Nakon susreta s njima svijet izgleda ljepše, ljudi se čine boljima, boje su izraženije, a optimizam jedina opcija. One su predivne, romantične, tople i iskrene.
One pišu ljubavne romane, ali ne samo to, one ih žive vjerujući u ljubav, osjećajući da se sve može promijeniti na bolje ako su srca toplija. One vjeruju u čuda i ne srame se to priznati.
– Moja kći Andreja ljudima govori da ja ne pišem o ljubavi, nego je živim. To je točno. Ljubav je svuda oko nas, ne samo između muškarca i žene. Ljubav je i kada te vidim preko puta ulice i mahnemo si. Ako je tako, doživljavamo sve kao ljubav, ako ne, ljubav nećeš vidjeti čak ni kada ti je pred nosom – kaže Ljiljana Matković, koja već godinama razgaljuje srca čitateljica ljubića jednog hrvatskog tjednika.
Napiši moju priču
Nagrađivana autorica, Zagrepčanka Rosie Kulgi – a to joj je pravo ime, iako mnogi vjeruju da je riječ o pseudonimu, vjerna je svojoj romantičnoj prirodi čak i nakon što je u jednom težem životnom razdoblju napisala antiljubavni, odlično prihvaćen roman “Moderna bajka”.
Za razliku od nje, rođena Osječanka Liljana, kojoj je Drava jedina rijeka na svijetu, nesuđena pravnica, do devedesetih je godina radila u stabilnom osječkom poduzeću u ugodnom okruženju s pristojnom plaćom, a pisati je počela kada se zaljubila.
– Poslala sam prvi roman urednici, a ona je bila oduševljena. To mi je dalo krila da nastavim dalje i od tada nisam prestala – kaže. Sve njezine priče bazično su istinite i pisane prema crticama i pričama stvarnih osoba kojima tek izmijeni imena i mjesto radnje. Važno joj da je priča što autentičnija da se ljudi s njome mogu poistovijetiti.
– Od obične priče napravim neobičnu, začinim je. Mnogi me mole da napišem njihovu ljubavnu priču – smije se. I Rosie često sluša slične zahtjeve, dodajući da ljudi često misle da je njihova priča najposebnija. Katkad im ugodi pa napiše priču o njima. Ona piše noću, od ponoći dok ne svane, a riječi teku same od sebe.
– Oduvijek sam imala bogatu maštu, treba mi sekunda da nešto izmislim i vrlo lako pišem. Nikad ne znam što će se u romanu događati prije nego što sjednem za tastaturu – otkriva.
Nije uvijek sjedila za tastaturom. Nakon završenog Pravnog fakulteta, neko je vrijeme radila na zagrebačkom Općinskom kaznenom sudu za mladež, a dječje su je sudbine toliko pogađale da je znala plakati u tramvaju vraćajući se kući. Nakon što je rodila kćer i sina, odlučila je ostati kod kuće i posve im se posvetiti. No, kada su oni malo odrasli, pojavilo se pitanje: I što sad? Što da sada radim?
Svi su ljudi isti
– Često sam djeci izmišljala bajke pa su mi prijateljice predložile da sve te priče stavim na papir, što sam i napravila. Naivno i entuzijastično uputila sam se izdavačima koji su me samo blijedo gledali i, naravno, više se nisu javili. Onda sam pisala biografije o sportašima, što im se sviđalo, no toga sam se zasitila i odlučila napisati nešto što bih ja voljela čitati. I tako sam napisala prvi ljubavni roman! Tresla sam se dok sam čekala poziv urednice, a ona je bila oduševljena i rekla da je to iznad očekivanja – priča simpatična Rosie, dodajući da je ljubiće “gutala” od malena.
Iako neki na sam spomen ljubavnih romana odmahuju rukama nazivajući to glupostima, i Rosie i Ljiljana kažu:
– Pouzdano znamo da ih ljudi čitaju, bez obzira na stupanj obrazovanja, i liječnice i prodavačice, tu nema razlike.
