Jednoglasnom odlukom ovogodišnja književna nagrada tportala za najbolji roman pripala je Kristianu Novaku za roman „Ciganin, ali najljepši“. Ovaj mladi pisac, rođen u Njemačkoj 1979. kao dijete „gastarbajtera“, ali podrijetlom Međimurac, nesumnjivo je osvojio kritičare. Ovo mu je već druga tportalova nagrada, a prošlu je dobio za roman „Črna mati zemla“.
Ali, još važnije, osvojio je publiku koja guta njegove romane unatoč ne uvijek lako razumljivom međimurskom govoru. Profesor germanistike i kroatistike na Sveučilištu u Rijeci, bivši reprezentativac u karateu, pjevač i pisac, Novak se trenutačno s obitelji odmara uz more, ali je ipak bez oklijevanja pristao na intervju.
Po svemu sudeći, ovo je vaša godina: tportalova nagrada za roman „Ciganin, ali najljepši“, uspjeh „Črne mati zemle“ na kazališnim daskama i priprema za snimanje filma, javni nastupi… Jeste li zadovoljni uspjehom koji ste postigli?
Uspjeh je kada uspiješ napisati dobru rečenicu ili pasus, kad osjetiš da je neki lik zaživio ili da si uspio prenijeti emociju na tekst. Veći je uspjeh kada čuješ da je tvoju knjigu pročitao netko tko inače ne čita knjige ili ne čita domaće pisce. Javna priznanja su, naravno, također važna jer opravdavaju bavljenje ovom prilično stresnom, a financijski teško isplativom djelatnošću. Naravno da sam presretan što nakon gotovo desetljeća samotnjačkog pisanja moji tekstovi bivaju hvaljeni i lako pronalaze putove do čitatelja i drugih medija. Međutim – razdoblja u kojima je taj dio intenzivan dođu i prođu. Toga sam svjestan, pa se uvijek podsjećam gdje mi je fokus. A to je marljiv rad na tekstu i istraživanje.
Čak dva puta osvojili ste tportalovu nagradu, a jednom ste bili i u žiriju za dodjelu te nagrade. Koliko je uspjehu vaših knjiga kod čitatelja pridonijela prva tportalova nagrada?
Črna mati zemla je do tportalove nagrade dobila niz vrlo pohvalnih kritika i zaživjela među čitateljstvom, osobito u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Nagrada je potakla širu recepciju, produljila vijek trajanja, ali i bila okidačem za teatarsku i filmsku adaptaciju. One bi se možda dogodile i bez toga, no ovako je osiguran dobar „poguranac“ za tu vrstu produkcije. Postoje veliki pisci koji nikada nisu dobili velike nagrade, to valja jasno reći. Ali za mladog i neafirmiranog autora nagrada ima gotovo inicijacijski značaj i otvara mnoga vrata.
Ujesen se priprema premijera „Ciganina“ na sceni HNK-a u Zagrebu? Možete li više reći o tom projektu?
Kao i u kazališnu adaptaciju Črne mati zemle i u ovaj ću se projekt uključivati minimalno. Više u svojstvu logističke podrške. Kad je riječ o romanu na kojem sam radio godinama, čini mi se ispravnim dati adaptaciju u ruke ljudima koji kazalište žive neprestano, nasuprot meni, padobrancu. Kod Črne mati ta se moja odluka pokazala ispravnom, i tako ću opet. Adaptacija je povjerena sjajnom mladom Ivoru Martiniću (autoru globalno uspješne predstave „Moj sin samo malo sporije hoda“), režiju je preuzeo Ivica Buljan, a zasad smijem reći da će neke od glavnih uloga preuzeti Nina Violić, Alma Prica i Ksenija Marinković.
Priprema se i snimanje filma prema romanu „Črna mati zemla“. Koliko je zahtjevna prilagodba romana za filmsko platno i kada se očekuje početak snimanja?
Budući da je za pripremu filmske adaptacije predviđeno mnogo više vremena od kazališne produkcije, odlučio sam sudjelovati kao koscenarist. Golem je to posao, budući da redatelj Rok Biček i ja moramo prevesti ključne elemente priče na filmski jezik i na, za taj medij, specifičnu estetiku. Idemo sporo, puno raspravljamo i isprobavamo, ovo je i razdoblje velikog učenja za mene, i propitivanja vlastitih pripovjedačkih postupaka. Dobro je za nas što smo s tim projektom od 500 prijavljenih upali na međunarodnu platformu Torino film lab, koja nam omogućuje da na scenariju radimo s mentoricom Evom Ward Svenstedt, koja je, između ostalog, adaptirala trilogiju Millenium Stiega Larssona. Dakle, u dobrim smo rukama. Još barem godinu dana radit će se na scenariju, a vjerujem da bi se moglo snimati 2019. godine.
