PODIJELI

Među laureatima ovogodišnjih nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, najviših priznanja za umjetnike u Republici Hrvatskoj, bio je i poznati filmski i kazališni glumac Božidar Smiljanić, koji ju je dobio za filmsko stvaralaštvo. Razgovor s ovim velikanom hrvatskog filma i glumišta, koji je i vrhunski jezikoslovni znalac, posebice u području akcentologije, uvijek je zanimljiv, a posebice i zbog njegova vedrog suočavanja s teškom bolešću.

Dobili ste Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, za područje filmske umjetnosti, iako ste i poznati kazališni glumac. Kakvo značenje za vas ima ta nagrada?

– Ja sam kazalište prekrižio još 1984. godine. Dotad sam bio od 1978. u stalnom angažmanu u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, a onda sam otišao u slobodne umjetnike i uglavnom se bavio filmom. Svaka nagrada obvezuje, a kad je dodijeljena za životno djelo, obvezuje vas da se maknete i date mjesta mlađima. No mene čeka još jedna nagrada. Dobitnik sam i Nagrade Fabijan Šovagović koju dodjeljuje Društvo filmskih redatelja i bit će mi uručena na Pulskom filmskom festivalu 20. srpnja. Ta me nagrada obvezuje da radim i dalje, što mi nije nimalo žao jer film i kamera su moja temeljna vokacija.

Prvi film snimili ste još 1953. godine, i to je bio “Sinji galeb” Branka Bauera, zar ne?

– Tad sam imao 16 godina i bio sam u ondašnjem Pionirskom kazalištu, današnjem ZKM-u. Jedan dan došao je jedan gospodin u kazalište i rekao da mu trebaju mladi glumci. Izabrao je mene i nakon nekoliko dana pitao me bih li mogao predložiti još nekoga. Predložio sam Tihomira Polanca-Miška. Dosta dugo ostao sam samo na tom jednom filmu, Sinjem galebu, dok nije došla Bulajićeva “Kozara” pa “Bitka na Neretvi”. Negdje od 1983. godine krenuo sam isključivo s filmom. To plodno razdoblje snimanja, u kojem su bile i brojne koprodukcije, gdje sam radio s Englezima, Amerikancima, Nijemcima, Talijanima, trajalo je do 1991. godine, do pojave prvih balvana. Tad je sve stalo i, nažalost, dugo nije bilo posla. No preživjeli smo.

Strani jezik nikad vam nije bila prepreka za glumu?

– Ne. Komunikacija na filmskom setu je na engleskome, kojim vladam. No izgleda da me Bog blagoslovio talentom za strane jezike pa ih lako učim. Na primjer, nisam imao pojma o talijanskome kad sam u Kapelskim kresovima glumio Talijana, a svi su mislili da znam taj jezik. Sve se može naučiti.

Kad biste usporedili to razdoblje od vaših filmskih početaka i glumu danas u filmovima, što se promijenilo? Tehnika je odonda jako uznapredovala, no ima li kakvih razlika u glumačkom senzibilitetu?

– Ima. I gluma se razvija i ide svojim novim putovima. Nekad se pred kamerama glumilo, a danas se pred kamerom mora živjeti. Danas je za glumca nužno ne da glumi, nego da živi svoju ulogu, da se u potpunosti identificira s likom koji predstavlja. Morate misliti kako taj lik misli, osjećati kako on osjeća i izgledati kao i on. Odmah možete prepoznati tko pred kamerom glumi, a tko živi. Uočljiva je velika razlika ako gledate filmove rađene do 70-ih godina i nakon tog razdoblja. To nije bio nagli rez. Bila je to jedna evolucija u glumačkom izrazu pred kamerom. Ako je netko iole ozbiljan glumac, ne pada mu na pamet da ide glumiti. Jer, ako glumite, neuvjerljivi ste. Glumac mora braniti lik koji predstavlja. To mnogi laici ne shvaćaju. Recimo, jako su zamjerali kolegi Nebojši Glogovcu iz Beograda kad je igrao lik Draže Mihailovića. On ga je glumački branio svim svojim bićem i tako to mora biti.
Drugačije je u kazalištu. Tu se još uvijek glumi jer je i sasvim drugačiji pristup glumačkom poslu. Ondje morate deset, dvadeset puta glasnije govoriti nego pred kamerom, a pritom, tobože, biti prirodan. To je vrlo teško.

