PODIJELI

Mnogi ga uspoređuju s Rambom Amadeusom, ne izgledom, nego glazbenim stilom kojem je posvećen više od dvadeset godina. No, ako niste čuli ime Robert Pešut odnosno Magnifico, možda će vam biti poznatiji po tome što je radio na pjesmama za film ”Montevideo, bog te video”. Veseli nas i činjenica da mu uskoro izlazi novi album!

Nedavno je predstavljen glazbeni dokumentarac pod nazivom ”Charlatan Magnifique” i radi se na predstavljanju novog albuma ”Charlatan de Balkan”. Koliko je bilo neobično gledati dokumentarac o sebi? Po čemu se taj album razlikuje od ostalih?

Kad gledaš dokumentarac o sebi, nekako je nelagodno. To je kao da dugo gledaš u ogledalo i shvatiš da ti je lice čudno, da ti jedna obrva nekako drukčije visi nego druga i upadneš u detalje, tako da ne mogu gledati dokumentarac kao cjelinu, nego se samo osvrćem na neke detalje koji su nebitni.

Stoga je dobro što nisam sudjelovao u dokumentarcu, osim kao glumac, nisam razgovarao s redateljicom o sadržaju, nisam razgovarao o gostima, sve sam ostavio da sama napravi jer kad bih radio o sebi, to bi bilo kao da radim lifting ili stavljam botox, a to ne bi bilo u redu. A po čemu se ova ploča razlikuje od ostalih? Ja sam kantautor, svaki put mislim da je nova drukčija, no to se najvjerojatnije samo meni čini jer ljudi kada čuju moje pjesme, kažu „ovo si tipičan ti!“, a ja mislio da sam probio zvučni zid i da je ovo nešto potpuno drukčije.

Na scenu 1992. probili ste se pjesmom ”Let’s dance”. Kako se vaš glazbeni stil i ukus promijenio u tih 25 godina?

Ma nismo se probili. Ostalo je samo prilično dobrog materijala, ali sad kad to slušam, nemam pojma što sam htio, potpuno mi čudno zvuči, kao da to nisam ja. No, prestao sam stavljati razne začine u muziku, shvatio sam da „sol i papar“ kao jednostavni začini daju veću dimenziju, nego kad probaš stvoriš neki egzotičan ukus s različitim primjesama i originalnost tražiš u tim začinima, kad shvatiš da svakako ne možeš izaći iz sebe, postaneš jednostavan, ja sam upravo zato postao jednostavniji nego što sam bio.

S obzirom na to da ste radili glazbu za film ”Montevideo, bog te video”, koliko je teško skladati pjesmu na zadanu temu?

Zabavlja me raditi za film, to je kreativan proces i daje dimenziju na koju nisam navikao. No, filmski gabariti ti ne daju mnogo prostora, odmah su ti određene emocije i moraš služiti sadržaju filma i slici. Tu moj ego postaje manje bitan i samim time nekako je lakše raditi.

Biste li voljeli raditi na glazbenoj produkciji neke druge filmske kuće?

Naravno, zašto ne. Kod Bjelogrlića, primjerice, sve je jasno – on je komandant, daje naređenja i ne pita te što bi stavio, nego zapovjedi kako mora biti – i onda je to lakše jer je jasna zapovijed i nema velika razmišljanja, tvoje je samo da ispuniš uvjete.

Radili ste s poznatom španjolskom glazbenicom Luz Casal. S kojim biste još poznatim glazbenikom voljeli surađivati?

Luz Casal je došla jer smo je tražili za potrebe filma, ja je se možda sam po sebi ne bih niti sjetio da nismo radili taj film. I onda Srbi, kakvi su uporni, oni su je stvarno i dobili, iako sam sumnjao u to. Njoj se svidjelo to što radimo i cijela suradnja bila je glatka, sve je bilo super, divna pjesma, čak je pitala može li napraviti španjolski tekst. Ima na tisuće odličnih glazbenika i pjevača, nemam trenutačno neku želju raditi s nekim. Za to treba postojati razlog, ako ima razlog, naravno!

Ljetni vam je raspored upotpunjen. Predstavili ste dokumentarac na Solo Pozitiv Film Festivalu u Šibeniku, a nastupit ćete i na velikom Sziget festivalu. Kakvi su vam daljnji planovi?

Planovi su kod glazbenika jasni, naše je da sviramo i snimimo uspješnu ploču. Potrebne su nam dobre pjesme i samo se time i bavim, ali pazim da ne radim toliko da mi se zgadi sve, taman nađem neku sredinu. Ne uživam stalno biti na turneji, niti uživam stalno imati više od 50 koncerata godišnje jer mi je to onda naporno, a ne volim napor.

Vidite li se i za deset godina u glazbenim vodama? Mislite li da ćete nakon toliko godina karijere uspjeti i na međunarodnoj sceni?

Pa uspio sam na međunarodnoj sceni, nisam dostigao prepoznatljivost prvoligaških Madonna i raznoraznih anglosaksonskih bendova, ali svoju prepoznatljivost u kategoriji world independent musica, to radim i uspijevam. Svirao sam od Portugala do Moskve, i dalje sviramo. Jedino nam Engleska ne ide, tu su i Kina i Rusija koje nisam uspio odraditi. Istočno tržište, slavenski dio europske populacije više me zanima i imamo više zajedničkog. A zapad? Oni su probirljiviji, moram biti sto puta bolji od njih, ne dva puta.

Utječu li konstantne nesuglasice između Hrvatske i Slovenije na vašu popularnost u Hrvata?

Ne, naravno da ne. Moja publika ima svoj stav o tim stvarima, ali oni su iznad njih. Nepodnošljivo je što države, kada im zagusti, svoje probleme prebace na nas, da mi razmišljamo o tome. Na njima je da naprave deal. Ako se susjedi ne mogu dogovoriti, to je problem.

Na kojem biste još stranom jeziku voljeli pjevati?

Pjevam na svim jezicima koji mi se sviđaju i uživam u tome. Ja pojednostavim te jezike, izbanaliziram ih kao za djecu. Sama melodija jezika me privlači i drukčije zvuči Je t’aime ili I love you, nego ljubim te ili volim te. Daje neki sadržaj, a kako sam i kantautor i šlageraš, meni to stoji. Demis Roussos, njega sam obožavao, a njegov engleski je odličan. Ako se baviš pjesmama kao ja, onda to ide, ne ispadne prenapeto, ne ispadne previše ambiciozno, već nekad smiješno, to me zabavlja.

Zašto Magnifico?

Činilo mi se da Robert Pešut zvuči baš nekako bezveze, a i moja cijela generacija bila je pod utiskom New Primitivesa, ali veoma mi se sviđao način na koji se zabavljaju i ta njihova imena Gina Banana, Dr. Nele Karajlić. I Magnifico mi se valjda učinilo dovoljno blesavim, a dobro mi stoji.

PODIJELI