PODIJELI

Kazalište je uvijek bilo politično, ono uvijek reagira na društvenu zbilju na ovaj ili onaj način.

Svečanom dodjelom nagrada u Satiričkom kazalištu Kerempuh prošlu srijedu završili su 41. Dani satire Fadila Hadžića, jedini kazališni festival u regiji posvećen satiri. Tijekom 19 festivalskih dana prikazano je 15 predstava iz šest zemalja uz pomoć 300-tinjak izvođača i sudionika. Time je okončan posao selektorice festivala, dramaturginje Željke Udovičić Pleština, s kojom smo razgovarali nakon dodjele nagrada završne festivalske večeri.

Dakako, ne želimo od izbornice tražiti da komentira odluku žirija, ali nas ipak zanima i vaše mišljenje.

Imate pravo, odluke žirija su njihove odluke i tu se nema što komentirati. Posao žirija nikad nije lak. Žiri mora i jest objektivan jer nagrađuje kvalitetu, no, s druge je strane, i subjektivan jer donosi sud na temelju vlastitih umjetničkih prosudbi i nagnuća. Mislim da je članovima žirija ove godine posao bio zanimljiv, ali i teži nego inače jer je ove godine postojalo jedinstvo teme na festivalu. Međutim, festival je donio i bogatstvo različitih estetika. Predstave su imale zajednički nazivnik u kvaliteti i suvremenoj riječi, ali ovih 15 predstava donijelo je i široku lepezu različitih estetika koje su isti problem tretirale na različit način. Čini mi se da je upravo to kvaliteta ovoga festivala.

Pri odabiru pogledali ste gotovo 50 predstava. Kojim ste se kriterijima vodili? Prednost ste dali oštroj satiri u odnosu na komediju, zar ne?

Ovo je festival satire, a ona, naravno, uvijek ovisi o trenutku i mjestu na kojemu nastaje. Ona je po svojoj definiciji reakcija, reakcija na vrijeme u kojemu živimo, pa je upravo vrijeme u kojemu živimo definiralo i festival u tom smjeru da smo bili manje skloni smijehu koji nas samo uveseljava, a više skloni smijehu koji nas u isto vrijeme i tjera na razmišljanje. Takva su vremena.

Pogoduje li društvo, u kojemu svakoga dana gledamo na televiziji i pratimo u medijima „politički teatar apsurda“, umjetnicima da stvaraju satiru ili pred njima zanijeme i satiričari?

Nažalost, pogoduje, itekako. Što su vremena teža, što su bremenitija problemima, to teme za satirične predstave niču na svakom koraku. Tome svjedočimo, kao što ste rekli, čim uključimo televizor ili otvorimo novine. Međutim, kazalište u svemu ima određenu prednost. Naravno da se ne može natjecati niti je to njegova zadaća da se natječe sa stvarnošću, koja je doista apsurdna, ali zato ima priliku kondenzirati, sabiti i locirati problem, ubosti ga precizno i pokazati pod lupom, analizirati. To je ono što stvarnost ne može. Ali, stvarnost nam zato pruža teme kojima se možemo na taj način pozabaviti u kazalištu.

Rade li to hrvatski satiričari u kazalištu u dovoljnoj mjeri bez obzira na to što su ponekad izjave naših političara luđe od bilo koje satire?

Ima još prostora za satirične predstave, nažalost, ima ga sve više i više. Satira „Vođa“ Radoja Domanovića, napisana 1901. u Pašićevo vrijeme aktualna je uvijek jer govori o vođi koji narod dovodi pred provaliju, a i ne zna kamo ga vodi. Zbog tog teksta umalo je zabranjen beogradski Student 1983., dok vlasti nisu shvatile da je riječ o 80 godina starom tekstu a ne o tekstu koji kritizira Tita.
Naravno, tome danas svjedočimo svakodnevno.

Kako ocjenjujete hrvatske satiričare u odnosu na satiričare u regiji?

