PODIJELI

Nas na trening dođe pet-šest u kolicima i za svakog bi trebao po jedan trener. Moj bacački trening traje sat, sat i petnaest minuta, a zbog nedostatka trenera to potraje i tri sata ako imamo samo dva trenera.

Od 14. do 23. srpnja u Londonu će se održati Svjetsko prvenstvo u atletici za osobe s invaliditetom. Među 13 natjecatelja iz Hrvatske bit će Velikogoričan Velimir Šandor, osvajač brončane medalje u bacanju diska (kategorija F52) s Paraolimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016. godine.
Tridesetjednogodišnjak je prije desetak godina doživio prometnu nesreću nakon koje je ostao invalid (tetrapareza), a atletikom se odlučio baviti nakon što je vidio hrvatske predstavnike i njihove uspjehe na Paraolimpijskim igrama 2008. godine u Pekingu.

Niste se odlučili za ekipni sport, košarku ili odbojku?

Nekoliko godina nisam mogao gledati košarku jer je moja vizija košarke drukčija od one u kolicima. Visok sam 207 centimetara i za mene je košarka sport sa zakucavanjima, skokovima… To nisam mogao prepoznati u košarci u kolicima, a zbog mog invaliditeta, visokih ozljeda vratne kralježnice, to nije bio sport za mene. Jedini od ekipnih sportova koji bih probao je ragbi u kolicima. Imam taj vic za koji mislim da bi dobro došao u ragbiju. Kada sam počeo tražiti kojim ću se sportom baviti, pronalazio sam samo informacije o atletici, košarci i stolnom tenisu. U to vrijeme za ozbiljniji stolni tenis bilo je potrebno trenirati dva puta dnevno, a za to nisam imao vremena. Nije ni atletika nimalo lakša, ali moje tadašnje financijske mogućnosti nisu mi dopuštale više treninga dnevno.

Gdje ste počeli trenirati?

Najprije sam pronašao klub u Zagrebu, u kojem sam bio dvije godine, a onda sam prešao u Atletski klub osoba s invaliditetom Uspon, gdje svi članovi imaju odlične uvjete.

Uspjesi nisu došli odmah, što je presudilo?

Dolaskom trenera Ivana Čengića 2013. godine počeo sam ostvarivati sve bolje rezultate. Bio je to strelovit uspon. Do 2013. radio sam s trenericom Željkom Vujatović, bilo je vrlo dobrih rezultata, ali u to smo vrijeme u Velikoj Gorici imali perspektivnog atletičara Martina Budimira i njemu je posvećivana veća pozornost. Shvaćam to jer sada je slična situacija sa mnom. Žao mi je što je on odustao. Malo je ljudi koji nam pomažu. Nas na trening dođe pet-šest u kolicima i za svakog bi trebao po jedan trener. Moj bacački trening traje sat, sat i petnaest minuta, a zbog nedostatka trenera to potraje i tri sata ako imamo samo dva trenera. Trebate imati nekoga tko će vam se posveti 100 posto jer ja ne mogu sam odraditi niti jedan trening. Tu je ključna požrtvovnost. Naravno, i ja se žrtvujem, ali smatram da se trener žrtvuje još više. Kada se uključi i teretana, onda na trening ode četiri do pet sati dnevno. Ivan je bio i okidač da ostanem u ovom sportu.

Rekli ste mi da imate cilj, koja su vaša očekivanja u atletici?

Od ulaska u reprezentaciju, odnosno kada sam definitivno odlučio ostati u atletici, zacrtao sam si da ostvarim svjetski rekord. Novi je ove godine postavio Brazilac Andre Rocha, malo iznad 23 metra, a ja sam sada na 18,54 metra.

Što je potrebno za ostvarivanje tog cilja? Velika je to razlika?

Potrebno je posvetiti se samo treningu, ne može se biti na dvije fronte. O tome ću odlučiti dvije godine prije Igara u Tokiju koje su na rasporedu 2020. godine. Ne ovisi samo o meni, ipak mi je potrebna pomoć.

Čini nam se da se malo invalida u Hrvatskoj bavi sportom. Jeste li uspjeli nekoga nagovoriti da dođe u klub?

Nisu problem invalidi, u Hrvatskoj se općenito malo ljudi bavi sportom. Tražiti od invalidske populacije da se bave sportom je besmisleno kada znate da je potrebno mnogo novca da krenete u tu priču, nemate podršku zajednice da vas netko doveze na trening ili financira da se sami dovezete. U Velikoj Gorici postoji vozilo koje dovodi ljude na trening, ali to je više za rekreativne potrebe, dva-tri puta tjedno. No, dolaze ljudi, bilo ih je mnogo zainteresiranih nakon Paraolimpijskih igara u Rio de Janeiru. Nedostaju nam volonteri koji bi nam pomogli.

Na stadionu koji je prije pet godina ugostio paraolimpijce pokušat ćete ostvariti što bolji rezultat.
Volio bih završiti među prvih pet-šest. Moj najbolji službeni rezultat je 17,98 metara i četvrti sam na ovosezonskoj listi. Najbolji je Brazilac Rocha, drugi je Latvijac Aigars Apinis, olimpijski pobjednik, s 21,91 m, treći je srebrni iz Rio de Janeira, Poljak Robert Jachimowicz, s 19,29 metara. Imao sam još jedan hitac ove godine od 18,30 m koji nije službeni, ali i s njim bih bio četvrti uoči Londona.

PODIJELI