Književnica i novinarka Branka Primorac za roman „Moj brat živi u kompjutoru“ dobila je dva priznanja – uz Nagradu “Mato Lovrak” za najbolji roman za mlade u 2016., na nedavnom SFERAKON-u, najstarijoj ZF-konvenciji u ovome dijelu Europe, istim je naslovom osvojila i nagradu SFERA.
Ta autorica popularnog lektirnog naslova „Maturalac“ u razgovoru za Zagrebački list, među ostalim, progovorila je o tužnoj stvarnosti hrvatske knjige, položaju kulture u medijima, prisjetila se nekih bolnih trenutaka iz svoje novinarske i uredničke karijere te otkrila na koji bi način privukla čak i najveće mrzitelje čitanja.
„Moj brat živi u kompjutoru“ donio vam je dva priznanja, uz SFERU, dobili ste i drugog „Lovraka“ u spisateljskoj karijeri. Što vam znače te nagrade, u profesionalnom smislu, ali i osobno?
Veoma mi je važna svaka nagrada, to veselje koje se prelije na iskrene prijatelje i obitelj koji se okupe s dobrim povodom na ručku, a ja dobijem stručak cvijeća i napunim se energijom za sljedeće pisanje.
Radujem se kao dijete, mislim da mi trud nije uzalud. Svaki rukopis pišem s jednakim žarom i jednakom odgovornošću prema književnosti i čitateljima, kao da mi je prvi ili, ako hoćete, posljednji. A kad se čovjek ohladi od to malo ili nimalo pozornosti javnosti, ostaje prilično nevesela realnost hrvatske knjige: nevaloriziranje, skromna prodaja, ignoriranje većine književnih priznanja i novih naslova, zatvorenost u vrlo uzak krug zainteresiranih.
Nagrade su koliko-toliko put da pisac izađe iz tame i oduzme prostor nekoj tek rođenoj estradnoj zvijezdi. I gotovo da se takav nepoznat mora sramiti što je uzurpirao novinske stupce. Mislim da govorim u ime 99 posto istinskih kreativaca čijem su radu jeftini trendovi dodijelili anonimnost, dok se društvo zabavlja nevažnim ljudima i događajima.
Je li vam ovo prvi izlet u znanstvenu fantastiku i kako ste se odlučili za taj žanr?
Zapravo mi nije prvi jer sam 2002. objavila roman-priče „Moj djed astronaut“, knjigu koja je prošla nezapaženo, smatram, nezasluženo, i zato me razveseli kad je netko, ničim izazvan, spomene uz komplimente. No, i kod „Djeda…“ i kod „Brata…“, osobito kad je riječ o ovom posljednjem, znanstvena mi je fantastika poslužila kao sredstvo da iznesem osnovnu ideju i prenesem neke poruke koje su mi se činile važne.
Postoji li neki poseban razlog što ste odabrali 2071. godinu kao vrijeme radnje i zbog čega baš Gorski kotar kao ishodište priče?
Gorski kotar odabrala sam jer je napušten, ispražnjen od ljudi, ali srećom, još ima očuvanu prirodu, koja bi za pedeset godina mogla biti jedina preostala oaza primjerena čovjeku, dok je godina 2071. plod vrlo komplicirane jednadžbe. Nisam lako došla do nje, no ključno je bilo da netko tko je rođen u 20. stoljeću, upravo te, 2071. godine bude onoliko star koliko su stari moji likovi – prabaka Simone i pradjed Emil, tj. 125, odnosno 126 godina. Ništa to nije žilvernovski – znanost već danas predviđa da 120-godišnjaci uskoro neće biti čudo.
Bilo mi je bitno da taj netko u visokoj dobi još uvijek zna što znači dodir uživo, da se hranio zagrljajima, poljupcima, tapšanjem, maženjem… da ga može prenijeti onima koji taj ljudski dar gube razvojem tehnologije.
Što ste željeli poručiti ovom knjigom za mladež? Čini mi se da ste kroz nju progovorili o svim aktualnim temama današnjice, od ključnih vrijednosti poput ljubavi, prijateljstva, odanosti i zajedništva, a zatim i ratova, izbjeglica, prihvaćanja različitosti, devastiranog okoliša…
Sretna sam što živim u digitalno doba i što mi skype omogućuje da vidim unuke koji ne žive iza ugla, već tisuću i više kilometara daleko. I dok s njima čavrljam preko hladnog ekrana, izgaram od želje da ih zagrlim, poškakljam, poljubim. Nije, naravno, ovdje riječ samo o odnosu baka – unuci; stvarni ljudski dodir izgubit će se u svekolikim ljudskim odnosima jer će se između nas ispriječiti sve sofisticiranija tehnologija kojoj je čovjek sa svojim osjećajima indiferentan.