I svi žele pričati s njihovim autoricama osjećajući da će one razumjeti tajne njihovih srdaca.
– Svi su ljudi isti, a ljubav je najvažnija. Mnogi život nepotrebno kompliciraju. Treba živjeti prirodno, normalno i, veoma važno, čista srca, onda će sve biti dobro. Pogrešno je razmišljati proračunato, napravit ću ovo pa će se onda dogoditi ovo i ono. Ne, tu nema sreće – kaže Ljiljana, koja se iz Zagreba, posljednje dvije godine sa suprugom Daliborom, ljubavi svog života, preselila u Dublin, koji ju je oduševio. Hvali i svoje irske prijateljice, neopterećene žene kojima je jedino bitno kakva je netko osoba, a ne što radi i kako se odijeva.
Te dvije autorice slično razmišljaju i o vezama.
– Mnogi su frustrirani jer misle da nemaju izbora. Mnogo ulažu u brakove i veze nadajući se da će se onaj drugi promijeniti, a možeš jedino sebe promijeniti i izaći iz veze ako ne osjećaš da je to ono pravo i da si sretan – kaže Rosie, a s njom se slaže i Liljana.
Slušaj svoje srce
– Ako upoznaš fatalnu ljubav, dakle, ne strast, nego ljubav, onda nemaš što razmišljati. To se ne propušta, a ljudi će, ako je riječ o pravoj ljubavi, to vrlo vjerojatno prihvatiti. Ako i ne prihvate, pa što onda?! Zar je to važno? U ljubavi se moramo ponašati kao djeca, koja su čista ljubav. Ako nema ljubavi u vezi, to ni njihova djeca neće prihvatiti. Vjerujem da se u lošem braku ne smije ostati samo zbog djece. Na kraju, osobe se rastaju jedna od druge, a ne od djece, ona su zauvijek njihova. Uostalom, ako se čovjek ne brine o svojoj djeci, kakva je to osoba? – priča Ljiljana koja iz prvog braka ima kćer, a njezin suprug s bivšom ženom ima dva sina. Njih smatra i svojom djecom. Nakon ljubavnih brodoloma, važno je da osoba nastavi sa životom i kad-tad će naći nešto što će je zainteresirati. Nikako ne treba, kaže, trčati za nekim tko te ne želi.
– Mnogi misle da vole, ali zapravo nije riječ o ljubavi. Ljubav ne stišćeš, nego je nosiš na otvorenom dlanu – kaže Liljana, koja je kao mala upila riječi svog vrlo živopisnog oca, o čijoj je priči napisala predivan roman “Muška krv”, a koji joj je kao maloj stalnoj pričao: “Ako te netko ne voli, odluči da ni ti ne voliš njega, i to si ponavljaj.”
Od ljubavnih romana u Hrvatskoj se više ne može živjeti. No, taj materijalni dio ne zanima naše sugovornice, od kojih su obje više puta nagrađivane autorice. Od pisanja se ne mogu odvojiti, niti od njega planiraju odustati. Rosie Kugli, majka kćeri i sina, snalazi se kako može.
– Od pisanja se danas ne može živjeti. Iako sam u posljednje dvije godine izdala sedam knjiga i napisala ni sama ne znam koliko priča, ljubavnih romana, da nemam pomoć roditelja, ne znam kako bih preživjela. Dođe mi kaktkad da odustanem od svoje velike strasti – kaže Rosie. Liljanu financije nikad nisu zanimale.
– Jednom je jedna moja poznanica konstatirala da je čudno što ja nemam ništa i vesela sam, a ona ima nekoliko nekretnina. Baš sam se začudila i odgovorila joj da je to prvi put da čujem da nemam ništa! Pa imam svoje prijatelje koje obožavam, imam svoje sestre i brata, mi smo jedna duša! Pa ja imam sve! – smije se Liljana.
