PODIJELI

Beogradski pisac Goran Skrobonja, vozač koji često prolazi Slavijom, rekao je da ga fontana podsjeća na ‘golemu betonsku zdjelu za hranjenje kućnih ljubimaca, iz koje voda štrca u raznim oblicima, a slučajno ili namjerno, oblik koji se najčešće ponavlja veoma podsjeća na ispruženi srednji prst ili čak na onaj muški organ koji se dizanjem srednjeg prsta simbolizira’.

Kad je Johnny Fontane (Al Martino) u filmu “Kum” tražio pomoć svog krsnog kuma don Vita Corleonea, Marlon Brando je u ulozi don Vita obećao da će to srediti, izgovorivši jednu od najpoznatijih filmskih rečenica: “Dat ću mu ponudu koju neće moći odbiti.” Koliko točno ima “mafijašenja” u gradnji fontana, tko se tu koliko “uzidao” u posao i tko je kome dao ponudu koju se ne odbija, javnosti s obje strane Drine ostalo je samo da nagađa i sluša tračeve. Ono što je sigurno je da je beogradska megafontana na Slaviji trenutačno glavni predmet pozornosti (i sprdnje) javnosti, ne samo u Beogradu, nego i među svim Zagrepčanima koji prate beogradska zbivanja, i da je svojom spektakularnom grozotom zasjenila ne samo kaskade u Holjevčevoj, nego i zloglasnu prepreku za autob…. pardon, fontanu na Britancu.

Vodeni srednjak

Slavija, jedan od glavnih beogradskih trgova i važno prometno čvorište, već desetljećima je teško rješiv urbanistički problem. Još je pokojni Bogdan Tirnanić u “Beogradu za početnike” napisao da “svoje dete u šetnju tim trgom može povesti samo ogavni decoubica”. Nekad je u središtu kružnog toka bio spomenik Dimitriju Tucoviću, po kojemu se trg i službeno zvao, ali kad je taj kip maknut nakon promjene imena trga u Slavija, kako su ga ionako svi zvali (logičan potez, s obzirom na to da je samo nekoliko stotina metara dalje i Ulica Dimitrija Tucovića), zamijenilo ga je ruglo koje je beogradski pisac Goran Skrobonja, vozač koji često prolazi Slavijom, na naš upit, opisao kao “golemu betonsku zdjelu za hranjenje kućnih ljubimaca, iz koje voda štrca u raznim oblicima, a slučajno ili namjerno, oblik koji se najčešće ponavlja veoma podsjeća na ispruženi srednji prst ili čak, izravnije rečeno, na onaj muški organ koji se dizanjem srednjeg prsta simbolizira”.

Dok su Bandićeve fontane u Holjevčevoj bile još djelomično i prihvaćene, i tek je brljotina na Britancu izazvala opći podsmjeh, u Beogradu su krenuli “prvo pa muško” i fontana je od strane urbanih i starih Beograđana odmah shvaćena kao ne prst u oko, nego visoko podignut srednji prst pokazan Beograđanima od strane onih koje je Skrobonja na naš upit definirao kao “Vučićeve velike arhitekte i gradske menadžere koji ne mogu iz palanke nikako da pobegnu, koliko god to pokušavali”. Je li taj vodeni srednjak pokazan Beogradu bio “ponuda koja se ne može odbiti” za glasanje protiv fontanograditelja, znat će se nakon sljedećih srpskih lokalnih izbora.

Manje prskanja

U Zagrebu su pak izbori bili i prošli, Bandić je ostao na vlasti, ali uska margina od samo 2 % više glasova od inače prilično omražene konkurentice bila je zvono na uzbunu koje bi moglo značiti da nema više bahaćenja i pokazivanja srednjeg prsta, vodenog ili bilo kakvog drugog, zagrebačkoj javnosti. Šarene kič-fontane koje prskaju u neželjenim smjerovima i drže vodu dok majstori odu, a onda počnu curiti na sve strane, poput ove beogradske, u Zagrebu bi značile gubitak i više od 2 % na sljedećim izborima. “Spektakularno” ruglo na Slaviji manje je izazov, ponuda koju se ne može odbiti da je se pokuša nadmašiti, a više upozorenje da bi nastavak arhitektonskih vodenih podviga mogao značiti ne bahato pokazivanje nadmoći nad građanima, nego poziv za smještanje konjske glave u krevet, ponude koju se odbiti zaista ne može. Ako se netko računao uzidati u gradnju sljedeće Bandićeve fontane (trgić na križanju Vodnikove i Savske je prazan, tu bi se mog…. ne, Milane, samo se šalimo!), morat će sačekati neka mirnija vremena s manje prskanja uokolo.

(Marko Fančović)

 

PODIJELI