Trenutačno je društvo zaokupljeno školom budućnosti, čini se kako je doprlo do svijesti da se mladi ne školuju za izazove 21. stoljeća. Moramo ih pripremati za robotiku i sveopću kompjutorizaciju, za čipove i umjetnu inteligenciju, ali smo zaboravili na ljudske emocije, na njihov razvoj u novim uvjetima. Što će se dogoditi s čovjekom ako izgubimo emocije?
Imate bogato novinarsko i uredničko iskustvo, često ste se bavili ozbiljnim temama iz područja kulture, pa i politike. S druge strane, pišete uglavnom knjige za mladež, a to zahtijeva sasvim drukčiji pristup. Kako se uspijevate prilagoditi jeziku današnje generacije djece i tinejdžera?
Novinarstvo i uredničko iskustvo presudni su za moj književni rad, iako je i krivo što sam zakasnila s prvom knjigom. No, nećemo sad o tome, vratila bih se na pitanje. Novinarski i književni stil su različiti, ali mnogo toga naučenog u novinarstvu može se primijeniti u književnosti.
Najveća podudarnost s dječjom knjigom je jezgrovitost i jednostavnost, lakoća kojom teče tekst, tako da se svakome čini kako bi mogao napisati jednako dobro, ako ne i bolje. Isto je kao kad gledate kako tenis igra Ana Konjuh ili Marin Čilić ili kako Blanka skače uvis, pa pomislite kako tu lakoću možete postići i vi. Djeca ne cijene jezične bravure, dvosmislenosti, ne možete im podvaliti postmodernizam u kojem sve „može proći“. Zašto sam pretežno u književnosti za djecu i mlade?
Počela sam s književnim radom u kasnim četrdesetima sumnjajući da mi je tu mjesto i nekako mi se činilo da ću u dječjoj književnosti lakše probiti led. Postupno sam se ohrabrivala koračati dalje, ali ću za svakog književnog kritičara i povjesničara prije svega biti spisateljica za djecu. Neka bude tako!
Čitanje lektire đacima je često prava muka, oni tu obvezu smatraju dosadnom i napornom. Imate li neku ideju o tome kako smisliti formulu kojom bi se djecu motiviralo za čitanje lektire, s obzirom na to da je vaš „Maturalac“ tinejdžerima jedan od omiljenih romana, dosad tiskan u 13 izdanja?
Da postoji formula, već bi bila otkrivena. Pokušava se raznim metodama, od čitanja naglas u najranijoj dobi do Ruksaka kulture, natjecanja učenika u poznavanju sadržaja odabranih naslova pa proglašavanje najčitača itd. Mislim da je najsigurnije ponuditi pravi sadržaj u pravo vrijeme, ni pretežak ni prelagan i, naravno, najkvalitetnije i najintrigantnije štivo koje će, smatram, privući čak i najveće mrzitelje čitanja. Mogla bih ispričati nekoliko primjera o kojima sam čula od kolega koji imaju djecu koja ne vole čitati, osobito lektiru.
Duhovi su se ovih dana po tko zna koji put uzburkali zbog pitanja treba li i kako preimenovati Trg maršala Tita. S druge strane, mnogo je zaslužnih hrvatskih umjetnika koji nikada nisu dobili svoj trg ili ulicu…
Sve je rečeno u vašem pitanju i dijelom u razgovoru koji vodimo. Mariju Jurić Zagorku su ismijavali, pljuvali, onemogućavali u radu, a danas joj odajemo priznanje. Zašto? Zato jer nas je zadužila neprocjenjivom ostavštinom. Političari brzo odlaze u zaborav, to naš lukavi gradonačelnik dobro zna, zato se i trudi potrošiti naš novac na fontane koje će ljudi i u sljedećem stoljeću, ako bude te sreće, zvati po njemu. A glede naziva Trga, njemu bi bilo najdraže da pola tog lijepog trga nosi ime po Maršalu, a pola kako već žele Bruna Esih i ljudi oko nje.
Može li se u Hrvatskoj živjeti od književnog rada ili je potrebno imati i alternativni izvor prihoda kako bi računi bili plaćeni, a želudac pun?
Ne može se živjeti od pisanja, odnosno mogu tek neki, ali to ima veze s estradnim djelovanjem i prodajom duše vragu, tj. onim izdavačima koje u ostvarivanju izdavačkog programa vodi jedino profit.
