PODIJELI

I dok Zagreb turistički postaje sve važnije mjesto u Europi, logično je da je posjetitelja sve više, a time i turističkih vodiča. No, Zagreb i njegovu dušu malo tko poznaje bolje od Krešimira Kristića, najstarijeg zagrebačkog turističkog vodiča, koji u 84. godini života puni 51. godinu aktivnog rada u turizmu.

Nikad nije požalio, kaže, što je paralelno uz profesorski rad kao kineziolog živio punim plućima putujući svijetom, obišavši kuglu zemaljsku nekoliko puta. Govori engleski i španjolski jezik, a o Zagrebu ima što reći, pa i otkriti malo poznate priče. Iako nije rođeni Zagrepčanin, u glavni grad došao je iz Pleternice 1947. u srednju školu, nakon čega je završio Pedagošku akademiju pa Kineziološki fakultet.

Ljubav na putu prema stratištu

Jedna od njemu dražih legendi seže u 14. stoljeće, priča je o to o lijepoj Dori koja se zaljubila u svoga krvnika.

– Smrtne kazne izvršavale su se na mjestu današnjeg ljetnog kina Tuškanac. Osuđenici nisu mogli pisati molbe za pomilovanje, ali su mogli biti oslobođeni ako je za njih jamčila ugledna osoba koju je grad Zagreb priznavao. I tako je u Zagreb došla lijepa Dora, prekrasna djevojka iz Zagorja, bila je vrckasta i zagrebački dečki su pošandrcali za njom. Međutim, između jednoga od njih i Dore rodila se simpatija. Ona je zanijela, a kad se to otkrilo, bio je to veliki skandal u Zagrebu. Osuđena je na smrt utapanjem u Savi. Žalobna povorka kretala se od Markova trga na čelu sa sucem, krvnikom, ostalim sucima i Dorom, išli su prema Savskom mostu. Na tom putu rodila se ljubav između Dore i krvnika. Kad su došli na Savski most, on je zamolio suca da je oslobodi kazne i da će se on brinuti za nju. Sudac nije imao izbora i oslobodio je Doru. Njih dvoje pali su jedno drugome u zagrljaj i živjeli sretno do kraja života – otkriva jednu od omiljenih ljubavnih priča koju rado prepričava turistima.

Posjetiteljima voli pričati i o Palači Dverce, u koju ih i odvede ako se dovoljno rano najave jer se bez posebne dozvole ne može ući. U Dvercima je kao u vlastitom domu, svi ga poznaju, a i on poznaje Dverce pa turistima priča o palači u kojoj nitko ne smije stanovati. Clotilda, kći ministra trgovine Ambroža Vranyczanyja-Dobrinovića, bila je silno nesretna što ju je otac udao za znatno starijeg talijanskog grofa Burattija, pa je stari Vranyczany kćeri darovao palaču i dogradio veliku plesnu dvoranu kako bi se imala gdje družiti i zabavljati. Ona se nastavila družiti s mladim Zagrepčanima za koje je priređivala prijeme i plesne večeri, bilo je i ljubavnih doživljaja, zbog čega ju je obitelj izopćila.

Bila je vrlo usamljena. Pred kraj života, a bez podrške obitelji, odlučila je palaču darovati gradu Zagrebu i 1912. to ostvarila oporukom u kojoj stoji da Dverce ostavlja gradu Zagrebu pod uvjetom da nitko u toj palači ne smije stanovati, nego da se u njoj mogu samo održavati svečanosti.

– Jedna od najvrjednijih soba palače je kornjačin salon jer se u njemu nalaze komoda i stol od kornjačevine te sag star više od 150 godina. Riječ je o vrhunskom djelu tkalaca iz Buhare. Kada je iranski šah Reza Pahlavi, za posjeta Zagrebu, vidio taj sag, odmah je ponudio zanimljiv dogovor. Sag s 14.600 čvorova po četvornome centimetru toliko ga je oduševio da ga je poželio imati pa je Zagrebu za njega ponudio gradnju i opremanje palače slične Dvercu, no trampa nije uspjela – kaže Krešimir Kristić.

Turiste voli provesti tržnicom Dolac kojom su posebno oduševljeni turisti s Dalekog istoka, i demonstrirati im kušanje sira.

– Važno je imati komunikaciju s lokalitetom, a Dolac je savršeno mjesto. Turistima s Dalekog istoka nevjerojatno je da se s prodavačem razgovara i još nevjerojatnije da se robu može opipati, omirisati, birati, pa i probati. Poseban doživljaj im je kad ih dovedem do mliječnog dijela i demonstriram kako se kupuje sir. Od kumice zatražim da mi na gornji dio dlana stavi malo sira i malo vrhnja i onda to poližem. Zavlada zaprepaštenje pa oduševljenje. To se slika do besvijesti – kaže.

Zagorka diktirala zavezanih očiju

Voli ih odvesti i do najstarije zagrebačke krčme, Palainovke.

