Nogomet je čudna stvar. Sposoban je ispisati najljepše priče i pružiti najveća razočaranja. Sportska, naravno. Ipak je to naposljetku samo sport.
No oni koji žive od njega – treneri, igrači, zaposlenici klubova, sportski savezi, kladioničari i svi koji se vrte oko navedenih – shvaćaju ga mnogo ozbiljnije. No nitko više od navijača. Nogometnih zaljubljenika.
A oni od njega financijski najmanje profitiraju. Jer to nema veze s novcem, više je od toga. Upravo je zbog njih teško pisati o lošim rezultatima pojedinih klubova, o potplaćivanju sudaca, namještanju utakmica… Jer je negativno. Koliko god bilo zanimljivo, negativno je.
Dvije lige u dvije godine
Rijetko kad se stvari poklope i nastane prava sportska priča. Bez mrlje. Bez novca. Bez interesa. Samo sport.
Jedna takva upravo se piše u zapadnom djelu Zagreba. Točnije, u Kustošiji. NK Kustošija trenutno živi najljepše trenutke svoje nogometne povijesti. Klub je ušao u drugu HNL. Samo po sebi to i nije neka vijest. Možda taj uspjeh završi u kutku pojedinih novina. Možda se spomene u sklopu neke emisije o nogometu na nekoj televiziji. Klubovi su ulazili u Drugu i prije Kustošije, ulazit će i poslije. No ono što bi nogometne zaljubljenike trebalo zanimati način je na koji je Kustošija taj uspjeh ostvarila. To bi već mogla biti vijest, dapače, to je već sportska priča.
Momčad koja je prije nešto manje od dvije godine igrala Međužupanijsku nogometnu ligu od ove će jeseni istrčati na teren kao drugoligaš. Vizija predsjednika Vladimira Babića, koji je klub postavio na zdrave temelje, polako se pretvara u sportsku stvarnost – iz četvrte do druge lige u dvije sezone. Ostvarivali su klubovi i veće uspjehe i veće skokove među ligama, no to su uglavnom pratile vanjske investicije bogatog sponzora ili mecene kluba. A to je kupljen uspjeh. U Kustošiji u zadnje dvije godine nije bilo novčanih ulaganja u igrački kadar. Nisu se kupovali igrači. Štoviše, gotovo svi koji su igrali MŽNL, odigrali su u ovoj sezoni i 3. HNL. No, predsjednik Babić uložio je nešto više. Uložio je vrijeme. U jednog čovjeka i njegov stručni stožer.
Renato Jurčec došao je u Kustošiju na “mala vrata”. Imao je uspjeha u nižim ligama. Došao je nakon smjene u Savskom Marofu, došao je nakon telefonskog dogovora s predsjednikom Babićem o preuzimanju momčadi nakon odlaska trenera. Došao je i osvojio ligu. S dvadeset bodova razlike ispred Karlovca. No, dobro, reći će skeptici. Četvrta liga, imao je dobru, mladu momčad. Uspjeh je, nije čudo. Treća liga puno je jača, bit će sretni ako izbore ostanak. A postigli su puno, puno više. Momčad predvođena trenerom Jurčecom i njegovim pomoćnicima Ivanom Zubićem, Tomislavom Šantalom i Matijom Vladićem ove je sezone izborila Drugu HNL kao drugoplasirana momčad 3. HNL zapad. A gotovo je ista kao u prošloj sezoni.
Jurčec promijenio mišljenje
U čemu je onda tajna?
– Nema tu neke prevelike tajne, prevelike filozofije, treba biti iskren prema igračima, treba stvoriti momčadski duh, stvoriti momčad i uigrati je. Ja cijenim napadački nogomet, cijenim kreaciju, a ne destrukciju jer sam i sam bio napadač – počinje Jurčec.
Dokaz da Kustošija igra napadački je i 59 golova na kontu ove sezone. Jedino je prvoplasirani Vinogradar zabio više.
– Vodim puno grupnih i pojedinačnih razgovora s igračima prije i poslije svakog treninga, svake utakmice. Nisam kritičan, ne optužujem, nego realno sagledamo stvari, vidimo gdje se griješi i ispravljamo to. Tako je bilo i u četvrtoj i u trećoj ligi, tako je bilo sa svim momčadima koje sam vodio s klupe. To je način mog rada i rada mog stručnog stožera. Takav rad polučuje uspjeh.
A koliko je povezan s igračima i koliko mu je stalo do uspjeha kluba dokazao je izjavom:
– Ako Kustošija uđe u drugu ligu, ja više neću biti trener jer nemam licenciju za drugu ligu, ali to nije bitno, samo neka dečki to ostvare jer su zaslužili.
Druga liga je osigurana, a Jurčec će ipak ostati trener:
– Ne želim ostavljati svoj posao i ne želim biti profesionalni trener, i da me zvao neki klub iz druge lige da ih treniram, sigurno to ne bih prihvatio. Ali nešto je sasvim drugo kad uzmeš klub u četvrtoj ligi i uđeš s momcima u treću, pa u drugu. Razmišljam – pa zašto bih ja nekome prepustio trenersko mjesto i poklonio čast da radi s tim momcima? Zato sam i odlučio ostati trener i u drugoj ligi i drago mi je što mi je klub ukazao povjerenje. Uostalom, mislim da sam to povjerenje i zaslužio rezultatima.
