PODIJELI

-Volio bih raditi u dvorani u kojoj sam stasao kao igrač i velika mi je želja da se pretvori u regionalni centar stolnog tenisa u kojemu će moći trenirati djeca s teškoćama u razvoju, gdje ćemo razvijati nove paraolimpijce i nove naraštaje osvajača europskih i svjetskih medalja- rekao je Pavao Jozić.

Iako je u četvrtoj godini obolio od pojasne mišićne distrofije zbog koje je kao dječak šepao, Samoborca i stolnotenisača Pavla Jozića to nije spriječilo da ostvari svoje snove. Zahvaljujući predanosti svojih roditelja – majke koja je, kako bi mu se što više posvetila, do njegove 17. godine radila pola radnog vremena, te oca, trenera stolnog tenisa koji mu je pomagao graditi karijeru – Pavao se u svibnju ove godine sa Svjetskog prvenstva za osobe s invaliditetom u Bratislavi vratio sa srebrnom medaljom u ekipnom stolnom tenisu. Nije mu to prva medalja, 2013. je osvojio brončanu na Europskom prvenstvu. Skroman, tih i simpatičan, ovaj dvadesetdvogodišnjak voli izazove pa završava treću godinu Kineziološkog fakulteta, smjer sportska rekreacija.

Drugi dom

– Stolnim tenisom počeo sam se baviti samo zbog rehabilitacije prema programu kineziterapije jer mi je liječnica preporučila bavljenje sportom. Isprva sam želio trenirati tenis, no moj je otac znao da ću, zbog progresije bolesti koja je neminovna, teško održati kvalitetu u tinejdžerskoj dobi pa sam krenuo na stolni tenis. Pokazao se kao izuzetno dobra terapija za distrofiju mišića jer je progresija bolesti smanjena. Moje fizičko stanje čak se i poboljšava, što je ravno čudu – kaže Pavao Jozić.

Parastolni tenis je statičniji i tehnika se može prilagoditi njegovu fizičkom stanju, a brze reakcije očiju i mišića pokazale su se iznimno dobrima za rehabilitaciju.

Pavao Jozić ima dvojnu registraciju – igra za stolnoteniski klub Samobor te za STK Sinergija Samobor, klub za osobe s invaliditetom, kojemu je predsjednik njegov otac.

– U zajedništvu s ta dva kluba, i uz pomoć Grada Samobora i Zagrebačke županije koji su dali novac za gradnju, uspjeli smo napraviti lijepu dvoranu. Imamo vrhunske podove, stolove i rasvjetu, što je iznimno važno za stolni tenis. Djeca koja nam dolaze dvoranu nazivaju svojim drugim domom, što me izuzetno motivira i veseli. Imamo i dvoje kadetskih reprezentativaca, Zaru Ilić i Petra Znika, koji ondje treniraju – kaže Pavao Jozić.

Ne želim otići

Živi u centru Samobora, na granici Južnog naselja. Iako je rodom Zagrepčanin koji se doselio iz Dugava u nižim razredima osnovne škole, za Samobor, koji jako voli, kaže da je jedan od najljepših gradova, ne samo u Hrvatskoj. I njegova dva brata trenirala su stolni tenis, no nijedan nije nastavio sportsku karijeru, nego su se posvetili studiranju.

Premda je sve traženiji izvan granica Hrvatske, kaže da bi volio nastaviti trenirati u Samoboru jer ne želi otići iz svoga grada. Slobodno vrijeme voli provoditi na središnjem samoborskom trgu, na koji se dođe odmoriti nakon svakog napornog treninga.
Osim što želi završiti studij, san mu je jednog dana osvojiti olimpijsku medalju – individualnu i ekipnu.

– Razmišljam i o trenerskoj karijeri koju bih volio ostvariti kada završim studij. Volio bih raditi u dvorani u kojoj sam stasao kao igrač i velika mi je želja da se ona pretvori u regionalni centar stolnog tenisa u kojemu će moći trenirati djeca s teškoćama u razvoju, gdje ćemo razvijati nove paraolimpijce i nove naraštaje osvajača europskih i svjetskih medalja – kaže ovaj uspješni mladi sportaš.

 

PODIJELI