Kako su se planinarski domovi na Sljemenu – Puntijaraka, Grafičar i Runolist – pripremili za dugo toplo ljeto u Zagrebu koji je ljeti, unatoč sve većem broju stranih turista, gotovo pa prazan grad, provjerili smo ovih dana te posjetili omiljena gradska izletišta koja redovito posjećuju ne samo planinari, nego i sve više stranaca.
Danica Despić Ročić, kuharica u planinarskom domu “Ivan Pančevski”, popularnoj Puntijarci, kaže da ove vruće ljetne dane mnogi bježe u prirodu jer je tamo ipak ugodnije nego na vrelom gradskom asfaltu. Puntijaraka nas je dočekala širom otvorenih vrata, ali i s novim sanitarnim čvorom, što znači da se ispod planinarskog doma, prema Tunelu, više ne širi nesnosan smrad.
No, ako već idete na Sljeme, bilo kako, nemojte se nikako voziti u suprotnome smjeru, posebno ne biciklima jer teža nesreća ovaj je put izbjegnuta samo zahvaljujući budnosti i refleksima našeg fotoreportera Marina Vajdića.
U espadrilama na Sljeme
Međutim, kaže Danica, zbog kategorizacije nema više smještaja u domu, iako smo vidjeli nekoliko otvorenih prozora soba. No, u ove ljetne dane, velika terasa ispred doma omiljeno je okupljalište, posebno mladih i svih koji se tako osjećaju, a koji znaju kvalitetno provesti slobodno vrijeme u prirodi, ali i društvu.
Naravno, ima i onih koji na vrh Medvednice, kao na plažu, dolaze u espadrilama, što znači – samo na ručak, a planinari su tu prije podne, oni znaju da se danas umire samo od bolesti, a ne više i od starosti. Primjerice, naš redoviti gost, kaže nam Danica, je gospođa od 87 godina koja ne misli stati s penjanjem na Sljeme dok je živa.
Zanimljivo je i da stranci, češće, više hodaju nego što se voze na Sljeme. Nije isti doživljaj, ali i užitak boravka u prirodi, popeti se na 957 metara nadmorske visine na kojoj je Puntijarka, nego se tamo samo dovesti za pola sata. Nova, moderna žičara bila bi pun pogodak, iako radovi kasne.
To su kao poslovni izazov shvatili Ana i Slavko Ivanić iz Gornje Stubice koji ispred Puntijarke već desetak godina prodaju originalne domaće rukotvorine, koje su od 2009. godine i pod zaštitom UNESCO-a. Ima ljudi, a netko i nešto kupi, bilo klepetac, dječju tamburicu ili sjekire, ljubazno pojašnjava Ana, dok suprug Slavko, koji je kratio vrijeme u hladu, na spomen novina i novinara, samo odmahuje rukom, pokazujući da je jedne, taj dan, već pročitao.
Kako Vakula kaže
No, nismo ni mi htjeli gubiti vrijeme, već smo se pješice uputili prema Runolistu, pored Samoće, samonikle planinarske kućice, kojoj se neiskusni hodači na Sljeme najviše obraduju jer to znači da je njihovoj muci, kad je riječ o višesatnom hodanju, došao kraj, a sutra će već nekako, nakon što zaborave na bol uz predah i ručak u domu, izdržati upalu mišića.
Tu smo sreli dvije mlade djevojke koje su nam se predstavile kao Karolina, obje, a na Sljeme dolaze u prosjeku dva do tri puta mjesečno u potrazi za mirom koji je u gradu, kako kažu, teško naći. Kod Runolista su se naši putevi razišli, a one su počele moliti krunicu, dajući nam do znanja da nemaju više vremena za nas.
Ilka i Miro Bilić, majka i sin, od 1994. godine koncesionari su u Runolistu, zaštićenom spomeniku kulture, do kojega je teže doći, posebno zimi, ali ga i održavati, jer je dom napravljen još 1936. godine, nakon četiri godine gradnje. Tu su i skije Regice iz TV serije “Gruntovčani”, kao i uspomene na Janicu, a vidjeli smo i suvenire koje nismo primijetili u drugim domovima.
– Da nema spremne zimske službe – kaže Miro – bili bismo šest mjeseci odsječeni od svijeta, bilo da je riječ o dostavi ili gostima, kojih ionako nema dovoljno. No, dom koji je malo izvan cestovnog, osim makadama, prometa, iako samo 800 metara od glavne cestovne prometnice na Sljemenu, pati i od nepovoljne vremenske prognoze. Ako je Vakula ili bilo koji drugi vremenski prognostičar ili prognostičarka za vikend, a preko tjedna još gore, najavio lošije vrijeme, možemo se pozdraviti s gostima – pojašnjava Miro.