Budući da je riječ o jednom geopolitičkom prostoru i da dijelimo dio zajedničke prošlosti, logično je da dijelimo i neke zajedničke probleme. Na primjer, s regijom dijelimo probleme u koje smo zapali tranzicijom, globalizacijom. Naravno da postoje i neke razlike jer se naši putevi razilaze od 90-ih naovamo. Iako to nije dugo razdoblje, ipak je dovoljno dugo da se vide razlike u tome kako se tko nosi s tim problemima i kako se satiričari hvataju ukoštac s njima. Mislim da kod nas ima doista velik broj suvremenih autora koji se na zanimljiv način bave našom stvarnošću. Ove godine, samo na ovom festivalu, dokazali su to Mate Matišić, koji je dobio i nagradu za tekst, Ivan Vidić, Ante Tomić i drugi hrvatski autori, ali i autori iz regije, poput Slovenca Roka Vilčnika Rokgrea. Postoji još jedan način na koji su se predstave bavile našom stvarnošću, a to je improvizacija. Sami autori predstava – glumci, redatelji, dramaturzi svojim su improvizacijama pokušali formulirati i fiksirati probleme i o njima progovoriti. Smatram to doista zanimljivom pojavom.

Imate li kao izbornica ambiciju iskoračiti još više izvan regije, prema europskom satiričnom kazalištu?

Prošle godine ugostili smo jedan mađarski teatar, ove godine njemački. No, taj je iskorak još uvijek premalen, ponajprije iz financijskih razloga. Međutim, valjda će doći vrijeme kada će sponzori, osim za nogomet, biti zainteresirani i za kazalište pa ćemo uspjeti proširiti program i izvan regije. Valjda će doći vrijeme kada gostovanje iz Europe neće biti incidentno, nego ćemo moći napraviti pravi europski festival koji će nam omogućiti usporedbu europskih kazališta, a ne samo regionalnih. Mislim da ovaj festival svojom kvalitetom u potpunosti pripada u europski rang festivala, međutim, svojim značenjem još uvijek ne. Nije dovoljno relevantan na europskoj razini upravo zbog financijskih razloga. Ali, na regionalnoj je.

Smatrate li da kazalište mora biti politički angažirano?

Kazalište je oduvijek bilo politično. Kada govorimo o satiri, još se grčki komediograf Aristofan prije gotovo dva i pol tisućljeća rugao manama svojih suvremenika i kritizirao ih u svojim komedijama koje su sačuvane do naših vremena. Kazalište je uvijek bilo politično, ono uvijek reagira na društvenu zbilju na ovaj ili onaj način. E sad, razlika je između političnog kazališta i onog koje je političko i politikantsko, a to potonje je često apologetsko, „uvlakačko“ i opravdava vlastodršce. Kazalište uvijek reagira, čak i ako nije riječ o satiri, nego o komediji ili drami. Mislim da je pravo kazalište ono koje pokušava reagirati, na umjetnički način, na zbilju koja ga okružuje.

Dobar je primjer za to i nagrađena predstava „Život je lijep“ prema Edermanovu tekstu, koji je autor pisao, a onda i stradao u brutalnom staljinističkom režimu. On je na sjajan satirički način pisao o potrošačkom društvu, iako u njemu nije ni živio, a u potpunosti je aktualan i danas.

Da, predstava „Život je lijep“ (autori su promijenili naziv teksta koji izvorno glasi „Samoubojica“) doista pokazuje kako i zašto je netko klasik literature. Baš kao i Aristofan. Pisci se bave nekim problemom, koji pokazuju u ovom ili onom svjetlu. Međutim, ti problemi postoje oduvijek. Klasici mu pristupaju politično, uspijevaju progovoriti ne samo suvremenicima, nego i nama danas, uspijevaju pronaći sebe u svakom vremenu. Zato su neki pisci klasici, a neki ostaju zarobljeni u svom vremenu i danas nam ne mogu ništa reći.

Znam da ste izjavili kako je već dosadno isticati koliko se malo ulaže u kulturu. Ipak, utječe li taj kronični nedostatak novca i na kreativne, umjetničke dosege u kazalištu?