– Tamo su se okupljali mladi ljudi koji nisu imali novca, a njima su vlasnici Palainovke dopustili da vani sjede i raspredaju o temama ilirizma, hrvatskog preporoda, slobode, to je bilo jedno hvale vrijedno okupljalište. Turiste vodim i do preporodne dvorane u Opatičkoj 10 gdje su se ilirci nalazili i donosili zaključke, čitali tekstove, pjevali budnice i razvijali osjećaj samosvijesti i slobode, djelovanja. Zagreb je tada živio intenzivnim životom svaki petak i subotu kad su se po gornjogradskim palačama održavali plesovi. To je turistima silno zanimljivo – kaže Kristić kojeg, čak i kad dođe u Muzej grada Zagreba, djelatnici zezaju da zna više od njih.

Turiste ne voli opterećivati godinama i datumima, nego zanimljivostima, i uvijek se trudi da u komadu ne priča dulje do četiri minute.

– Kad vidite da se grupa ne osipa, da vas gledaju i slušaju, nema veće potvrde da dobro radim. Radim zdušno. Ako mi netko kaže da sutra vodim grupu u Zagrebu, doma imam stotine šalabahtera o Zagrebu i svaki put ih pročitam, iako sam već tisuću puta prošao istim rutama i pričao iste priče. I zato sam i dalje tražen, čak i u 84. godini života – sigurno će.

U posljednje vrijeme teže hoda, pojavili su se znaci starosti, kaže, no to ga ne sprječava da odustane od posla koji toliko voli. Ruta kojom vodi turiste počinje ispred Katedrale, spušta se na Trg bana Jelačića pa do Oktogona, a ako koja grupa želi čuti o Hrvatskom narodnom kazalištu, vodi ih i tamo te pokazuje zgradu i iznutra. Zatim ih vodi do Uspinjače i na Gornji grad.

Nedavno je pročitao roman Marije Jurić Zagorke “Vragolanka s Trešnjevke” u kojemu su se zagrebački frajeri prema glavnoj junakinji odnosili s omalovažavanjem – zarekla da će svu trojicu zavesti i zatim ih nasamariti. I u tome je uspjela. Da priča bude zanimljivija, Mariju Jurić Zagorku osobno je poznavao i boravio u njezinu stanu na Dolcu 8.

– Voljela je studente, a moje društvo tada je bilo studentsko. Voljela se kretati oko Glavnog kolodvora gdje su bili kafići te po Dolcu. Izbjegavala je Jelačićev trg jer nije bila lijepa, a tamo joj se moglo dogoditi da doživi pogrdni zvižduk ili uvredu. Imala je dvije pasije, skupljala je tepihe i zidne tanjure. Nakon njezine smrti, moji prijatelji koji su naslijedili njezin stan pronašli su 16 tepiha naslaganih jedan na drugi u njezinoj sobi. Po zidovima su bili zidni tanjuri promjera jedan metar. Tako nešto u životu nisam vidio. Imala je mnogo porculana i visoku fotelju s naslonom. Gdje su sve te njezine stvari završile, ne znam – govori Kristić, ističući kako ga je, kad god bi joj s društvom došao u posjet, ispitivala što je zadnje pročitao.

– Demonstrirala nam je diktiranje svojih tekstova. Imala je jednu damu koja je na starinskoj pisaćoj mašini tipkala sve što Zagorka govori. A govorila bi tek nakon što bi si maramom zavezala oči. Bila nevjerojatno plodna u dopisivanju i prepisci. Mislim da iz tog vremena ne postoji niti jedan važniji čovjek u Europi s kojim se Marija Jurić Zagorka nije dopisivala – kaže Kristić i dodaje da ga je s njom upoznao dvojac prijatelja koji su se javili na njezin oglas u novinama jer je kao starija gospođa tražila pomoć da je othrane, a zauzvrat će darovati svoj stan.

Krleže se svi bojali

– Zanimala se za naš studij i ispite koje moramo položiti, poticala nas da razmišljamo. Bila je domaćica, ali nije voljela kuhati ni spremati. To su radili moji prijatelji. Unatoč golemom stanu, spavala je u najmanjoj sobici. Ponosan sam što sam je poznavao jer ona nije bila bilo tko – kaže Kristić.

Iz svojih ranih mladenačkih dana pamti i velikana Miroslava Krležu. Nakon što je završio studij, zaposlio se u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža”. Bio je član redakcije sportske enciklopedije. Krleža im je bio direktor i svi su ga se bojali. Kad bi dolazio na posao, radnici su se sklanjali s puta. Bojali su se njegovih komentara jer je bio vrlo oštar.