Sjećate li se nekih detalja iz prvijenaca, pa Kozare, Bitke na Neretvi?

– Sjećam se da sam Kozaru snimao u Prijedoru. Zadnju scenu snimio sam negdje oko pola šest popodne, a u osam sam već imao predstavu u Zagrebu. Ekipa je naručila taksi koji me vozio do Zagreba. Prvi put u životu tad sam se vozio u autu koji je jurio 130 na sat. To je bilo šezdesetih godina prošlog stoljeća. Stigli smo u Zagreb pola sata prije početka predstave, tako da sam još s vozačem stigao popiti kavu. Isto mi se dogodilo na snimanju Vučjaka. Imao sam premijeru u ITD-u u osam sati, a Vučjaka sam snimao oko Krapine. I tek u šest sati dođe na red moja velika scena s Radom Šerbedžijom. Kako sam uspio sačuvati živce da ne eksplodiram, ne znam. Stigao sam u Zagreb petnaest minuta prije početka predstave. To su strašni stresovi.

Glumili ste i u dosta sapunica, u Ponosu Ratkajevih, Larinom izboru…

– To su bile sitne epizodne uloge. No kako se tada druge stvari nisu snimale, moralo se nešto raditi. Morate raditi sve što vam ponude, pogotovo ako ste samostalni umjetnik. No trudio sam se da ono što radim, ima kakvu-takvu umjetničku vrijednost.

Vrlo je bila zapažena vaša uloga u Krležinu Vučjaku, odnosno u televizijskoj seriji “Putovanje u Vučjak”. Koliko vremena iz Vučjaka, odnosno Krleža uopće, korespondiraju s današnjim vremenom?

– Ta uloga satnika Ratkovića jedna mi je od dražih uloga. Druga je uloga talijanskog pukovnika Tugliusia u Kapelskim kresovima. Za “Putovanje u Vučjak” mislim da je to zadnja kvalitetna serija koju je napravila Hrvatska televizija, odnosno tada Televizija Zagreb. Krleža je svevremenski pisac i njegov opus nema granice da bi postao passé. Osim toga, Krleža mi je posebno drag jer sam na Akademiji radio najviše njegovih tekstova. Starog Glembaja igrao sam u osječkom HNK i bilo je jako zanimljivo jer je redatelj to uspio sažeti da ne bude nepotrebnog pripovijedanja. Vrlo gledljiva predstava. Usuđujem se čak reći da sam krležijanski glumac.

Manje je poznato da ste priredili i uredili rukopis Bratoljuba Klaića “Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika”.

– Obrađivao sam Klaića dvije godine jer je to bilo vrlo zahtjevno. Prvo je rukopis trebalo pronaći, ali su nedostajale četiri ključne stranice. Profesorica Đurđa Škavić našla je rukopis, ali me upozorila da te stranice nedostaju. Bila je to materija o dva akcenatska tipa glagola. Šest mjeseci profesor Željko Klaić, sin Bratoljubov, i ja tražili smo te četiri stranice. Digao sam čak i ruke od svega jer se nije bez toga moglo dalje. Onda mi je Željko jednoga dana neočekivano javio da je našao kompletan rukopis kod svoje sestrične. Pukim slučajem. To je zapravo akcentološki priručnik. Čini mi se i da je to jedini takav priručnik u cijeloj hrvatskoj akcentologiji. Neka Klaićeva rješenja danas više nisu Sveto pismo jer vrijeme nosi svoje. No priručnik je vrlo koristan najviše zbog Klaićevih komentara.

Klaić je poznat i kao pripovjedač.

– Da. Bio je odličan pripovjedač, vrlo duhovit. Čudno je da ga se uopće ne spominje kao pisca iako je bio vrlo zanimljiv, čitak.

I sami pišete.

– Pisanje mi je hobi. Nedavno sam promovirao i svoj roman “Peta zapovijed” o Nikoli Zrinskom. To je moja prva knjiga iz ciklusa o Nikoli Zrinskom, nadam se ne i zadnja.

Dosta ste kritični prema upotrebi jezika u medijima, pogotovo na televiziji.