Runolist ima tri stalno zaposlena, ali i sobe po 120 kuna za noćenje s doručkom. Nije to malo, ali vjerujemo da spavanje usred šume, pa makar i u krevetima na kat, može biti, ako ne nezaboravan događaj, onda barem lijepo iskustvo.
Prava štrudla
Gospođa Ilka prisjetila se da je nekad radila u ugostiteljstvu smještenom na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, a iako ih zakon jednako tretira, ne bi se vraćala. Grad barem pošiša travu i raslinje oko puta za dom, a mi se sami brinemo za dom za koji plaćamo i spomeničku rentu. No, tijesto za poznate štrudle od sira i jabuka u Runolistu se, još uvijek, razvlači ručno, ne kupuje se gotovo.
S druge strane, domaćine u Runolistu muče i odroni jer se nakon izvlačenja drva, šuma ne vraća u prvobitno stanje, što znači da se šumski putevi ne saniraju adekvatno. Uz to, pravodobna informacija o zatvaranju ceste bila bi zlata vrijedna jer teško je planirati neku aktivnost u domu ako prometnica nije otvorena. Zamislite da zakažete svatove kod nas, kažu, što je rijetkost, a da baš taj dan auti ne mogu na Sljeme!?
Miro, pak, tvrdi da se i velika kriza u Agrokoru, kojoj se ne nazire kraj, i te kako osjeti u broju posjetitelja iz Zagreba, koji su prije ove krize bili više spremni odvojiti vrijeme, trud i novac za boravak u prirodi. Ima stranaca i kod nas, ali nije to tako mnogo da bismo mogli nadoknaditi izostanak domaćih gostiju.
Krešimir Crnić koji drži Grafičar, ističe da se posljednjih dvadeset godina uvelike promijenila struktura gostiju koji dolaze na Sljeme, a s njima i njihove navike i običaji. Nekad su, kaže, to bili uglavnom planinari, a sada je sve više onih kojima ova gradska planina, jer se obronci Zagrebačke gore spuštaju sve do Dežmanova prolaza i Cmroka, služi i za trčanje, vožnju brdskih bicikala i sve moguće vrste rekreacije.
Naravno, ima i danas, posebno obitelji s malom djecom i onih koji ne mogu mnogo hodati ili su bolesni i nemoćni, koji dolaze na Sljeme automobilima pa zatvaranje sljemenske ceste, kad se jednog lijepog dana, a nadamo se što prije, sagradi nova žičara, ne bi bilo rješenje. Grafičar je manji planinarski dom, a spavanje je moguće samo za članove istoimenog planinarskog društva.
Besplatan lijek
Crnić spremno kaže da sezona na Sljemenu, iako su otvoreni cijele godine, počinje zapravo kad završi školska godina, iako su se ona klasična četiri godišnja doba malo pogubila već neko vrijeme. Grafičar je proširio ponudu, pa tako ima i kolače od maka i rogača, a na drvenom domu starom 63 godine, gdje se još uvijek kuha na drva i služi turska kava, to se ne vidi jer uvijek ima posla oko održavanja.
Krešimir i njegov brat Zvonko Crnić također su djeca Sljemena, a tradiciju boravka u šumi prenijeli su i na svoju djecu, iako su Krešimirova, koji je prehodao i mnoge europske planine, odrasla u Ilici. Planinare ćete lako prepoznati u šumi jer obvezno pozdrave, a ove druge, koji samo dolaze i prolaze, ionako ćete brzo zaboraviti.
Planinari znaju napraviti i pravu atmosferu u domu, bilo da je riječ o pjesmi ili samo dobroj zafrkanciji i uputama za sigurniju i zanimljiviju planinarsku stazu. Vječni rekreativci, pak, u utrci za što boljim prolaznim vremenom, pa bilo to i vikendom, uvijek negdje žure i tu nema mjesta za atmosferu.
Zvonko i danas dođe do vrha Sljemena autom iz Stubičkih toplica pa onda pješice od Grofice do Grafičara. Zatim sjedne i napriča se do mile volje, a tko hoće slušati, uvijek je dobro došao. – I dalje pijem tablete – kaže – ali moj liječnik rekao mi je da mi više ništa ne mora braniti jer mi srce sada radi k’o vurica. Sljeme je besplatan lijek za sve one koji hoće samo hodati.
(Foto: Marin Vajdić)