– Jednoga dana cure su me poslale s rajnglicom po vodu da skuham hrenovke. I naleti Miroslav Krleža. Šta je mali, kaže, a ja se skamenio. Ništa, direktore. Tko si ti, upitao me, na što sam mu odgovorio. Pa što radiš s ovdje s rajnglom, sigurno kuhaš hrenovke, upitao me. Kad sam potvrdio, rekao je – znači, u cijelom prizemlju počinje se raditi nakon 10. Dođi ti k meni za 10 minuta, rekao mi je. Kad sam ispričao svojima, svi su se ustrtarili – prisjetio se i nastavio:

– U tom Leksikografskom zavodu kao da nije bilo zidova, svi su znali sve o svima. Kažu meni cure, ako budeš kod njega tri minute, onda si glupan. Ako budeš dulje od tri minute, onda te uvažava. I odem Krleži u ured. Imao je ledene plave oči koje su tako prodirale da se moraš skameniti, htio ili ne. Pitao me tko sam, a znao je jer mi je glavni urednik rekao da mu je pričao o meni, da imam sposobnost natuknicu ispričati u najmanje riječi, što je za enciklopediju najvažnije – prisjeća se Kristić.

Zatim ga Krleža upita: – A jesi išta od ovog starog magarca pročitao? Od magarca ne, od Krleže da. To mu se svidjelo. Pa sam mu ispričao što sam sve pročitao. Tada dolazi najzanimljivije: kako ti kuhaš te hrenovke, pitao me. Stavim vodu da zavrije i stavim hrenovke. Vikne Krleža – neeee! Sad će tebe magarac naučiti, hrenovke se stavljaju u hladnu vodu i čim se pokažu riblje oči, gotovo je. Tako nauči babuskare da se tako kuhaju hrenovke. Silazim s kata i dočeka me slavodobitni pljesak. Kolegice su mjerile vrijeme, razgovor je trajao 13 minuta. Mislile su da sam pametne razgovore vodio, a Krleža me učio kak’ se hrenovke kuhaju! – i danas se s istim žarom smije na zgodu iz 50-ih godina prošlog stoljeća.

Turistički vodič postao je pukim slučajem: radio je kao profesor tjelesnog odgoja u Osnovnoj školi Rapska, a zatim i u Metalskoj srednjoj školi u Držićevoj gdje je šest godina bio i direktor.

– Kao ravnatelj škole bio sam domaćin i kad bi dolazili gosti, bio je red pokazati im grad. Tako je došla jedna delegacija u školu i zamolili su me da ih provedem i pokažem im Zagreb. U turističkom uredu radila je jedna dama Ranka, koju neću zaboraviti, a koja mi je rekla – čuj mali, ti bi mogao biti dobar vodič. I tako sam otišao, prijavio se i položio ispit, a ostalo je povijest – kaže.

Iako Zagreb veoma voli i poštuje, neke ga stvari neizmjerno ljute. Jedna od njih je Crkva svetog Marka koja je stalno zatvorena za posjete.

– Bivša direktorica Turističke zajednice Zagreba Amelia Tomašević dala je tiskati vodič Zagreba na svim svjetskim jezicima. Stižu nam ljudi iz cijelog svijeta, a Markova crkva je glavna znamenitost, dođu pred crkvu i ne mogu ući u nju. Župnika crkve smatram zlikovcem jer devet godina ne pušta goste. Unutra su freske Joze Kljakovića, skulpture Ivana Meštrovića i ulja na platnu Ljube Babića. U katedralu dnevno uvodimo tisuće ljudi i to nikome ne smeta – kaže Kristić.

Navala nadrivodiča

Ljute ga i razni kojekakvi vodiči kojih je sve više u Zagrebu.
– Europska unija donijela je čudne propise da licencirani vodič iz EU može voditi po cijeloj Uniji. Da dođem u Beč voditi, vjerojatno bi me zatvorili, no mi smo to dopustili. Pa nam tako dolaze razni ljudi koji ne poznaju Zagreb i pričaju svašta. Znam za vodiča, doduše našeg, koji je na Pantovčaku turistima rekao: evo, ovo vam je ustaški Zagreb. Licencirani vodič. U roku od tri dana izbacili smo ga iz Društva turističkih vodiča. Jedna od gorih gluposti koju sam čuo je da je grički top izliven od četničkih topova iz Domovinskog rata – kaže Kristić.

O nekvalitetnim vodičima dozna se tek kad naprave štetu, odnosno završe posao.

– Nažalost, u policiji su nam rekli da nemaju dovoljno kadra da to kontroliraju. Došli smo do toga da vodi ‘ki kak more, ‘ki kak zna – kaže Kristić.

A Zagrepčanke smatra apsolutno najelegantnije odjevenim ženama u Hrvatskoj.

– Imaju ukusa i njihove kombinacije uvijek su usklađene, boje i krojevi u skladu su s obućom. Kombinacije u koje se upuštaju nemaju kraja, i to ne samo nekadašnje generacije žena, nego i ove današnje. Subotom promatram revije Zagrepčanki kako šeću centrom grada i uživam – kaže Kristić.

Uzor je on i turističkim vodičima koji ga traže da i njima pokaže i otkrije Zagreb. Na jesen će, odlučio je, napraviti predavanje “Štikleci o starom Zagrebu” kako bi svoje znanje prenio drugim generacijama.

PODIJELI