PODIJELI

Epidemija ovisnosti o kocki i igrama na sreću i dalje hara, štoviše, sve je složenija i opasnija. Broj ovisnika nije se znatno povećao – njih je u Hrvatskoj najmanje, oko 50.000 – ali sada zahvaća sve mlađe ljude i pretvara ih u društvene invalide već u srednjim godinama. No, mi se i dalje borimo, poručuje pročelnik Zavoda za liječenje bolesti ovisnosti Klinike za psihijatriju Vrapče, Ante Bagarić u prvom javnom istupu nakon 2009., kada je prvi put ovisnost o kockanju usporedio s epidemijom svinjske gripe te upozorio na katastrofalne posljedice koje će pogoditi naše društvo.

Iako i dalje upozorava na, kako kaže, užasavajuće posljedice te galopirajuće ovisnosti, sada ističe da se od 2009. ipak promijenila društvena svijest o tom problemu, ali ponajviše zbog alarmantnog porasta ovisnika o kocki, klađenju ili, kako se eufimistički kaže,”igrama na sreću”. Naime, prema procjenama, od čak 400.000 ljudi u Hrvatskoj koji boluju od neke ovisnosti, svaki osmi ima problem s “kladom” ili “kockom”. No, tome treba pribrojati i “kolateralne žrtve” ovisnika o kocki, još najmanje 50.000 članova njihovih obitelji, a osobito djecu.

Ukupno, prema njegovim riječima, najmanje tri posto hrvatskoga društva prisiljeno je suočavati se s tim problemom i posljedicama, uključujući i one najtragičnije – zaduživanje, gubitak krova nad glavom, razorene brakove, “obračun” s kamatarima, kriminal i sukobljavanje sa zakonom.

Sladoled sa strugalicom

– Problem je napokon prepoznat. Programe borbe protiv ovisnosti o igrama na sreću, nakon prvoga u Vrapču pokrenutog 2005., sada imaju i bolnice u Vinogradskoj, Jankomiru, u Rijeci i drugim gradovima. Napokon su struka i društvo počeli shvaćati – pa mi imamo problem! To, naravno, samo po sebi nije smanjilo epidemiju ovisnosti o kockanju, odnosno igrama na sreću.

Ona i dalje hara i učinci su užasni u svim dijelovima zemlje. Kockanje je sve raširenije, osobito među mladima. Jutros sam čuo užasavajuću informaciju – na tržištu se pojavio sladoled sa strugalicom s kojom se ide u Hrvatsku lutriju ne bi li se dobilo pet ili deset kuna. To je nešto najužasnije što se može dogoditi, to je poziv maloljetnicima da ulaze u prostore u kojima se odvijaju igre na sreću ili se kocka. I sve je više primjera kako se mladi ljudi suptilno uvlače u svijet kocke i igara na sreću. Užasno je vidjeti kako se u to uvlače najosjetljive skupine u kojima je adiktivna jezgra velika i koje su najotvorenije – sve samo zbog profita. To ima pogubne posljedice – poručuje Bagarić, tvrdeći da samo naivni ne mogu vidjeti veličinu problema, odnosno eskalaciju te iznimno opasne ovisnosti u našem društvu, u gotovo svakom susjedstvu, kafiću, na radnome mjestu.

S programom borbe protiv ovisnosti o kockanju, odnosno o igrama na sreću, počeli smo još 2005. No, već od 2000., kada su se u Hrvatskoj otvorile kockarnice, počeli su nam dolaziti ljudi s tim problemom. Prije toga dolazilo nam ih je znatno manje, samo jedan ili dva godišnje. Sada godišnje kroz naš program prođe od 100 do 150 ljudi. Za razliku od 2005., sada imamo teže kockare. Nemamo povećanje broja ovisnika, ali prije su nam dolazili ljudi s problemima koji su bili kao kamilica u usporedbi s ovima današnjima. Sada nam dolaze ljudi koji su kao istrošena industrijska mast, potrošeno ulje za automobile.

Dolaze nam uništeni, potpuno destruirani ljudi koji su usput uništili i svoje obitelji. Nekad smo se čudili kako je netko napravio 100.000 eura duga, a sad nam dolaze ljudi s milijunskim dugovima, prodanim kućama, prijetnjama kamatara. Imamo opaku situaciju u kojoj ni mi često ne možemo napraviti puno. Sada imamo teške pacijente – ističe Bagarić, dodajući kako je situacija mnogo, mnogo ozbiljnija nego prije desetak godina, kad je većina pacijenata bila u dnevnoj bolnici ili čak u ambulantnom programu, a sada u Vrapču imaju mnogo pacijenata koji zahtijevaju bolničko liječenje. – Oni su u tako lošem stanju da ne mogu apstinirati ni dan, zbog čega su, jasno, depresivni, anksiozni i asocijalni. Takvi ovisnici ne mogu zadovoljiti svoj adiktivni ili impulzivni poriv, oni često idu dalje.

