Nedavnu premijeru predstave “Nikola Tesla Anonimus” Filipa Šovagovića u Gradskom dramskom kazalištu Gavella publika je odlično primila. Ova predstava igrala se 10. i 11. srpnja u sklopu Dana Nikole Tesle i dio je programa Zagrebačkog kulturnog ljeta. Pitali smo Filipa Šovagovića o konceptu u kojem je i suator glazbe.
Što vas je potaknulo da napravite ovako inspirativnu predstavu o genijalnom Tesli?
– Dulje sam vrijeme razmišljao o tome. Preciznije, negdje od jeseni 2007. godine, znači prije devet-deset godina. Precijenio sam svoje mogućnosti jer mi je prva knjiga s kojom sam se susreo o Tesli bila toliko nerazumljiva da sam je svladao tek kad sam je pročitao treći put. Bila je ideja da se tekst piše za klince u adolescentskoj dobi, ali tijekom rada shvatio sam da klinci to ne mogu shvatiti u toj dobi. Lutajući tako deset godina, shvatio sam da je u krajnjoj liniji Tesla, ipak, samo čovjek pa tek onda sve drugo. To mi je, dakle, bila glavna polazišna točka. Tesla kaže da se njegove formule nisu dogodile u njegovoj glavi, sasvim sigurno dogodile bi se u nekoj drugoj glavi, prije ili kasnije. Osim toga, Tesla je kao klinac bio prototip za tvrdoglavost, prkos, inat ili, kako god hoćete, progresiju ili tehnološku avangardu, i klinci koji bi krenuli tim putem prihvatili bi ogroman rizik. Jer, hipotetički gledano, tu ima prostora za jednog, dvojicu, dok se ostalih devedeset devet mora kretati standardiziranim putanjama. I eto, zato sam odustao raditi predstavu za klince. Klinci se u toj dobi moraju baviti klasikom. Ali ne odustajem od predstava za djecu. Djecu treba lagano usmjeriti, a čini mi se da nemamo dovoljno vremena za to. Bavimo se svim i svačim i klinci dezorijentirani tutnje gradom, galame i igraju se rata. To treba mijenjati.
U predstavi se bavite pomalo nepoznatim događajima iz Teslina života.
Što vas je najviše zaintrigiralo iz njegova osobnog života? Slovio je kao čudak, a njegove izume su pokrali i pripisali sebi, kao što je to Marconi radio.
– Vidite, kada ne možete razumjeti što netko govori, onda je najlakše reći – ovaj je čudak. Mislim da Tesla nije bio čudak. No, ako čudak znači svima dati besplatnu struju, onda jest čudak. Meni je to normalno. Hoću reći, to da je struja besplatna, to bi trebalo biti normalno, ali nije. Krećem se i u društvu ljudi koji žive izvan monetarnog sustava, to su tzv. isključeni iz ovog našeg sistema, dobili su otkaze pa mirovine, pa su im ukinuli i mirovine. Vidite, ima nas i takvih. E, oni ništa ne plaćaju, a ipak nekako preživljavaju. Iz njihova vidokruga sve im je besplatno, ako možete shvatiti o čemu govorim. I sam sam neko vrijeme živio bez novaca, u bankama sam podigao nekoliko kredita, i to točno onoliko kolika su mi bila primanja. To je trajalo izvjestan period, i to su mi najzanimljiviji dijelovi biografije. Tu se čovjek pretvara u zvijer. Čovjek je jedina zvijer koja plaća hranu i sa stajališta inteligencije mnogo smo nazadniji od zvijeri. Vjerojatno će biografi o meni napisati – živio u siromaštvu, umro bogat. Šalim se.
O svemu tome napravili ste i predstavu “Stanje nacije”. Je li vam to bio nekakav ventil za ono što vam se događalo u privatnom životu?
– Pazite, iz svakog kredita postoji izlaz, u to sam siguran. Samo je pitanje koliko imamo živaca za to i koliko ste zvijer, a koliko čovjek.
Predstava Tesla Anonimus odigrat će se 10. srpnja na Teslin rođendan ispred zagrebačke Gradske skupštine? Nosi li to neku poruku?
– Mislim da je to ispalo slučajno. Evo, Braco Dimitrijević, na čijoj sam se izložbi nedavno lijepo proveo, tvrdi da mnoge stvari moraju biti slučajne ako ih želimo sustavno provocirati. Nizom slučajnih okolnosti stvara se sustav. Predstave 10. i 11. srpnja bit će besplatne i siguran sam da bi se to Tesli jako svidjelo.
Tesla je svevremenska osoba. Koliko se kroz njegov lik i život prelamaju kontroverze današnjeg svijeta – tenzije između bogatih i siromašnih, pa do usamljenosti i neshvaćenosti genija.
Gdje bi Tesla danas bio? Bi li ga pod svoje uzela neka korporacija i zarađivala na njemu nesmiljeno?
– Ha, ha, vidite, ja ne želim biti stručnjak za Teslu, to je preobimna perspektiva. Ali ono što znam jest to da svi fizičari rade za vojsku, samo neki to ne žele priznati. U neku ruku vojska, poput banaka i osiguravajućih društava, ekonomiju gura naprijed, ali neke su emocije tu nepovratno zgažene. Ja sam pacifist, emotivac sam, bavim se pitanjima mržnje i ljubavi, to je temeljna doktrina svakog kazališta i smatram da napredak nije potreban. Izvjesno je da je u teoriji demokracija velik korak u političkom smislu, ali svjedoci smo da nakon izbora obično vladaju oni koje i nismo birali.
