PODIJELI

Balada o Pišonji i Žugi – legendarni hit Zabranjenog pušenja – pretočena je u film čiji je bosanskohercegovački redatelj, scenarist i producent Jasmin Đuraković.

Veći je dio tog uratka, čiji je koautor gitarist Zabranjenog pušenja Davor Sučić – Sejo Sekson, snimljen, a završetak bi trebao biti na jesen, nakon čega slijedi premijera u Zagrebu. Naime, filmaši su za projekt dobili podršku od Fondacije za kinematografiju Sarajevo, ali i Hrvatskog audio-vizualnog centra.

U Hrvatskoj Đuraković nije nepoznat – njegova humoristična serija “Lud, zbunjen, normalan” izvrsno je prihvaćena, a za svoje filmove, kao i dramske tekstove, dobio je više međunarodnih i domaćih priznanja. O projektu koji rade kao igrani film, TV seriju uz prateći dokumentarni film o vremenu “New Primitivesa” u Sarajevu, kaže da je riječ “o univerzalnoj priči o odrastanju, prvim ljubavima i životnim nedaćama pa, u tom smislu, film treba biti uprizorenje sjećanja i nostalgije, ali i dinamičan urbani road movie za sve, pa i mlađe naraštaje”.

Usko ste surađivali s Davorom Sučićem, na čemu se temelji vaša suradnja?

Na to sam pristao upravo zato što se veoma dobro poznajemo. On je stvorio sve te likove – Pišonju, Žugu, Guzonjina sina i druge koji su danas dio urbane mitologije Sarajeva. Sreća da sve to nisu napisali upravo Davor, Nele i Kusturica, koji su svirali u Zabranjenom pušenju, pa na autorskoj razini nemaju ništa s ovim, tako da to ne može biti prepreka realizaciji filma. A da im se ne sviđa to što se ovaj film snima, to već znamo.

Serija “Lud, zbunjen, normalan” u Hrvatskoj je izvrsno prihvaćena. Što treba imati dobra humoristična serija?

Uvijek je tekst prvi. Mi smo to imali i od toga se polazi. Nema tu formule za uspjeh i nikad ne znate. Recimo, mi smo seriju najprije ponudili RTL-u i onda su je “TV stručnjaci” iz te kuće, u prvome redu Nijemci, odbili jer u njoj nije bilo “dovoljno žena”.

Koja je razlika između ljudi, odnosno publike u Hrvatskoj i BiH? Jesu li Bosanci duhovitiji?

Ne volim te generalizacije, imam mnogo prijatelja iz Hrvatske koji su vrlo duhoviti, čak i više od mojih bosanskih prijatelja. Ali, sigurno je da Bosna i Sarajevo imaju određenu specifičnost kada je riječ o humoru. Možda je to i od goleme muke u kojoj se često živi. Sjećam se da je za vrijeme rata i opsade, crni humor bio na vrhuncu u Sarajevu. Ima nešto u tome, vi u Hrvatskoj bolje pravite sapunice i TV showove, mi Bosanci humoristične TV serije.

Bavili ste se i novinarstvom, a čini se da ste i dalje novinarski aktivni, sudeći prema igranom filmu “The Final Barrier” o sirijskim izbjeglicama?

Jednom novinar – uvijek novinar. Reagirali smo na situaciju i film zapravo snimali upravo u vrijeme kada su kolone izbjeglica bile u Srbiji, Mađarskoj, Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji. Istodobno, on je neka vrsta art drame o krizi identiteta suvremene Europe. Premijera filma je na Sarajevo Film Festivalu, nakon čega ga planiramo prikazati i u Hrvatskoj. U novinarstvo sam upao slučajno. Kao 18-godišnjak počeo sam pisati filmske kritike u tadašnoj omladinskoj štampi. Nakon povratka sa studentskog skupa u Ljubljani, vratili smo se s majicama i bedževima “JNA go home” pa nas je u Sarajevu tadašnja služba bezbjednosti privodila na razgovor. Poslije smo osnovali list Valter i preko noći postali faktor na medijskom polju. Negdje krajem ’89. bili smo zabranjeni, da bismo samo tri mjeseca poslije u Zagrebu dobili nagradu “7 sekretara SKOJ-a”. Meni je to bilo vrlo zanimljivo iskustvo jer sam, osim intervjua s filmadžijama i umjetnicima, radio opširne intervjue s vrhunskim intelektualcima poput Slavoja Žižeka, Rudija Supeka, a radio sam i prvi intervju Alije Izetbegovića nakon njegova povratka iz zatvora. Tih godina pokretali smo tjednike poput Slobodne Bosne, radio samo kao urednik u Danima i dobio najveću novinarsku nagradu u BiH. Ali, to su bile te godine, raspad Jugoslavije i komunizma, teško vrijeme, ali i nekako herojsko za novinarstvo.

Jednom ste rekli da se ljudi u BiH plaše napretka, da stoje na jednome mjestu.

Naš se mentalitet teško prilagođava novome vremenu. Kao da se ništa nije promijenilo od vremena kada je o tome pisao Ivo Andrić do danas. Zato ga mnogi i ne vole jer ovdje svi slabo podnose kritiku koja se odnosi na cijeli narod ili zajednicu, a zato i današnja BiH stagnira. Svi su ukopani u neke nacionalne rovove i toga se čvrsto drže, blokirajući zemlju da ide dalje. Sasvim je legitiman zahtjev Hrvata u BiH da se mijenja izborni zakon i da neka druga većina ne može niti bi trebala utjecati na izbor tog kandidata. Ili, zahtjev da unutar javnog RTV sustava postoji kanal na hrvatskome jeziku. Ali, moraju se provoditi i druge reforme koje će snažiti osjećaj zajedničke države i dati prava tzv. “ostalim”, koji u vremenu uskonacionalnih politika nemaju nikakva prava. Ali, jok! Neće nitko popustiti ni pedlja, a to je ono što normalne ljude, a njih je mnogo, bez obzira na to jesu li Hrvati, Bošnjaci ili Srbi, silno frustrira. Te političke blokade od BiH prave siromašnu zemlju iz koje mladi ljudi bježe.

Nedavno ste posjetili Zagreb, kakav je vaš dojam o njemu? Koliko često posjećujete Zagreb?

Od djetinjstva do danas vrlo sam vezan za Zagreb. Ovdje imam mnogo dugogodišnjih prijatelja, ljudi s kojima radim, i zajedničku tvrtku s prijateljicom iz Zagreba. Osim toga, godinama smo moja supruga Angelina i ja, s Ismetom Efendićem i Ivicom Propadalom, vezani za projekte “Dani Sarajeva u Zagrebu” i “Dani Zagreba u Sarajevu”.

Koliko vam je važno slobodno vrijeme, kako ga i s kime provodite?

Uglavnom izvan Sarajeva. Zbog obveza često putujem. Ali, volim prirodu i stalno sam po planinama, rijekama, jezerima. Tamo se najbolje osjećam.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i koliko vas je obilježilo?

Sretno. Rođen sam u Bugojnu u srednjoj Bosni koji se nalazi na rijeci Vrbas. Rijeka je bila važna stvar u mojem ranom životu, valjda zato je i, kao jak motiv, prisutna u tri moja igrana filma, a imam ideju i za još jedan gdje će biti glavni junak. Umjetnici se uvijek vraćaju na izvorište i tamo gdje su izgubili nevinost – u djetinjstvo i mladost.

PODIJELI