Nema lijeka, ali izlječivo

– Posebno je pogubno ako su uz to ovisni o alkoholu i drogi te internetu jer onda, ako i ne kockaju, po cijeli dan sjede ispred računala i igraju igrice. Tako jednu ovisnost zamijene drugom, kao loša metadonska terapija ovisnika o drogama. Ističem i kako je onaj tko godinu dana šesnaest sati dnevno igra igrice, potpuno disfunkcionalan i nastavlja propadati – govori Bagarić, naglašavajući kako kockari i inače imaju vrlo slične simptome kao i ovisnici o drogama ili o alkoholu.

– Od uznemirenosti, anksioznosti, napetosti, depresivnosti pa sve do autodestruktivnosti. Imaju apstinencijski sindrom, pogotovo u onim teškim slučajevima dugogodišnje ovisnosti, potpuno isti ostalim oblicima ovisnosti. Uglavnom, pacijenti koji sami ne mogu proći apstiencijsku krizu, mi ih ovdje i hospitaliziramo. Naravno, uz njihov pristanak. Donesu uputnicu i bivaju hospitalizirani – pet, deset, petnaest ili dvadeset dana – kako se već dogovorimo ili koliko je potrebno da ovisnik uspostavi tu inicijalnu apstinenciju. Kada uspostavi tu inicijalnu apstinenciju, onda počinjemo s drugim oblicima liječenja – ističe Bagarić, dodajući da je prilično zahtjevno terapijski raditi s tim pacijentima.

– Važno je istaknuti da današnja farmakološka industrija još nije otkrila nikakav lijek za kockanje, iako se posljednjih dvadeset godina intenzivno istražuju različite grupe lijekova. Tako da mi, ako ovisnik nema neki drugi anksiozni, psihotično-depresivni poremećaj, praktički nemamo lijekove za ‘kockanje’. Psihijatrijska znanost do danas za ovisnost o kockanju nema pravi odgovor – ističe pročelnik Zavoda za liječenje bolesti ovisnosti pritom razbijajući uvriježeni mit: jednom kockar, uvijek kockar.

Ovisnost o kockanju je izlječiva. Možemo reći iz prakse, postoje brojne osobe koje su uspostavile i održavaju apstinenciju i koje imaju svoje tvrtke, upravljaju stotinama tisuća i milijunima eura i koje to rade bolje od prosjeka populacije. Dakle, ta ovisnost je izlječiva.

Imamo na desetke pacijenata koji su završili naš program, dolazili poslije na kontrole i nikad više nisu kockali. Postoje stručni, znanstveni dokazi da će se među onima koji su dvije godine potpuno apstinirali i nisu ušli u kockarnicu, samo deset posto vratiti kockanju. Odnosno, od deset kockara koji su apstinirali dvije godine, samo će se jedan vratiti kockanju. Bilježimo i neuspjehe, i to brojne – osobe koje su došle kod nas pa ponovno kockaju. Možemo reći da dvadeset posto onih koji dođu k nama da bi se izliječili, sigurno više neće kockati. Je li to malo ili mnogo, pitanje je, no ipak je mnogo važnije što se događa s ostalih osamdeset posto – kaže Bagarić, ističući i prednosti liječenja te opasne ovisnosti u Hrvatskoj, za razliku od nekih europskih zemalja.

Prava bolest, teška

– Primamo uglavnom sve koji se hoće liječiti. Nema ograničenja. No, s druge strane, u Europi postoje programi za liječenje ovisnosti o kockanju gdje se čeka i dvije godine na tretman. U nas se čeka u prosjeku pet do dvadeset minuta na prijem, što je velika stvar i tu moramo pohvaliti i naš zdravstveni sustav koji to omogućava. Odluka društva da imamo bolnice s ovakvim programima esencijalna je u slučaju liječenja ovakvog tipa ovisnosti – ističe pročelnik Zavoda u Vrapču, dodajući kako su ključne individualna terapija i grupna terapija gdje ovisnik polako otkriva zašto je završio na liječenju i koje su njegove psihološke karakteristike, odnosno zbog čega uopće kocka i koji konflikt pritom rješava.

