Matiju Gupca su, čitamo u etnološkim prikazima, koji znanstvenoj metodi za volju ne smiju intervenirati u iskaze kazivača, na Markovu trgu 1573. pogubili na električnom stolcu.
Nick Cave, koji nije etnolog, ali ga zbog toga nećemo kuditi, električni stolac naziva stolcem milosti (mercy seat, što je zapravo dio Zavjetnog kovčega).
Tomislav Pletenac, koji jest etnolog i kao takav predaje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, naziva to gnadečkim stolcom, što bi funkcioniralo i u doba Seljačke bune, kao što se njezina jezična osobitost ne ogleda samo u Mimičinu filmu, nego i u Krležinim “Baladama”, koje su filmu kumovale možda i više od škrte povijesne građe.
Suptilna veza
I o čemu sad zapravo govorimo? O Nicku Caveu, valjda. Onom tipu kojeg volimo zbog lirskih injekcija crne žuči u inače tmurnu svakodnevicu, čije su mu mrkle konotacije, pa bile one i erotski intonirane, trajna preokupacija još otkako je pjevao u danas relativno zaboravljenoj grupi Birthday Party.
Bi li Matija Gubec, baš da u ustima i nije imao klin, ispred Markove crkve smogao hrabrosti reći „hmernuti me nije strah, morti sam se zlagal, ah“, o tome povijest šuti. Pletenac, međutim, može, jer ne samo da poput Cavea v zubima nema klin, nego je i shvatio da između specifičnog izričaja britanskog zabavljača australskog podrijetla, čiji se prateći sastav ne zove uzalud „The Bad Seeds“ (krivorojenci), i izmrcvarenog kajkavskog jezika postoji više nego suptilna veza.
I zato se profesor sa zagrebačke etnologije okuražio ne samo da Caveove stihove prevodi na kajkavski, već da ih u tom prepjevu glazbeno i izvodi, u što se publika dosad imala prilike uvjeriti više nego jedanput.
Dakle, zakaj Kejv i zakaj kaj?
„Smatram da je Nick Cave najbolji kajkavski pjesnik engleskoga govornog područja“, uvodi nas Pletenac zagonetno u svijet Caveove poetsko-rokerske imaginacije: „Čitamo li ga kako spada, teško da ćemo kod Cavea pronaći mnogo motiva kojih nema i u tradicijskoj kajkavskoj lirici, na kojoj se, pišući ‘Balade’, naposljetku napaso i Krleža.“
Uistinu, između „Vehni, vehni fijolica“ i „Where the wild roses grow“ razlika je samo u Kylie Minogue, ali ne i u lirskom senzibilitetu, kao što je i Caveov Henry Lee, ovaj put kao Imbra Zbelavski, pao ljubavnom žrtvom „mesarskega noža“, ne baš nesrodno Krležinu Imbri Skunkaču, kojeg su sfaširali vragi. I to „vu zelenom kraju, kaj ga ima rad više neg Nju“.
Valja napomenuti da Pletenac dosad nije prepjevavao samo Cavea. U kulturnoj periodici proslavio se, primjerice, i kajkavskim prepjevima Poguesa, koje je posebno pohvalio naš istaknuti književni teoretičar Ivo Žanić. No, Cave je ipak sukus kajkavštine, makar za nju vjerojatno nikad nije ni čuo. Uostalom, tu bi se sjajno uklopila i neka „ozbiljnija“ književna imena, recimo, T. S. Eliot sa svojim „šuplim, podfutranim ljudima“, koji su možda više utjecali na grupe kao što su Doors ili Joy Division, ali Kejv je tu je i kaj ve?
„Bitan je senzibilitet“, naglašava Pletenac, „divljina hibridne forme između religije, bluesa i europskog folklora, frojdovski rečeno, erosa i tanatosa, zbog čega bi se Caveu u konačnici mogla posvetiti i cijela kajkavska rock-opera, recimo, pod naslovom Murder Ballads Petrice Kerempuha.“
Karmine za Hudoga
Ako niste uživo pratili performanse prof. dr. sc. Pletenca, koji se pritom obično prati na klaviru, premda mu ni drugi instrumenti nisu strani, reći ćemo vam samo ovo: bit će ih još, a u pripremi je i knjiga kajkavskih prepjeva rock-poezije u osobnom izboru Tomislava Pletenca i nekolicine koautora, pod radnim naslovom “Karmine za Hudoga” (pogodite koja bi to pjesma mogla biti). U nju će, naravno, biti uvršten i izbor Caveovih tekstova, što su ga neki dobronamjerni suvremenici već nazvali „kajkejvijana“.
U nadi da će festivali kajkavske riječi smoći sluha za ovaj bitan doprinos osuvremenjivanju kajkavskog jezika, koji ipak nadilazi uvriježene dijalektalno-pjesničke lajtmotive kao što su alkoholizam, suze za brdovite topose ili klišeizirani Dudek kao simpatični bedak, možemo, s Caveom i Pletencem, zaključno reći samo: „Jen kušlec mi daj, semu lepom dojde kraj.“
Ali, kraj se tu ne nazire jer Lazaruš bu se skopal, Jezuš bu hodal po Mesecu, kak bu i blatna voda nazaj zela grunt. Pa vi pogodite o čemu se tu zapravo radi. Gubec je znal. Valjda.
