Razvod braka je traumatično iskustvo. Osobito je teško kada su i djeca uključena u nerazriješene odnose roditelja ili u roditeljski sukob.
U takvim se situacijama djeca na različite načine pokušavaju prilagoditi oprečnim mišljenjima svojih roditelja. Djeca koja prolaze kroz razvod roditelja najčešće već imaju razvijene mehanizme prilagodbe s obzirom na iskustvo negativne komunikacije u obitelji koja je prethodila rastavi. Neki od njih pred roditeljskim se sukobom povlače, drugi pak na sebe preuzimaju ulogu mirotvoraca, što dosta ovisi kako o dobi djeteta, tako i o njegovim osobinama.
Mehanizam prenošenja
Pojedini roditelji su tijekom razdvajanja i poslije tijekom brakorazvoda toliko opterećeni vlastitim emocijama povrijeđenosti i razočarenja, da isprva teško mogu sagledati potrebe svoje djece ili svoje potrebe poistovjećuju s djetetovim.
Nažalost, mnogo je onih koji unatoč protoku vremena, od čak i po nekoliko godina razdvojenog života, nisu u mogućnosti sagledati i kontrolirati vlastite emocije, nego ih najčešće samo potiskuju te, nesvjesno, neprijateljstvo prema bivšem partneru prenose na dijete.
Jedan od načina na koji se to događa je da djetetu pripisuju negativne osobine bivšeg partnera, pa tako sami sebi onemogućavaju da vlastito dijete sagledaju kao posebno i cjelovito biće. Pri tome najčešće budu frustrirani onime što kod partnera nisu mogli postići ili promijeniti te teško podnose neke oblike djetetova ponašanja koji ih podsjećaju na kritične situacije u komunikaciji s partnerom.
– Drugi mehanizam prenošenja neprijateljstva je kada roditelj pokušava zaštititi dijete od svih štetnih utjecaja drugog roditelja ograničavanjem ili opstruiranjem vremena koje dijete s njim provodi. Tu je, prema našem iskustvu, rijetko doista riječ o zanemarivanju, već o nepovjerenju koje jedan roditelj ima u roditeljske postupke drugog roditelja. Problem je kada roditelj svoje interpretacije prenosi djetetu koje zatim preuzima to mišljenje kao svoje, bez prilike da stvori vlastito iskustvo – kaže psihologica Sanja Jusufbegović iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.
Područja sukoba
Roditelj bi trebao biti svjestan da kada djetetu brani kontakte s drugim roditeljem, na određeni način utječe i na pitanje samopoimanja djeteta, odnosno pojma o tome tko je ono, odakle potječe, kao i na razvoj njegova cjelokupnog identiteta.
Prisjetila se slučaja kada je djevojčica počela plakati nakon što je na njezinu stolu ugledala žvakaće gume.
– Na moje pitanje zašto plače, odgovorila je da su žvakaće gume štetne i da nije dobro da ide kod tate jer joj daje slatkiše i ‘žvake’. To dijete steklo je dojam da joj otac doista šteti i truje je – ispričala je psihologica i dodala kako je taj slučaj naposljetku, nakon savjetovanja roditelja, ipak imao sretan završetak.
Područja roditeljskih sukoba su široka i najčešće se odnose na mjesto djetetova prebivanja, djetetovu sigurnost, odgojna postupanja, pitanja prehrane, pa čak i odjeće i obuće, vrstu programa u koju će dijete biti uključeno u vrtiću ili školi, nerijetko i vrstu zdravstvenih pretraga i tretmana.
– Posljedicu toga su da dijete ne odlazi na aktivnosti kada je kod roditelja koji ih ne podržava ili isti liječnički pregled obavlja nekoliko puta kod različitih pedijatara. Dakle, u svoj sukob, osim djeteta, roditelji uključuju i ostale osobe ili institucije uključene u skrb, odgoj ili liječenje djeteta, a ponekad i širu okolinu, pokušavajući dobiti potvrdu o tome da je upravo njihovo gledište ispravno – pojašnjava Jusufbegović.
Istaknula je da je pri procjeni djeteta uvijek važno zadržati neutralan i objektivan stav koji je usmjeren na njegove razvojne, odgojne i emocionalne potrebe koje trebaju doći u prvi plan. No, roditelji u svojem nepovjerenju često idu toliko daleko da izražavaju sumnje kako drugi roditelj zanemaruje, neadekvatno postupa ili zlostavlja dijete, a da za to nemaju dostatne argumente.