Kritičari su ocijenili da je jezik vaših romana, međimurska kajkavština, unio svježinu u noviju hrvatsku književnost. Zašto ste se okrenuli dijalektu? I je li to autentični međimurski govor ili neka vaša inačica?
Nisam se „okrenuo“ dijalektu. Iz dijalekta, onog što sam ga naučio od svoje majke i bake, za mene je sve i krenulo. U jezičnom smislu, ali i u smislu spoznaje svijeta. Tek sam kasnije naučio druge jezike, uključivši i standard, na kojem većinom i pišem. Za mene bi bilo jako teško, možda i nezamislivo, pisati bez dijalekata, sociolekata i idiolekata. Kako da likovi zažive, ako im ne dam govoriti kao da jesu živi? I, uostalom, treba se riješiti one pretpostavke da govoreći o hrvatskom jeziku govorimo isključivo o standardu. On obuhvaća mnogo, mnogo više vidova jezika. I, čini mi se, ako nam je do sreće u književnosti, moramo se koristiti svim tim bogatstvom.
Možete li nam reći nešto o suradnji s urednikom i izdavačem vaših romana Krunom Lokotarom?
Lokotaru sam pristupio s rukopisom Črne mati zemle jer sam znao da radi s mladim piscima i da ima dobar nos. Mislio sam: „Ako prođem kod njega, onda vrijedim nešto.“ Otišao sam njemu i zato što sam bio svjestan da moram još puno učiti. S njim radim kada je tekst otprilike 80 % gotov i te me diskusije i zajedničko traženje rješenja obogaćuju novim spoznajama. Zato će on, bude li htio, uređivati i moje daljnje tekstove. To, naravno, ne znači da u Hrvatskoj nema drugih, sjajnih urednika. No s njim sam uspostavio poseban odnos.
Vi ste i profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Je li vam teorijsko znanje pomoglo u pisanju?
Predajem lingvističku grupu predmeta, pa taj dio moje profesije na prvi pogled nema previše veze s pisanjem fikcijske proze. Književnu teoriju prošao sam dosta detaljno na studiju kroatistike i germanistike. Naravno da takvo što čovjeka obogati, ali ne mislim da je presudno. Može djelovati čak i kontraproduktivno jer kad se suočiš s najvećim djelima svjetske književnosti, lako se dogodi da pred sebe staviš prevelika očekivanja. Kad krenem u skiciranje neke nove priče, pokušavam ne misliti o uzorima i referencama. Pokušavam samo ispričati prokleto dobru priču. Tek u kasnijim fazama moje mi iskustvo kao čitatelja pomaže u smislu pronalaženja što boljih rješenja za formalno uobličavanje priče.
Kako i kada ste zapravo počeli pisati? Između prvog romana „Obješeni“ i drugog napravili ste dulju pauzu. Je li bila riječ o blokadi, sazrijevanju ili nečem trećem?
Ne vidim se kao autor koji će pisati u nekim redovitim razmacima, koji će napisati deset, petnaest ili dvadeset knjiga. Pisat ću kada imam nešto važno reći. Ne želim pisati tek toliko da pišem. Između Obješenih i Črne mati prošlo je osam godina. Bilo je tu mnogo stvari koje sam morao obaviti prije nego krenem u novo pisanje. Diplomirati, zaposliti se, baviti se lingvističkim istraživanjima i nastavom, završiti sportsku karijeru. Sazreti, da, dobro ste pogodili. Sljedeću knjigu počinjem pisati tek sljedeće godine, pa nema šanse da bude vani prije 2021. Malo mi znače ideje poput „ajde sad, sad te krenulo“. Ili sporo i temeljito ili nikako. Nema žurbe.
Koje vas teme potiču na pisanje? Postoji li tematski kontinuitet u vašem spisateljskom radu?
Priče su svuda oko nas, samo je pitanje na što reagiramo. Općenito mi se čini da smo kao društvo otupjeli na tuđu patnju ili je shvaćamo vrlo selektivno. Pišem o onome što me dubinski pogađa, a to su izdaja, izopćenje, sjećanje i laži koje sami sebi pričamo da bismo preživjeli, tužne ljubavi. Ali to ne znači da ću o tome pisati zauvijek.
Postigli ste dobre rezultate i u sportu i pjevanju. No preostaje li vam vremena, volje i snage da se uz profesuru, obitelj i pisanje i dalje bavite pjevanjem i karateom?
Kimono nisam obukao barem pet godina. Bavim se sportom rekreativno, ali to više nije karate. Nakon što sam petnaest godina radio jedno te isto, dosta mi je za cijeli život. A pjevanje u zboru Izvor – za to mora ostati barem malo vremena. Bez toga više nisam kompletan.
(Autor: Tereza Makar)