Sin ste velikog Fabijana Šovagovića, sestra vam je cijenjena glumica. Sam ste odličan glumac, dramatičar, redatelj. Je li opterećenje biti dio takve glumačke obitelji? Nagrada ili kazna?
– Meni je jedan djed bio političar, a majka mi je bila urednica u izdavačkoj kući Mladost, sestrična mi je vrhunska violončelistica, frendovi su mi i luzeri i bogataši. Družim se i sa štreberima i s ponavljačima, s moralistima i amoralnima, s lijevima i desnima. Sve je opterećenje i ništa nije opterećenje. Star sam kao Biblija, preživio sam nekoliko sistema, nekoliko vojski i nekoliko država i da ste me ovo pitali prije trideset godina, možda bih vam nešto odgovorio. Sada ne znam što da vam kažem, zaista. Zaboravili ste napomenuti da sam ja, ustvari, pjesnik. Objavljujem ponekad pjesme. To je zanimljiva pozicija, jako. Daje šansu za pogled od 360 stupnjeva. Jučer su mi objašnjavali da bih se trebao obrijati. Prekjučer da bih trebao pisati više komercijalno. U srijedu mi je neki tip rekao da sam ostario. Ponedjeljkom mi zvone telefoni k’o blesavi jer ljudi obično ponedjeljkom misle da se trebaju pokrenuti. Reklo bi se da je ponedjeljak nadobudan, utorak uzaludan, a srijeda moj dan. Tu su se svi već pomirili da svijet ne ide naprijed velikim koracima, nego malim. Po meni bi bilo bolje da stoji.
Imate jake veze sa Slavonijom, odande vučete porijeklo. Kako doživljavate ovo iseljavanje Slavonije? Što bi o tome rekao vaš otac kojeg pamtimo po legendarnoj pjesmi “Ne dirajte mi ravnicu” koju je snimio sa Zlatnim dukatima?
– Ne znam što bih o tome mislio. Ljudi odlaze dragovoljno, vjerojatno će pronaći bolji život, a mi koji tu ostajemo, živjet ćemo bolje. To bi moralo biti logično, ali nije tako i vjerojatno neće biti tako. Muka, znoj, besperspektivnost i ostale potkategorije sastavnice su životnog ciklusa, ali samo sastavnice. Ima tu i drugih komponenata. Vjerujem da će biti bolje, tu sam nepopravljivi optimist. I da će tim ljudima, koji su ostavili sve za sobom, biti bolje. To su zlatni rezovi u životu, očajnički pokušaji da se situacija promijeni. Ali pazite, na dnu je najbolje, svijet odatle izgleda velik i dno se više ne otvara. Možeš ići samo gore. Bez entuzijazma ne ide. Sretan vam put, braćo. Mi koji ostajemo, moramo shvatiti da se mnoge stvari ne rade za pare. Ako podižete klince i za to ne dobivate pare, onda možete i neke druge poslove raditi ne tražeći novac. Ali dobit ćete iskustvo, znanje, a znanje je moć. To iskustvo jednog vam dana može spasiti glavu. Jedna ideja, jedan čovjek može sve promijeniti. Taj bljesak ideje u stotom dijelu sekunde vrijedi više od deset tisuća dana letargije. Al’ bez te letargije nema ni velike ideje.
Jesmo li predozirani ideološkim temama, poput promjene imena Trga maršala Tita, a zanemarujemo esencijalno?
Više od 300 000 ljudi je u blokadi, a javni bilježnici i odvjetnici bogate se na njihovoj muci. Političari tek sad stidljivo govore o tom urgentnom problemu.
Nazire li se išta pozitivno ili ćemo potonuti bez borbe?
– Jao, nisam društveni analitičar i nisam političar. Ne znam, da sam luđi, poveo bih škvadru na barikade. Ali nisam lud da furam škvadru na barikade. Volio bih dati svoj skromni prilog borbi za imenovanja i preimenovanja, a to je moja želja da se jedan mali trgić zove – Trg žrtava preimenovanja trgova. Zamislite na primjer sljedeću situaciju. Jedan starac želi pronaći ljubav svog života, umrla mu je žena i on želi pronaći ženu koju je ostavio zbog te žene koja je sad umrla i ona mu je pisala prije tridesetak godina, sve mu je oprostila i napisala mu da dođe kad god to bilo, u Ulicu braće Kavurića 13. Da će ju ondje pronaći, da ga ona ondje čeka, što god to značilo. I on dođe u Zagreb i ta ulica više uopće ne postoji, on nema internet i nije više ni u najboljim godinama i nitko ne zna za tu ulicu. I on posrće, zacrni mu se pred očima i pada nadomak cilja i više nikada ne ustaje.
Nadrasta li život danas kazalište? Dramatičnost je veća u svakodnevnom životu brojnih ljudi nego bi se to moglo pretočiti na kazališne daske.
– Kazalište je neuništivo, nijedan mediji ne može mu konkurirati. Ono je i književnost, pjesništvo i film i televizija i slikarstvo i sve živo i mrtvo.
Volite nastupati u Bjelovaru, na BOK festivalu. Kakva je bjelovarska publika?
– Obožavam Bjelovar, bio sam najviše puta na BOK-u od svih, i imam specijalno priznanje koje mi je dao gospodin Navojec.
Imate li u planu pisanje neke nove drame? Što biste još voljeli režirati?
– Pisat ću sad poeziju i snimam ploču s bendom. Imam devet napisanih drama, trebalo bi napisati još tri maksimalno. Al’ moram sad malo razmišljati da ne prenaglim.
(Foto: Facebook)