Najrizičnija skupina
– Dio tih optužbi proizlazi iz roditeljskog straha ili pak nedovoljne informiranosti do koje dolazi zbog nedostatka komunikacije s drugim roditeljem. Mnoga djeca su u poziciji prenositelja poruka roditelja koji nisu u stanju uložiti dodatni trud da ipak uspostave zajedničku komunikaciju. Na taj način roditelji svoj partnerski sukob prenose na roditeljski plan – tvrdi stručnjakinja.
Dodala je da se u njihovu Polikliniku javljaju i sami roditelji jer žele doznati kako se dijete osjeća u novonastaloj situaciji, odnosno kada se suoči s razvodom roditelja. To su, u pravilu, najbezbolnije situacije. Nadalje, postoje roditelji i djeca koje upute institucije uključene u brakorazvodni postupak poput Centra za socijalni rad ili vrtića i škole kada stručne osobe primijete promjene u djetetovu ponašanju.
– Kod djece koja prolaze kroz razvod najrizičniju skupinu čine djeca u dobi do pet godina jer ona još nemaju razvijene načine izražavanja i verbaliziranja emocija. Kod njih se mogu pojaviti teškoće sa spavanjem, mogu postati plačljivi, potišteni, teško se prilagođavati na vrtić i odvajanje od roditelja – kaže psihologica Jusufbegović.
Djeca rane školske dobi postaju uznemirena, ali se lakše nose s cijelom situacijom brakorazvoda. Kod njih se, međutim, često javlja osjećaj krivnje. Sklona su misliti kako do toga ne bi došlo da je su više slušali i manje ljutili jednog ili oba roditelja. Psihologica je pojasnila kako djeca u toj dobi često fantaziraju da je pomirenje roditelja moguće, ali to roditeljima ne otkrivaju.
– Ako je sukob među roditeljima veoma izražen, djeca te dobi preuzimaju ulogu mirotvorca. Žele se prilagoditi i maminu i tatinu pogledu na situaciju, što je za njih veliko opterećenje. To je takozvani sukob odanosti gdje dijete želi pomiriti oprečna mišljenja roditelja, a to je nemoguće – kaže stručnjakinja i dodaje kako dijete u tom slučaju svoje iskrene osjećaje ne otkriva jer se plaši da bi time moglo povrijediti jednog od roditelja. Upravo u toj dobnoj skupini mnoga djeca postaju depresivna i postižu lošije uspjehe u školi te se povlače u sebe zbog narušenog samopouzdanja.
Najbolji interes djeteta
Treća skupina su djeca u pubertetu kod kojih se često javlja konfuzija osjećaja. Kod njih su pomiješani osjećaji tuge i ljutnje na roditelje. To je dob u kojoj djeca i inače testiraju životne vrijednosti, postavljaju pitanja koja je svrha njihova postojanja, istražuju čemu se žele posvetiti.
– Zbog bure emocija i osjetljivog životnog razdoblja, djeca u toj dobi mogu biti isključiva i davati burne izjave protiv jednog ili drugog roditelja, tražeći utočište čas kod jednog, čas kod drugog roditelja – ustvrdila je psihologica.
Činjenica je da dijete za svoj pravilan razvoj treba oba roditelja podjednako, ali mnoge roditelje koji su duboko uvučeni u sukob, upravo ta činjenica iznenađuje. Oni se nerijetko u borbi za skrbništvo nad djetetom ponašaju poput dobitnika ili gubitnika, zaboravljajući na što se odnosi pojam zajedničke skrbi i odgovornosti za daljnji razvoj djeteta.
– Roditelji bi u brakorazvodu trebali sagledati ne svoju, nego poziciju djeteta kojem će zajednički omogućiti da se razvija stabilno i sigurno. Dijete je ono koje bi trebalo biti na dobitku, a to podrazumijeva da bi roditelj trebao biti u stanju otrpjeti situacije koje mu stvaraju nelagodu jer je svjestan da su one u najboljem interesu djeteta – poručuje stručnjakinja.
– Pravno gledajući, ‘najbolji interes djeteta’ često je neodređen pojam, no u praksi nije nedostižan – zaključila je.
