U samom centru Zagreba, u prolazu na Trgu bana Josipa Jelečića 15 prije kafića Kavalir, biljne ljekarne, GONG-a, odvjetničkih ureda koji su na mjestu i koji se sele, stoji Peroklinika – radionica za izradu, popravak i servis pisaćeg pribora i nalivpera.
Popravak nalivpera!? Ako zanemarimo da se danas najčešće piše vrhovima prstiju po tastaturi ili zaslonu mobitela, nekad pisaći alat nije bio dostupan kao kemijska olovka s logom bilo-koje-firme i da, trebalo ga je održavati.
Zanat ne smije nestati
– Znate kakva nam dođu… Budu zapečena od tinte i ne smije ih se dirati dok mašina koja, kao što se kamenac lomi u bubrezima, ne otopi sve to i barem malo odlijepi. Tek onda se otvaraju i postavlja dijagnoza – rekla je vlasnica Vlasta Jevicki-Keranović, vlasnica Peroklinike.
Mala radionica gospođe Vlaste čudnovato odolijeva vremenu već 76 godina. Posao je počeo njezin svekar u veljači 1941. u Križanićevoj, a na Trg se preselio 1946. Obrt je 1979. preuzeo pokojni muž gospođe Vlaste, Boško Varićak-Keranović, prije dvije i pol godine doktorica za nalivpera ostala je sama. Ne doslovno, sin, diplomirani muzeolog i profesor engleskog jezika, bio je spreman pomoći i radio je godinu dana u Peroklinici, ali riječ je o malom biznisu u kojemu je teško zaraditi plaću (i doprinose) pa je gospođa Vlasta, logično u današnje vrijeme, odlučila zamrznuti mirovinu i nastaviti gdje su muž i ona stali.
– I prije su nas ljudi znali pitati ”zašto”. U našoj okolini uvijek je bilo mnogo intelektualaca i prijatelja koji su pisali nalivperima, a starija generacija, koja ih je nekada spremala, danas ih pronalazi u ladicama, donosi na servis i daruje unucima. Odlučila sam, ne želim da zanat nestane, iako mi nije bilo lako, upravo zbog pijeteta prema mome mužu, svekru, Zagrebu, lijepom okolišu u kojemu radim, ljudima koji pišu i koji razumiju… – objasnila je.
U dvije i pol godine odradila je 480 popravaka, javljaju joj se ”spisatelji” iz Slavonskog Broda, Osijeka, Splita, Slovenije, ali i dalje premalo.
– Prilagodili su se današnjoj jednokratnoj kemijskoj koju jednostavno baciš kada je potrošiš. Uostalom, ljudi i ne znaju za Perokliniku. Pa da podsjetimo.
– Ovo je najstariji i jedini Pelicanov servis u Europi koji se bavi isključivo popravkom, servisi su ili nestali ili prime nalivpero i pošalju ga u tvornicu jer jednostavno nemaju dijelove. Mi ih imamo, 75 godina ništa se nije bacalo, čistilo se, popravljalo i može se danas koristiti. Turisti navrate ovdje s nalivperima za popravak i kažu da su dobili adresu iz Hanovera gdje je tvornica Pelicana – to mi je zgodno.
Mala crna tehnička
Imaju sve marke i dijelove u sistematizirane u ladicama, ali najčešći su upravo turistički upiti za repliku/reprint Penkaline mehaničke olovke koju je patentirao 1906. godine. Mala crna tehnička olovka prvi je (pravi) hrvatski suvenir – iako je bio prvi put predstavljen za vrijeme Univerzijade 1987. na izložbi pisaćeg pribora, gospodin Boško napravio je alat i počeo proizvoditi – osamostaljenjem Hrvatske Peroklinika je počela ozbiljnu proizvodnju.
Predsjednik Tuđman, čije nam je službene fotografije gospođa Vlasta pokazivala, na prvim formalnim posjetima u inozemstvo nakon primanja Hrvatske u Ujedinjene narode, kao dar uručivao je penkale u luksuznoj drvenoj kutiji od velebitskog bijelog javora s predsjedničkim grbom. Luksuzna izdanja otišla su u ruke pape Ivana Pavla II., Billa Clintona, Juan Antonia Samaracha…, a do danas je napravljeno 21.000 numeriranih ”olovčica” koje su, manje poznatim putem, otišle u svijet.
– Na reprintu originalne papirnate kutije otisnuto je i Penkalino nalivpero koje je moj muž htio složiti, ali nismo uspjeli. Nismo imali dovoljno sredstva.
Nalivpero bez klipse slavni je Slavoljub patentirao 1907. godine, ali nije stao na tome.
– Zagrebačke gospođe prigovorile su gospodinu Penkali da se njihovim muževima tinta razlijeva u džepiću i onda se Penkala dosjetio da se napravi klipsa. Mogućnost da olovku samo ”zahaklate” za džep također je njegov izum.
Postoji jedna neostvarena želja gospođe Vlaste. Želi darovati zbirku nalivpera Gradu Zagrebu i otvoriti muzej pisaćeg pribora.
– Još nisam bila kod gradonačelnika, da odaberemo prostor, pokušamo nešto realizirati. Nažalost, sama ne mogu, treba napraviti vitrine, stajaće i ležeće uloške… Imam veliku zbirku, vidjet ćemo. Iskreno, još nisam odustala od ideje da sin jednoga dana preuzme radionicu.
ST Dupont nalivpero s kineskim lakom koje je gospodin Boško dobio na dar od Jože Horvata (”volio je pisati rukom”), nalivpero kojim je Jakov Gotovac napisao ”Ero s onoga svijeta” dio su kolekcije i čekaju. A čekaju i ona bez vlasnika – ne isključivo da naprave remek-djelo ili stoje u džepu kao statusni simboli, samo da (ponekad) pišu…
(Foto: Marija Kelečević)