Kako ocjenjujete položaj kulturnih rubrika u današnjim novinama? I sami ste u Večernjaku svjedočili ukidanju kulturnog priloga i smanjenju broja stranica kulturne rubrike…
To mi je najbolnije pitanje jer sam bila u tom sustavu i nisam mogla – ili sam mogla vrlo malo – utjecati na povećanje prostora za kulturu, na sadržaj. Plakala bih na telefonu kad bi me zvali kulturnjaci i prigovarali kako je neka misica ili starleta, instant-pjevačica iz dana u dan dobivala cijele plahte na stranicima „scene“ za svaku afericu, za pjesmuljak, za rastavu, za rođenje djeteta, a za njih, za mukotrpan rad, nije bilo mjesta ni u nekom kutu tek na tristo znakova.
I, da, svjedočila sam da se ljude koji čitaju stranice kulturne i rade u kulturi podcijeni do kraja: kultura je bila, zbog nakaradnih ideja jednoga glavnog urednika, na predzadnjim stranicama, čak iza obavijesti o pogrebima.
Književna kritika gotovo je iščezla iz tzv. mainstream medija. S druge strane, čuju se i komentari kako je književna kritika danas prestala biti kritična pretvorivši se u književni PR tekst. Može li u takvim uvjetima kritika uopće opstati?
Sedmu sam godinu izvan novina, ali s kulturom u novinama sve je gore, u svakom novom redizajnu prođe lošije, bilo da je riječ o tisku ili webu. U kulturi više nema specijaliziranih kritičara, svi novinari rade sve, a najveći je problem skučenost za bilo kakvo sustavnije djelovanje. Prvo što svaki novi šef na čelu redakcije i grafičar kreator baca van u vlastitoj viziji raspodjele prostora upravo su kritike knjiga, koncerata, izložbi… I onda dolazimo do PR teksta koji piše urednik u izdavačkoj kući, šalje u redakciju, a novinar početnik, koji ništa nije pročitao, u „dobroj namjeri“ posluži se copy-paste tehnikom. I tako imamo što imamo.
Objavili ste i dokumentarni roman o našem heroju, pilotu Rudolfu Perešinu, čiji se MiG-21R čuva u austrijskom vojnom zrakoplovnom muzeju u bazi Zeltweg. Za tu knjigu dobili ste 2001. nagradu za najbolju prozu o Domovinskom ratu. Zašto baš Perešin, kako ste dolazili do podataka koji su bili potrebni za knjigu i planirate li se možda pozabaviti još nekom ličnošću iz tog razdoblja hrvatske borbe za neovisnost?
Zasad ne planiram ništa slično, iako je bilo ponuda. Dugo mi je trebalo da izađem iz priče o Perešinu da mogu pisati nešto novo. Silno sam se kolebala prije nego što sam prihvatila ponudu na pišem tekst u legendarnom pilotu. Osjećala sam veliku odgovornost pred tim sadržajem, najviše su me, kao svakog novinara, brinule činjenice. Bojala sam se pogrešaka.
Lako je meni s fikcionalnim tekstom, ali s dokumentarnim, to je već nešto drugo. Nagovorili su me i ponudili pomoć, veliku pomoć oko materijala. Neumorna Ljerka Perešin pomagala mi je naći ljude. Dobila sam svu postojeću arhivu na stol i imala od čega krenuti. Da nije bilo tako, izgubila bih se u kopanju po arhivima. Ovako sam se mogla baciti na iščitavanje pa na razgovore s osobama koje su bile važne za priču. Nikoga nisam izostavila, svi su bili spremni govoriti o tom jedinstvenom čovjeku.
I kad sam skupila materijal koji se sastojao od stotina snimljenih sati, morala sam odlučiti što ću s tim obiljem. Na meni je bila odluka hoću li pisati hladnu monografiju s potpisima pod fotografije ili nešto drugo. To nešto drugo, iako pod zemljom, nametao je Rudi osobno pitomim karakterom i svojim hrabrim djelom. Tako je nastao dokumentarni roman „Perešin – život i smrt“.
Premda ste u mirovini, poslovnih planova nimalo vam ne manjka. Na čemu sada radite i u kojoj je fazi vaša knjiga posvećena novinarskim zgodama pod radnim naslovom „Iz novinarske bilježnice“?
Dobro ste informirani: da, trenutačno radim na zbirci priča kojima će ishodište biti novinarski život, moj i nekih kolega. Ne bih više o tome jer to nije „zdravo“ za konkurenciju.
(Autor: Željka Vuković)
