunkcionalnu obitelj i mislimo da je to ono što nas sve, na nekoj razini, povezuje.

Prošle su tri godine otkad ste pokrenuli Adriatic Animation studio. Na čemu radite?

Ivezić: Guramo svoje projekte, uz nas, suvlasnici studija su Marko Dješka koji je ove godine u studentskoj selekciji na Animafestu, Tea Stražičić radila je identitet za Animafest prošle godine, radimo s drugim mladim redateljima… Upravo završavamo dva filma, estonsko-hrvatsku produkciju i srpsko-hrvatsku. Težimo raditi animirane serije za televiziju, imamo projekt za odrasle i djecu: razvijat ćemo ”Manivalda”, a s Mađarima radimo seriju za djecu ”Piraterija princeze Prekrasne”, avanturu za djecu do 9 godina o djevojčici koja ide tražiti pirate pa sama postane piratkinja – prošle godine išli smo na koprodukcijski forum i našli partnera. T

akođer, nadam se da će sve to potaknuti Hrvatsku televiziju da počne investirati u animirani film – HTV investira isključivo u igrani i dokumentarni film, 20 godina se ne investira u animirani. Ako već govorimo da je animirani film hrvatska vrijednost, možda bi javna televizija to trebala i prepoznati. Mi živimo od HAVC-a – kratki umjetnički filmovi nemaju tržišnu vrijednost, ne mogu se prodati i pustiti u regularnu kino-distribuciju, samo su za festivale.

A možda su među njima potencijalni televizijski hitovi, kao što je bio “Baltazar” i “Mali leteći medvjedići”. Ne znam što čekamo, naši susjedi to rade – slovenski lutka-film ”Kolja”, slovačka serija za tinejdžere. Želim da naš studio bude primjer, da ne mora sve biti festival, da možemo ući u mainstream medije ako se potrudimo.

PODIJELI