PODIJELI

Iako je arbitražni sud u Haagu odlučio da je Sveta Gera nedvojbeno Hrvatska, kao što je uvijek i bila, kad smo početkom ovoga tjedna posjetili Svetu Geru na Žumberku sve je bilo kao i prije.

Hrvatski je pogranični policajci 24 sata dnevno, u tri smjene, obilaze, a tamo smo zatekli, na manje od 100 metara u šumi i slovenske policajce, koji su se ubrzo povukli dublje u šumu, prema vojarni u kojoj su, još uvijek na hrvatskom teritoriju, slovenski vojnici.

I dok je naša policija bila susretljiva, upozoravajući da ćemo, ako nastavimo samo malo dalje ispred kapelice Sv. Ilije, pješice ući u Sloveniju, kako bismo došli do vidikovca na Tridinovu vrhu, omiljenog cilja planinara s obje strane granice, to smo i učinili. Računajući da smo barem službeni automobil ostavili malo niže od vidikovca, u Hrvatskoj. Sveta Gera je od Sošica, najbližeg mjesta na Žumberku, udaljena desetak kilometara, a cesta je makadam, prohodna u ovo doba godine.

Na naš upit što ima novo na Svetoj Geri, nakon posljednjih događanja oko Piranskoga zaljeva, dobili smo od policije zanimljiv odgovor: “Ništa, ali bit će svašta!?” Nismo odustali, ali škrto smo čuli da su hrvatski policajci, ranije, išli sve do velike vojarne u kojoj je i dalje nepoznat broj slovenskih vojnika, a koja se nalazi na 200 metra od vrha, ali da više ne idu na tu stranu. Uz upozorenje, nismo se vidjeli ni čuli, policija je otišla dalje svojim poslom, a mi do Tridinova vidikovca s kojeg se vidi “pola Slovenije”!

Dođite na cviček!

Tamo smo zatekli Maju Preglej, koja je došla pješice iz obližnje Dolenjske regije u Sloveniji, a koja nas je vedro dočekala: “Dobro došli u Sloveniju na Svetu Jeru!” Naime, tako Slovenci zovu Svetu Geru. Nigdje uokolo bilo kakve oznake, a kamo li da je riječ o državnoj granici, jedino smo na novosagrađenoj slovenskoj kapelici, koja se nalazi na manje od deset metara od kapelice Sv. Ilije iz 16. stoljeća, u podnožju jednog od njezinih stupova vidjeli slovensku zastavu, veličine kutije šibica. Naravno, tamo je i golemi odašiljač od barem 50-ak metara, kaže nam naša policija, to je njihov, slovenski, iako je bio sav u crveno-bijelim bojama, ali nije bio “vatreni”.

No, vratimo se Maji, koja nam je ljubazno rekla da dolazi najmanje dva, tri puta mjesečno na Svetu Geru, u prvom redu zbog rekreacije. Na vidikovcu, odakle se pruža fantastičan pogled dolje u kotlinu, vidjeli smo i lijepo uređen prostor za roštilj, ugostiteljsku kamp-kućicu koja nije radila te još jedan manji odašiljač, također slovenski. Maja nam je otkrila da radi u turizmu te nas pozvala da probamo cviček, autohtono vino Dolenjske regije. Rastali smo se brzo, kao što smo se i sreli.

Prije povratka s vrha Svete Gere pogledali smo tamošnji turistički pano, naravno, na slovenskom, na kojemu je, među ostalim, pisalo da je 1999. godine osnovan PP Žumberak-Samoborsko gorje, a da je 1993. godine s hrvatske strane napravljena cesta prema Tridinovu vrhu. Toliko o domaćinu, a Sv. Jera spominje se još prije 100 godina, ali dalje nismo čitali.

Kod Sošica se nalazi i Jazovka, spomen-obilježje na jugokumunističke zločine, koju smo također obišli. U mjestu sa samo desetak kuća danas, kaže mještanin Nikola Dejanović, nema više od pet stanovnika, a sve skupa u pet, šest okolnih naselja, kaže, nema više od 120 ljudi. Dejanovićev prvi susjed otišao je prije 30-ak godina u Australiju i sad dođe svakih pet godina. Oni bliže dođu na proštenje u mjesto jedanput godišnje, a vikendaši, kojih ima, vikendom – i to je to. Ja sam 20 godina radio u TPK-u u Zagrebu, a danas imam 2000 kuna mirovine, od čega se teško živi, nabraja Dejanović.

Kad je riječ o odnosima sa Slovenijom, Dejanović kaže da se ljudi i dalje druže, bilo da se kosi trava u PP-u Žumberak-Samoborsko gorje, gore kod kapelice Sv. Ilije, ali nije to, dodaje, kao nekada kad smo mi išli u obližnji Jarnik, danas pogranično mjesto na stočni sajam, a oni kod nas kupovati stoku. U Stošicama ima i knjižnica i čitaonica, ali je zatvorena, a poštanski ured, još uvijek, radi. No, nema nikakve trgovine sve do Krašića. Stoga veliko hvala na sendviču fotografovoj mami! Ali, zato u mjestu ima česma, kao i čaša za vodu.