Sasvim sigurno utječe. Ne utječe na dosege pojedinih projekata, pojedine predstave ili pojedinog filma prije svega zato što umjetnici, po definiciji, pokazuju sebe kroz svoju umjetnost i stoga se trude ići do kraja iskreno i koliko god mogu dati najbolje od sebe. Ipak, činjenica je da kvantiteta uvijek rađa i veću kvalitetu. Jer, nikad ne možeš znati hoće li neka predstava ili film uspjeti. Ali, što ih je više, više će ih biti uspješno. Generalno gledajući, nedostatak novca utječe i na umjetnički doseg jer je nekad, na primjer, u Gavelli bilo osam premijera godišnje, a danas ih je tek tri do četiri. I k tome, za tri se dobije neka potpora, četvrta se odradi na mišiće. Naravno da je to nešto protiv čega se treba boriti. Nadam se da će se to promijeniti jer doista je smiješno da se svi kunu u identitet, a znamo da se identitet može pokazati i opravdati jedino kulturom. Pa zar se nogometom postiže identitet? Ne govorim ništa protiv sporta, daleko od toga, ali smatram da se identitet naroda izražava kroz kulturu, o čemu govori još Preradovićeva pjesma „O jeziku, rode, da ti pojem, o jeziku milom tvom i mojem“. U to se svi rado zaklinju u teškim trenucima, a onda, kada treba financirati to u što se zaklinju, zakletvu su zaboravili. Neće nam gradnja supermarketa i stvaranje koncerna pomoći da pronađemo svoj put unutar neke zajednice kao što je Europa, neće nam to pomoći da preživimo globalizaciju i tranziciju, nego kultura.

Kad već spominjete koncerne, u sklopu našeg najvećeg koncerna bilo je i vrtića, ali kultura ga baš i nije zanimala.

Eto, vidite kako je završio.

Uoči svečane dodjele nagrada na Danima satire vratili ste se iz Prištine. Što ste tamo radili?

I prije nego što su počeli Dani satire, Dino Mustafić i ja počeli smo u Prištini probe za predstavu „Nove pustolovine Don Quijotea“, jedini dramski tekst čuvenog filozofa Tarika Alija. Premijera u Narodnom pozorištu Kosovo u Prištini bila je u ponedjeljak. Bilo je odlično, premijera je super prošla. Malo sam umorna, ali isplatilo se.

Na čemu još radite?

S Paolom Magellijem pripremam predstavu u Gavelli koja će imati premijeru 22. rujna. Riječ je o tekstu koji je napisao francuski dramatičar Joël Pommerat „Ponovno ujedinjenje dviju Koreja“. Iako ima čudan naslov, predstava govori o ljubavi, o svim vrstama i svim načinima na koje se ljubav pokazuje, gubi, čuva. Preko ljeta ću raditi u Splitu s redateljem Dinom Mustafićem tekst Predraga Lucića „Aziz“ koji je nastao, kako on sam kaže, po motivima Comédie-Française Brechtova „Pira malograđana“. Predrag je taj tekst napisao prije 11 godina, 2006., i on je već jednom trebao biti izveden na Splitskom ljetu, ali je iz nepoznatog razloga nestao s repertoara. Tekst govori o problemu terorizma, dakle, izuzetno je aktualan. Na svadbu dolazi jedan nepozvan gost, različit, drukčije boje kože, malo tamnije. I odmah biva proglašen teroristom, bombašem-samoubojicom, a priča se dalje nastavlja konfrontacijom dvaju svjetova i pita se koliko smo u stanju prihvatiti različitost, koliko su predrasude u našem društvu još uvijek jake i koliko je istina da su prijetnje terorista danas stvarne, čemu svjedočimo svaki dan.

Kada ćete početi pripremati sljedeće izdanje Dana satire?

Pripreme obično traju četiri-pet mjeseci. Ako se dogovorimo da još jednu godinu radim selekciju, mislim da bi predstave trebalo, bez obzira na prijave, početi gledati odmah, tijekom cijele godine.

(Autor: Tereza Makar)

PODIJELI