– Nema kockara koji dođe kod nas, a ne priča o svojim dobicima. No, onda ga se na grupnoj terapiji ‘spusti’ i često mu se kaže da nam je njegova žena rekla da je prodao kuću te ga pitamo – gdje su sad tu njegovi dobici. Ovisnost je prava bolest, teška. Ovisnik o kocki sasvim normalno priča kako su svi drugi glupani, a on sve zna i ima sve dojave. Onda se polako na konfrontaciji u grupi, stariji ovisnici, koji su prošli tu fazu, počinju smješkati i govoriti mu gdje sve griješi. Dugotrajan je to proces u kojemu sudjeluju liječnici, grupa i psiholozi. No, najučinkovitija je obiteljska terapija koja, ako se u to dobrovoljno uključi i ovisnikova obitelj, odmah miriše na dobar rezultat. Kada obitelj shvati da problem imaju svi i uključuju se u njegovo rješavanje, onda je to idealna situacija za izliječenje – ističe Bagarić, dodajući i kako, prema dosadašnjim iskustvima, postoje velike razlike među pacijentima – prije svega, jesu li muškarci ili žene.

– Muškarci kockaju u čoporu, grupi, vole se hvaliti, kao i u svemu. Kockaju javno, u prvoj kladionici ili kockarnici. Žene, pak, s druge strane, kockaju tajno. Primjerice, neka žena iz Sesveta kockat će, recimo, u Stenjevcu ili obratno. Žene kockaju najčešće, nažalost, potajice, same, tako da ih je teško detektirati, prepoznati njihov problem i izliječiti ih. Kada smo pokrenuli program, pune tri ili četiri godine niti jedna žena nam se nije javila. Onda smo pogledali stručnu literaturu i uvidjeli da je svugdje u svijetu takav slučaj. Dakle, žene kockari poseban su problem – melankolično depresivno i vrlo autoagresivno kockaju- uspješno sakrivajući svoje dugove i problem.

S druge strane, mnogo su nam “draži” muškarci galamdžije koji naprave neki dug, pa ih netko “privede”. No, žene i kada nam dođu, mnogo lakše “iskliznu” iz programa. Teže se uključuju, kockaju na destruktivniji način – ali, tješi nas što je žena kockara ipak znatno manje. Omjer je – četiri muška ovisnika o kocki na jednu ženu. Treba istaknuti da su posebno ugrožene žene koje rade u kladionicama. Često kockaju i njihovi bi poslodavci morali voditi računa o tome. Primjerice, imali smo ovisnicu o kocki koja je radila u Hrvatskoj lutriji, a kockala u privatnim kladionicama, naravno, u drugim dijelovima grada. S druge strane, žene ovisnice o kocki dižu kredite, ne prodaju kuće. Nisam liječio niti jednu ženu koja je prodala imovinu o kojoj izravno ovisi njezina obitelj – ističe Bagarić, dodajući kako je prije dvije ili tri godine imao neslavnog rekordera kockara. Muškarca, naravno.

Izgubio 3 mil. eura

– Ovisnik o kocki s najvećim dugom bio je jedan slavonski poduzetnik koji je kod nas potražio pomoć nakon što je izgubio tri milijuna eura. Prodao je svoju i očevu kuću, sve što je mogao i još je kod kamatara uzeo tri milijuna eura. Pritom je čvrsto bio uvjeren da zna izvrsno kockati. Kod nas nije završio liječenje, otišao je u komunu i ne znam više što je s njim bilo. Ovisnik o kocki postaješ onog trenutka kada pomisliš – ja sam taj koji kocku može kontrolirati. Bilo tko od nas koji počne kockati na opasnom je terenu. Većina će se tome ipak oduprijeti, no oni koji kockajući osjete žudnju, već su na pragu bolesti. Tri su najugroženije skupine: mladi muškarci adolescenti, stariji muškarci umirovljenici i zaposleni u kladionicama. Primali smo djecu s ovisnošću o igrama na sreću od 16 godina, ali i starce u poznim sedamdesetim – kaže Bagarić, ističući i dosad široj javnosti nepoznate detalje.

– Od svih ovisnosti upravo ovisnici o kocki imaju najveću stopu pokušaja samoubojstva. Karakteristika je i da čak 80 posto ovisnika o kocki počini kazneno djelo, ali i znakovito je da i ta skupina ljudi, ako uspostavi apstinenciju, počini manje kaznenih djela nego prosjek populacije. Ti ovisnici su među najboljim osobama u populaciji, ali i najopasniji u ovisnosti kada se sudare sa zakonom – mnogo opasniji od ovisnika o drogama. Njihova kaznena djela uglavnom su razbojstva, ali bilo je mnogo slučajeva da su ti ovisnici odgovorni za ubojstva, iako do tada nisu počinili ni najobičniji prekršaj. Ovisnost o kocki najopasnije je za društvo jer ga razara. Kada bi u Hrvatskoj bilo zabranjeno kockanje, što je, nažalost, nerealno, spasili bismo sada već najmanje 50.000 bolesnih ljudi, ali i članove njihovih obitelji te naročito njihovu djecu koja silno pate. Većina od te djece bit će kockari ili s drugim psihičkim smetnjama. Ovisnost o kocki možda je i najdestruktivnija za društvo, svi bi trebali biti svjesni toga – zaključuje Bagarić.

PODIJELI