– Strašno sam ljutit na neke pojave da pred mikrofon i kameru dođu ljudi koji uopće ne znaju govoriti. Ne samo akcenatski, nego ne znaju složiti suvislu rečenicu. Osim što su nepismeni, ispadaju i bedasti. To su uglavnom diplomirani studenti novinarstva i ne razumijem zašto je to tako. Fakultet ih očito nije ničemu naučio. To je nebriga nad jezikom koja je nastala poslije 1990. godine. Do tada smo hrvatski jezik nosili kao malo vode na dlanu. Nije bilo dopustivo izgovoriti krivi akcent pred mikrofonom. Danas sve prolazi. U tom pogledu prednjači RTL. Novinari koji dolaze ništa ne znaju o jeziku i ne znam gdje su ih pokupili.

Izgleda da je teško baratati hrvatskim jezikom.

– Hrvatski jezik jedan je od najtežih jezika na svijetu, mislim odmah iza kineskoga. Mislim da nas sve muči to što govorimo jezikom koji zovemo hrvatski standardni jezik, a to je umjetni jezik s kojim nismo rođeni. Naši materinji jezici su dijalekti, a njih je koliko voliš. No kad ne bismo govorili taj umjetni štokavski jezik koji možemo zahvaliti apotekaru Gaju koji ga je pokupio iz Hercegovine, teško bismo se razumjeli.

Volite zagrebački, zapravo agramerski jezik?

– Danas već izumire taj zagrebački, agramerski jezik. Pravi agramerski govor ima 50 posto njemačkih riječi. A njemački više nije dominantan u svijetu, nego engleski.

Kako gledate na tu najezdu engleskoga? Sve se češće miješa i s hrvatskim.
– To nije dobro, ali je tako. Naime, engleski je jezik interneta, a tu su svi po 14, 15 sati dnevno. Tu pomoći nema. Hrvatski jezik trebalo bi čuvati na svaki način jer ta naša nebriga prema našem jeziku dovest će do toga da ćemo jednog dana govoriti samo engleski. No služiti se nekim jezikom ne znači da ga znate i govoriti. Na primjer, ja se služim engleskim i ruskim, s kojeg sam preveo i pet drama, ali ne mogu reći da govorim te jezike.

Je li teže danas mladim glumcima nego je nekad bilo vašoj generaciji?

– Mislim da su današnji mladi glumci u boljoj poziciji. Ja sam bio u iznimno dobrom položaju. Imao sam ludu sreću kad sam kao student četvrte godine na Akademiji dobio angažman u Gavelli. I to zahvaljujući Kosti Spaiću koji me uzeo u podjelu u Dnevniku Ane Frank. To je na neki način odredilo moj put sljedećih 16 godina. Jedini sam iz svoje klase kao student dobio angažman, dok su se drugi koprcali. Glumci danas nemaju tu sreću ući odmah u angažman, ali imaju slobodu udruživanja. Koliko vidim, pojavljuje se dosta umjetničkih organizacija. Mladi ljudi se slože oko nekog projekta i naprave predstavu, što je pozitivno i pohvalno.

U prvom planu su glumačke zvijezde, stvarne ili izmišljene.

– U ovih 65 godina koliko sam ja u tim vodama, uvijek je bilo glumaca koji su imali sve i svašta. Bili su bogatiji nego predsjednik države. Ali takve možete nabrojiti na prste jedne ruke. Međutim, da biste uživali u financijama, materijalnom, morate se odreći umjetnosti. Eklatantan primjer za mene je Nela Eržišnik. Ona je bila izvrsna karakterna glumica koja je jednog dana dala otkaz u Gavelli i rekla da će ubuduće zarađivati na estradi pet glumačkih plaća, a mi neka se frigamo. Tako je i bilo, ali je umjetnost nestala. Marica Hrdalo nije umjetnost.

Je li, po vama, kod nas neki glumac uspio pomiriti popularnost i visoke umjetničke dosege?

– Među glumcima ne znam nikoga. Dobro, Špiro Guberina, ali on se nije baš obogatio.

Dobro se nosite s bolestima. Imate vedar i nepokolebljiv duh.

– Ima tih bolesti dosta. Pokojni doktor Tršinski, prije dvadesetak godina, nakon nekoliko pregleda rekao mi je da su mi svi organi otišli k vragu, da mi jedino mozak funkcionira kako valja. Jedine operacije koje se vide su ove amputacije nogu prije tri, četiri godine, a posljedica su tromboze. Dakako, na pozornicu više ne mogu sve kad bih i htio, ali još uvijek mogu pred kameru, a pokazalo se da znam i pisati. Ne dam se ja među starce. Tek mi je 80 godina. Još je cijeli život preda mnom.

PODIJELI