Posljednji dan 6. Festivala Miroslav Krleža počeo je jutros u 5 sati ispred McDonald’sa u pothodniku na zagrebačkom Glavnom kolodvoru.
Počela je realizacija koncepta šetnje akcije i radničko-izvedbenog holograma “Tvornice radnicima/radnicama ili Tvornica je naša – dan zatvorenih vrata (Krleža pred zatvorenim zagrebačkim tvornicama)”, kojeg su osmislili organizator festivala Goran Matović i Suzana Marjanić, povjesničarka performativnih akcija. U programu su sudjelovali i Goran Arčabić, Viktorija Đurđek, Mario Kovač, Nikša Marinović i Irena Šekez Sestrić. Nakon što su Matović i Kovač govorili o konceptu akcije i McDonald’s su kao ikoni kapitalizma i fast food načina prehrane, varaždinski glumac Zoran Kelava je pred zatvorenim vratima izveo impresivnu posvetu vinu čuvenog mađarskog književnika Béle Hamvasa.
Goran Matović recitirao je Krležin “Plameni vjetar” Nakon kratkog objašnjenja s policijskom patrolom o tijeku akcije sudionici akcije su pjevajući “Da nam živi rad” krenuli prema ulazu u zatvorenoj tvornici Janko Gredelj koja je nekad bila Tvornica željezničkih vozila i hranila tisuće i tisuće radnika i njihovih obitelji. Nakon što je otpjevana “Internacionala” Goran Arčabić osvrnuo se na industrijalizaciju i urbanizaciju zagrebačke periferije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Naglasio je kako je i Krležin motiv bila razlika gospodskog donjogradskog prostora sa zelenom potkovom i “divlje gradnje” radničkih naseobina na tada periferijskom Trnju. Dva svijeta bila su udaljene tek nekoliko stotina metara uz podjelu magistrarlnom prugom koja je spajala Zagreb s Bečom, Peštom i Rijekom. Ispred Paromlina,mitskog mjesta začetaka zagrebačke industrijalizacije, Arčabić je govorio o suvremenoj deindustralizaciji i napuštenim proizvodnim pogonima, gubitku dijela identiteta. Na mjesto oko Paromlina sada su samo parking i aikido centar. Nekoliko požara, a posebice onaj iz 1988. donijeli su i beskrajne rasprave o prenamjeni ove industrijske baštine koja se polako urušava, od planova o arhivu, trgovačkom centru, bazenu i gradskoj knjižnici. Nakon što je pred ostacima Paromlina odsviran i otpojevan jedan “crni” song hodnja se uputila prema prodavaonici Konzuma u pothodniku.
Spontano, hodnja je otpjevala pjesmu “Plamene zore” Idola, a radnici i prodavačice kraj kojih su prolazili srdačno su ih otpozdravljali mahanjem. Pred Konzumom su podijeljene svijeće, a Bojan Koštić molio je za spas Konzumovih radnika. Zadnja točko ranojutaranje prosvjedne akcije-šetnje bila je terasa hotela Esplanade, koji je otvoren 1925. za gradonačelnikaovanja Vjekoslava Heinzela. Hotel je naminjen visokim i bogatim gostima, putnicima koji putuiju Orijent expresom, ili dolaze kao trgovci na Zagrebački zbor (velesajam).
Apostrofiran je i odnos grada prema svoja dva nepotrebno limitirajuća faktora, prugi i Savi. U blizini Esplanade dogodilo se raslojavanje grada na glamour oko luksuznog hotela i obližnjeg sirotinjskog i radničkog dijela. Glumci su čitali tekst “Kako stanuje sirotinja u Zagrebu” i članak “Narod koji gladuje”.
U sedam sati ujutro na Grozdu 23 počela je “Doručak kod Krleže”, proslava Krležina rođendana u znaku “sedam sedmica”. Rođen je u 7 sati ujutro 7. 7., a zbroj brojaka iz godine rođenja (1893) daje zbroj 21, koji sadržava tri sedmice. U programu su sudjelovali Natalija Đorđević, Voktorija Đurđek, Bojan Koštić, Jolán Mann, Nikša Marinović, Tomislav Parmać i Irena Šekez Sestrić. Preporučeni drescode gostiju bio je bijeli. Služen je Aretejev čaj, a Slastičarnica Zagreb za ovu je prigodu ispekla Krležine kafe-kremšnite, po receptu kojeg je obožavao kao kadet u Pečuhu. Inicijacija ovog gastronomsko-nadrealističkog domjenka nastala je na temelju Krležina pisma Mati Lončaru u kojemu autoiroinijski prema kabalističkom sustavu opisuje spomenute brojeve vezane uz svoje rođenje.
Natalija Đorđević i Nikša Marinović veoma su impresivno iščitali tekstove iz knjige prepiske Miroslava i Bele Krležee. Kao poseban intelektualni desert gostima su podijeljene knjige “Krležin EU/ropski forum” kojeg su uredili Bojan Koštić i Suzana Marjanić, a izdan je u Koprivnici u izdanju Udruge za promicanje izvedbenih umjetnosti i kulture “Pod galgama”. Koštić je naveo da ga je za ljubav prema Krleži inspirirala jedna didaskalija u “Kristoforu Kolumbu” u kojoj je munja zelene boje, a ne uobičajene plave ili bijele. Goran Matović pričao je o svojim susretima s Krležom. Prvi je bio sedamdesetih kad je razgovorao s njim u Leksu, tada studentom ilegalcem u studomu, a dao mu je prednost pred akademicima rekavši “S ovim akademicima treba raditi kao zubar 24 sata”. Evocirao je sjećanja i na neugodniji susret 1993. kad ga je na Rabu pitao naoružani čovjek “Zašto igrate to đubre Krležu”, a potom se “pohvalivši” kako zna da je đubre iako ga – nije čitao.
Rečeni gospodin bio je kao državni tužilac peti na listi tadašnjih ljudi u Hrvatskoj. Mario Kovač, prozvan kao “dobar gerila organizator” dometnuo je “da je gerila logična “kad smo sad u šumi” i podsjetio na ranojutarnju akciju nazvavši je Tour de Farce” i pozvao Zorana Kelavu da još jednom odsvira i izrecitira Hamasevu prozu o vinu.
