PODIJELI

Nakon sustavnog maltretiranja vršnjaka, dječak od devet godina pokušao si je oduzeti život.

Dogodilo se to prije dvanaest dana u zagrebačkom Jelkovcu, a tragičnu posljedicu spriječile su tinejdžerice koje su mu prišle pokušavajući ga smiriti, a kad su shvatile da mu ne mogu pomoći, pozvale su policiju i Hitnu pomoć.

Reakcija nesretnog dječaka jedan je u nizu reakcija djece koju vršnjaci maltretiraju. Dok su djevojčice sklonije suptilnijem, pasivno agresivnom nasilju, posebice ignoriranju nekoga tko im nije po volji, dječaci svoje nezadovoljstvo češće izražavaju šakama.

Profil nasilnika i žrtve

Marija Crnković, klinička psihologica iz Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, kaže da su neka od obilježja tipičnih žrtava nisko samopoštovanje.

– Često imaju slabo razvijene socijalne vještine, mogu se osjetiti poništenima i bespomoćnima. Oprezni su, osjetljivi, sramežljivi, tihi, često se boje, mogu imati teškoća u razvoju ili neki hedikep. Moguće je da se teže izražavaju u skupini vršnjaka, nemaju mnogo prijatelja, a imaju veliku želju uklopiti se u društvo. U situacijama frustracije znaju reagirati plakanjem i povlačenjem, dok u ekstremnim slučajevima, ako su dulje vrijeme žrtve nasilja, mogu postati skloni samoubojstvu. Neki reagiraju tako da nasilno vrate ili se i sami počinju agresivno ponašati. Osim toga, žrtve nasilja najčešće su djeca tjelesno slabija od njihovih vršnjaka koji se ponašaju nasilno, posebno među dječacima – kaže Crnković.
– Neka istraživanja upućuju na smanjenje akademske sposobnosti žrtava koje mogu biti rezultat nasilja u školi. Moguće je da se porastom nasilnog ponašanja, žrtve boje odlazaka u školu, što može dovesti do mnogih izostanaka, teškoća s koncentracijom te posljedično do slabijeg školskog uspjeha – dodaje.

Za razliku od njih, maloljetni nasilnici tjelesno su snažniji od vršnjaka, spretniji su i u sportovima, u igrama imaju snažnu potrebu za prevlašću, općenito znaju biti agresivni i prema odraslima, roditeljima i nastavnicima. Nagle su ćudi, razdražljivi, impulzivni, teže se prilagođavaju pravilima, ne prepoznaju posljedice svog ponašanja, neki od njih su i sami žrtve nasilja, bilo da ih zlostavljaju odrasli ili njihovi vršnjaci. U osnovnoj školi mogu imati bilo kakav uspjeh, ali poslije dobivaju niže ocjene i razvijaju negativan stav prema školi.

Sve polazi iz obitelji

Statistike Ministarstva socijalne skrbi pokazuju kako se broj zlostavljanja među djecom posljednjih godina kreće gore – dolje. Tako je 2015. zabilježeno 856 slučajeva vršnjačkog zlostavljanja kod djece do 14 godina, s time da se 720 odnosi na prijavu dječaka, 136 na prijavu djevojčica, a godinu prije bilo ih je 811, od čega je 676 prijavljeno dječaka, a 135 djevojčica. Prije četiri godine, zbog vršnjačkog je zlostavljanja bilo prijavljeno 961 dijete te dobi, a godinu prije toga, 888.

No, statistike su jedno, a stvarnost je nekad sasvim drugo. Učiteljica s dvadesetogodišnjim iskustvom s kojom smo razgovarali kaže kako nije upoznata sa statistikama, ali joj se čini da je nasilja u školama ima više.

– Razredi su manji, sada ima dvadesetak djece u razredima, a mnogo više problema nego kad ih je bilo tridesetak i više. Sve se svodi na to da problematičnu djecu šalju na razgovore, a nas na edukacije – ogorčeno će. Učitelja i profesora ima svakakvih, dodaje, no većina ipak voli taj posao i trudi se pomoći i toj djeci i njihovim roditeljima savjetima.

– Prije sam stalno pričala s roditeljima i upozoravala na probleme, a onda sam prestala jer sam shvatila da to nema smisla. Kad s njima razgovaram, shvaćam da su im djeca još dobro i ispala. To je grubo za reći, ali to je tako. Ta nasilna djeca, a uvijek je riječ o manjini u školi, odgojno su zapuštena, ne poštuju autoritet, učitelje, roditelji ih odgajaju po principu nagrada – kazna, što se uvijek ispostavi kao loše. Oni zapravo u školu dođu kao mali divljaci, potpuno nesocijalizirani. S druge strane, pozornost nas učitelja toliko u je smjerena na njih da često zanemarujemo dobru djecu o kojima bismo se također voljeli i trebali truditi – dodaje.

Krajnosti u odgoju

Tatjana Katkić Stanić, načelnica u Ministarstvu socijalne skrbi, priznaje da škole ponekad ne prijavljuju nasilje zato što se boje, ili zato da ne dođu na loš glas ili zato što profesori ne žele imati problema s roditeljima djece koju prijave. Stoga se mnogi slučajevi stavljaju pod tepih.

– Često imamo zakašnjelu reakciju škole jer oni procjenjuju kad će nešto reći, a kad ne. No, oni nisu tu da procjenjuju, to će nadležne službe, oni moraju prijavljivati i sumnje – kaže Katkić Stanić, dodajući da o slučajevima nasilja često saznaju tek kad policija intervenira, odnosno kad dijete prekrši zakon. Mnogo bi se, kaže, bolji rezultati s djecom postigli kada bi se nasilje preveniralo.

Centri za socijalnu skrb pak, ističe načelnica, imaju problema s preširokim nadležnostima, a nema ih dovoljno da bi svoje zadatke mogli kvalitetno ispunjavati.

– Svakako se zauzimam sa smjenski rad. Centri za socijalnu skrb javna su ustanova i ona mora biti vidljiva u javnosti. Zato se i radi na reorganizaciji sustava i formiranju većeg broja obiteljskih centra s proširenim brojem usluga – kaže Tatjana Katkić Stanić, dodajući da je kod vršnjačkog nasilja vrlo važno paralelno raditi i s roditeljima. Mnogi roditelji griješe jer djecu odgajaju ili previše autoritativno ili tako da im ne postavljaju granice. Obje te krajnosti su štetne.

– Roditelji problematične djece reagiraju različito na ponašanje svoje djece. Neki odbijaju prihvatiti da i sami snose odgovornost za to, govore da su djeca jednostavno takva i da to s njima nema veze, dok ih većina ipak spremno surađuje – govori načelnica.
Marija Crnković iz Poliklinike pak kaže da tretman s djecom neizostavno uključuje i rad s roditeljima. Bez suradnje i savjetovanja roditelja, napredak kod djeteta izuzetno je težak, gotovo i nemoguć.

– Najviše teškoća javlja se kad ne postoji podrška roditelja, ali u takvim slučajevima uključuju se sve razine sustava koje za cilj imaju i promjene roditelja – zaključuje.

(Foto: Ilustracija)

PODIJELI