Bistrenje politike

U Kostanjevcu smo na putu za Svetu Geru u lokalnoj birtiji zatekli omanje društvo koje se dobro zabavljalo uz pivo, prije podne, nabrajajući tko koliko tableta pije i zašto. No, na sam spomen Svete Gere, dobili smo sugovornike za “bistrenje politike” koji znaju ne samo od kuda vjetar puše, “nego i zašto”.

Josip Mauher iz Oštrca odmah je upro prstom u nesposobne domaće političare koji pojma nemaju što rade sa zemljom jer, da imaju, ne bi samo tako od devedesete do danas trgovali njome. Ali, i kad treba riješiti pitanje pelješkoga mosta kod Neuma, ne znaju što je naše, ili Piranskog zaljeva, koji je barem pola hrvatski. No, i mi koji smo ostali u ovoj zemlji, a pogledajte samo Žumberak, sve nas je manje jer i ljudi koji imaju farmu sa 60 bikova, a prije su imali i krave, ne mogu opstati ovdje i barem jedan od dva brata, kao što je to u mome mjestu, mora trbuhom za kruhom u Njemačku.

Mauher je uvjeren da Slovencima naša vojarna na Svetoj Geri nikada nije trebala, posebno ne danas kad smo zajedno u EU, ali je koriste zbog mnogih drugih neriješenih pitanja s Hrvatskom – od Piranskoga zaljeva, Ljubljanske banke i stare devizne štednje do Schengena. Arbitražni sud, pak, razmotrio je i hrvatski zahtjev da slovenski vojni kompleks ne smije ostati na hrvatskom teritoriju koji je, prema zaključku suda, dio hrvatskog teritorija i prema granicama bivših republika, ali sud nema jurisdikciju da bi odgovorio na hrvatski zahtjev. To znači da će ova presuda, bilo u slučaju Pirana ili Svete Gere, biti temelj za bilateralne razgovore ili neke buduće tužbe.

Ni žilet žica, koju smo vidjeli od maloga graničnog prijelaza u Bregani, duž potoka, sve do Divljih voda i eko-sela Žumberak, tu ne može ništa. Ljudi su u potrazi za poslom jer na Žumberku, osim jedne veće mesnice, ni danas nema ništa veće, teško da imaju za što se uhvatiti, prije mirovine. Istina, ima nekoliko ugostiteljsko-turističkih objekata, kao što je Slapnica, ali to je sve. U Krašiću smo vidjeli da se sobe iznajmljuju za samo 50 kuna.

Vladimir Simenić svoju je mirovinu zaradio u Sloveniji u građevinskoj tvrtki Pionir iz Novog Mesta te smatra da je najbolje da i dalje, ako već ne može biti bolje, ostane sve po starom. Kaže da su Slovenci, tko zna iz kojih razloga, tada prvi ušli u vojarnu na Svetoj Geri, iako je ona oduvijek u Hrvatskoj, još 1990. godine, odmah nakon raspada Jugoslavije i njihova sedmodnevnog rata za nezavisnost. Takvo stanje traje punih 27 godina, a mnogo se toga od tada promijenilo s obje strane granice, koje prije toga nije bilo, ali sad je već dugo tu i život ide dalje. Mali ljudi, koji žive od svog rada, ne mogu sami rješavati državne probleme, bez obzira na to s koje strane granice žive.

Slovenija je izgubila

Župnik Grkokatoličkog župnog ured Mile Vranešić u žumberačkom Uskočkom muzeju u Stojdragi, o kojemu smo već pisali, kaže da je sad posve jasno da je Slovenija izgubila presudu u Piranskom zaljevu jer njezin koridor do otvorenog mora vodi preko hrvatskog mora u Piranskome zaljevu. A sad, zašto se to interpretira na drukčiji način s ove ili one strane granice, opet u dnevno-političke svrhe, “ne bi se štel mešat”, kaže ovaj osebujni župnik.

Naravno, domaća rakija je obvezna bilo kad da dođete u Uskočki muzej, a malo ispod njega je i lovački muzej. Međutim, kaže, Žumberak je doživio demografski slom jer ima 90 posto manje stanovnika danas nego prije 30 godina, a životna dob stanovništva je iznad 65 godina. Hrvatska je, ističe, davno propustila sagraditi ceste do tri veća sela na Žumberku, koja su se onda prometno povezala s Metlikom.

Tako smo izgubili 400 hektara zemlje. Sad pokušavamo u muzeju sačuvati tradiciju i običaje ovoga kraja jer mladi danas pojma nemaju čemu su služili pojedini predmeti u domaćinstvu do samo prije 30 godina.

Vranešić nas je pozvao, kao i sve ljude dobre volje, bez obzira na to od kuda dolaze i kamo idu, da u nedjelju, 23. srpnja, dođemo na tradicionalni susret Slovenaca i Hrvata u kapelici Sv. Ilije na vrhu Svete Gere. Doći će mnogi ljudi koji vole prirodu, ali i dobro društvo, bez sveprisutne politike – barem na taj dan.

PODIJELI