PODIJELI

Do sada je izdao desetak knjiga pjesama, a na objavu čekaju još dvije knjige stihova na arapskom i knjiga o povijesti terorizma i islama. Pisati je počeo sa šest godina i nikada nije stao.

Posljednjih osam mjeseci jedna pjesnička duša luta Zagrebom. Njegovo je ime Zaulke Fel Said. Taj romantik po prirodi, aktivan pjesnik i pisac u stalnoj je potrazi za inspiracijom, a inspiraciju pronalazi u dobrim ljudima. Hrvatska ih je, kako kaže, puna. Pristojne, drage i spremne na šalu, takve ljude upoznaje po cijelom gradu, no na kraju dana njegovo je odredište uvijek isto – hotel Porin u Dugavama. Tamo čeka odluku hrvatskih vlasti o tome može li se za stalno nastaniti u Hrvatskoj. Ta bi odluka, koja će mu odrediti daljni život, trebala biti donesena za otprilike mjesec i pol dana. Kakva će biti, teško je prognozirati, no Said kaže, volio bi da se ostvari.

Dok većina emigrata samo prolazi kroz Hrvatsku ne želeći azil, on je odlučio ovdje pokušati početi svoj novi život. Stari je ostavio u Siriji u svojoj rodnoj Latakiji, glavnom lučkom sirijskom gradu. Ondje je ostavio i svoje tri starije sestre i bliske prijatelje. Veoma mu nedostaju. Nedostaje mu i Sirija, točnije, nedostaje mu mir u rodnoj zemlji. Mira tamo nema i upravo zbog toga traži ga na drugom dijelu svijeta.

Londonski dani

– Rat u Siriji dočekao sam u Ukrajini, tako da se nisam mogao vratiti kući. Ukrajinici su mi odbili dati azil pa sam otišao u Tursku, zatim u Grčku, a onda stigao u Hrvatsku. Veoma mi se sviđa ovdje. Ne osjećam se kao stranac. Ljudi su vrlo otvoreni i pristupačni, nisam imao niti jedno neugodno iskustvo. Zagreb je siguran i miran grad. Ako ne znate za smjer, svi će vas lijepo uputiti kamo trebate ići. I vole se šaliti, što je meni kod ljudi izuzetno bitno. Znam da mnogi izbjeglice žele u zapadne, bogate zemlje, no meni novac nije najvažniji. Meni je važnije kakvi su ljudi i kako se osjećam s njima. Dobri ljudi inspiriraju me na lijepe stihove, od lošijih ljudi pišem ružne stihove – smije se Said, član udruge Arapskih pisaca.

Njemu je najvažnija ljubav. Radije bi živio s ljubavi svog života u najzabačenijem kutu na planetu nego u najraskošnijem gradu na svijetu. Emocije su bitne. I poezija. Mora pisati, kaže, i to radi bez prestanka. Do sada je izdao desetak knjiga pjesama, a na objavu čeka još dvije knjige stihova na arapskom i knjiga o povijesti terorizma i islama. Pisati je počeo sa šest godina i nikada nije stao.

– Rođen sam u imućnoj sirijskoj obitelji. Kao mali čuo sam jednu učiteljicu kako mojoj sestri čita neku poemu. Idući sam dan pokušao sam napisati pjesmu, a kada sam je pročitao sestri, ona mi je rekla da lažem i da ja to nisam mogao napisati – prisjeća se.
Završio je strogu, ali kvalitetnu kršćansku školu, a poslije i fakultet agronomije. No nakon dvije godine rada u struci, odlučio je spakirati kovčege i krenuti put Europe – u London. Novac mu u to vrijeme nije predstavljao problem, a njegova ga obitelj nije previše zaustavljala jer su se svi nadali da će na zapadu imati bolji i sigurniji život. Europu obožava.

Ljubav u Glasgowu

– Dok šetam londonskim ulicama osjećam se tako slobodno, imam osjećaj da su mi ruke i noge duže – kaže, dodajući kako je u Londonu imao mnogo prijatelja te su ga molili da ostane, kada je osjetio da je vrijeme za pokret. Na jedan je doček Nove Godine otišao u u Glasgow u Škotsku pa ostao godinu dana. Zaljubio se, kaže, u opernu pjevačicu! No, nije ga samo ona vezala. Aktivno je svaki tjedan, sudjelovao u književnim večerima s njihovim pjesnicima.

– Glasgow je manji i pitomiji od Londona koji je prekrasan, ali ipak veliko poslovno središte. Veze s ljudima zato su u škotskom gradu čvršće, oni se imaju vremena družiti i osnaživati svoja prijateljstva, što mi je odgovaralo – govori Said.
No, zbog poslovnih obveza morao se vratiti u Siriju, a njegova djevojka na kraju ipak nije željela poći s njim. Kada se nakon dvije godine vratio, za njih je bilo kasno. Ona je otišla u Italiju, a on na poziv prijatelja u Ukrajinu. Slaveni mu, kaže, odgovaraju kao ljudi, nekako se s njima dobro razumije.

– Stanje u Ukrajini tada je bilo vrlo teško, tako da sam pomagao svojih prijateljima kako sam mogao, stvarno sam s njima suosjećao. Imaju prekrasnu prirodu pa sam pisao pjesme o njihovu krajoliku, ali i o njima, vrlo dragim i toplim ljudima – priča. Said voli, kako kaže, originalne, prave ljude od krvi i mesa. One koje imaju životnog iskustva, koji se bore, koji znaju kako izgleda pravi život. Zato je i sklon siromašnijim zemljama, ljudi su nekako iskreniji, stvarniji.

Možda ću se vratiti

Sada piše svoju autobiografiju, uči hrvatski i sanja o tome da se njegove knjige prevedu na europske jezike. Rado bi vidio hrvatsku obalu jer je čuo samo lijepe stvari, a i odrastao je uz more. Oduševljen je ljepotom hrvatskih žena, od plavuša do crnki, što god želiš, to ćeš vidjeti na zagrebačkim ulicama. U hotelu Porin katkad se osjeća usamljeno jer nema ni s kim razgovarati o umjetnosti i politici.

Kao i mnogi njegovi obrazovani prijatelji u Siriji, i on se zauzima za slobodu i toleranciju te da svatko živi onako kako osjeća. Smatra da politika i religija trebaju biti jasno odvojene.

– Zapamtio sam jednu misao: Ako voliš Boga, moraš voljeti sve što je Bog stvorio. Vjerujem u sekularnu državu i smatram da je važno postići harmoniju između uma i religije – kaže Said, nadajući se da će se jednoga dana moći vratiti u svoju Siriju.

 

PODIJELI