Predstava “Radnice u gladovanju”, koja je prošlog petka premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), izazvala je veliko zanimanje javnosti.
Kako i ne bi kad je nadahnuta sudbinom radnica Kamenskog, amblematskim primjerom kako sirovi kapitalizam u Hrvatskoj sustavno uništava radništvo i vrijednosti koje su radnici stvarali desetljećima. O predstavi se puno pisalo i prije premijere, jer nije baš često da se dobro poznata priča iz medija transferira u područje umjetničkog izričaja.
“Radnice u gladovanju” temelje se na tekstu Gorana Ferčeca, praizvedenom u Leipzigu 2014. godine. Hibridna forma koja ujedinjuje socijalnu dramu i glazbenu pasiju od odličnog glumačkog ansambla ZKM-a nije zahtijevala samo glumačko nego i pjevačko umijeće. Mučnu priču o gladi (predstava počinje petim danom osmodnevnog štrajka glađu radnica Kamenskog) i traženju pravde u svijetu neosjetljivom na tuđu patnju upotpunili su kostimi Doris Kristić, scenografija Stefana Katunara, glazba za koju je bila zadužena Katarina Ranković te scenski pokret koji je osmislio Pravdan Devlahović. Uspjeh predstave, koju je premijerna publika odgledala u znakovitoj tišini, ipak je najvećim dijelom ovisio o redateljici Olji Lozici, s kojom smo razgovarali nakon premijerne izvedbe.
Premijera “Radnica u gladovanju” je iza vas i predstava počinje živjeti samostalan život? Kakav joj priželjkujete?
– Predstava je izašla neposredno prije ljetne stanke pa se nadam da će i u jesenskom nastavku programa često biti na repertoaru i rado gledana. Nezahvalno je išta prognozirati s obzirom na to da je riječ o predstavi koju sam sama režirala – mogu se samo nadati da će je ljudi prepoznati kao nešto vrijedno gledanja.
Na premijeri su bile i neke radnice Kamenskog. Jeste li razgovarali s njima i kakvi su njihovi dojmovi?
– Upoznali smo ih na premijeri, nismo znali da će doći. Bili smo malo nervozni kad smo shvatili da su ondje – ipak je riječ o njihovim životima i njihovoj priči, u doslovnom smislu. Nakon izvedbe dvije radnice došle su među glumce i podijelile svoje dojmove. Bilo je vrlo emotivno s obje strane, ali i začuđujuće intimno. Razgovarali smo kao da se dobro poznajemo, velikim dijelom zbog Ferčecova teksta u koji je utkano mnogo stvarnih detalja tih događaja.
Kada ste se prvi put susreli s Ferčecovim tekstom, jeste li odmah poželjeli pripremiti ga za scenu? Što vas je zapravo privuklo tom tekstu i toj tematici?
– Jesam, mislim da je riječ o izvrsnom tekstu, koji na specifičan, postdramski način tretira stvaran, blizak događaj iz bliske prošlosti. Umjesto klasičnih elemenata dramskog teksta, Ferčec nudi montažu dokumentarističkog materijala uvijenog u poetski okvir barokne pasije. Mislim da je to uzbudljiva kombinacija vrijedna scenskog propitivanja.
Sudbina radnica Kamenskog poznata nam je iz medijskih napisa, suvremenici smo tih događaja. Je li to bila olakšavajuća ili otežavajuća okolnost u dramaturškoj i redateljskoj obradi Ferčecova teksta?
– Ne znam je li riječ o otežavajućoj ili olakšavajućoj okolnosti, ali svakako je riječ o temeljnom pitanju pri postavljanju ove predstave na scenu. Može li svakodnevna priča postati okvir za arhetipsku dramu o borbi potlačenih za vlastita prava a da ne izgubi vlastitu političku oštricu? Nadam se da smo predstavom pokazali da može.
Predstava spaja socijalnu dramu i glazbenu pasiju – muku po radnicama. Koliko je vama, a i glumcima, bila zahtjevna ta forma glazbene pasije?
– Glumci su imali zahtjevan zadatak višeglasnog pjevanja u spoju sa scenskim pokretom i isto tako zahtjevnom, postdramskom strukturom u kojoj se ne mogu osloniti na dokraja profilirana dramska lica. Malo koji bi se dramski ansambl u zemlji tom zadatku predanije posvetio od ZKM-ova pa mi je veliko zadovoljstvo što smo takvu predstavu radili upravo u tom kazalištu.
Publiku ste i fizički približili samoj srži radnje. Gledatelje ste vizualnim, čak i njušnim senzacijama (miris svježe pečenog kruha), potpuno uvukli u priču, proizveli ste u njima mučninu, glad, ali i osjećaj poniženosti i besperspektivnosti. Je li cilj toga posvemašnjeg uranjanja u radničku pasiju izazvati suosjećanje ili otpor?
– Hvala vam na pohvalama! Suosjećanje i otpor blisko su povezani, kao da nema jednog bez drugog. Bit ću jako sretna ako smo predstavom uspjeli izazvati suosjećanje prema tim sudbinama, ali i barem malo potaknuti razvoj otpora prema takvim, predatorsko-kapitalističkim društvenim praksama.
Iako predstava govori o radnicama Kamenskog, zapravo govori uime svih potlačenih i prevarenih radnika. Smatrate li da smo kao društvo postali indiferentni prema takvim primjerima?
– Nažalost, jesmo. Takvi primjeri pojavljivali su se u medijima i u vrijeme nastanka ove predstave, od malih, zaboravljenih industrija u provinciji do najnovije megakrize s Agrokorom. Drago mi je ako ova predstava dopire šire od samog Kamenskog, tako je i osmišljena.
Vi ste stekli status angažirane umjetnice. Vidite li i vi samu sebe tako? Smatrate li da umjetnost mora progovarati o problemima društva?
– Mislim da je kazalište dobro samo ako je angažirano, u bilo kojem smislu. Ne mislim da svi moramo raditi jednoobrazan politički teatar, ali svaki pravi kazališni čin, bilo da je riječ o reinterpretaciji klasika, novom (post)dramskom tekstu ili autorskom projektu, na neki način gradi odnos s vremenom i društvom u kojem nastaje. U tom smislu, da, kazališna umjetnost mora progovarati o problemima društva jer to je u svom boljem dijelu uvijek i radila.
Kritičari govore o vašem specifičnom dramskom rukopisu. Kako biste ga vi definirali?
– Teško da bih mogla definirati svoj “dramski rukopis”. Prije bih rekla da svaka predstava, svaki projekt, ovisno o sadržaju, temi, traži pronalaženje specifičnog “jezika predstave”. A “jezik predstave” uvijek nastaje zajedničkim snagama svih kreativaca uključenih u proces stvaranja.
Na kojemu novom projektu radite?
– Upravo se spremam za početak rada na predstavi “Divski dvori” u Gradskom kazalištu lutaka u Rijeci, na kojem spajamo starinsku legendu iz okolice Rijeke i inovativne audiovizualne načine postavljanja te priče na kazališnu scenu.
(Autor: Tereza Makar)
