PODIJELI

Iako smo duboko u ljetu, zagrebački Muzej za umjetnost i obrt (MUO) i u ovim sparnim srpanjskim danima intenzivno radi.

U Muzeju su u tijeku dvije velike izložbe (Barokni sjaj Venecije: Tiepolo i suvremenici, Azulejos – portugalske keramičke pločice), a u Sankt Peterburgu u tijeku je izložba “Klasici hrvatske fotografije” kojoj je MUO organizator. U Muzeju se održavaju i Ljetne noći Exita, a Muzej je i suorganizator manifestacije “Dvorišta” s palačom Gvozdanović o kojoj se brine. O radu Muzeja i planovima razgovarali smo s ravnateljem Muzeja Miroslavom Gašparovićem.

Foto: Marin Vajdić

Muzej za umjetnost i obrt upravo se predstavlja u Sankt Peterburgu izložbom “Klasici hrvatske fotografije”. Bili ste na otvorenju, kakvi su dojmovi?

Izložba je otvorena 14. srpnja u Muzeju povijesti Sankt Peterburga u Petropavlovskoj tvrđavi, u samom središtu grada. To je varijacija jednog projekta koji smo prije nekoliko godina radili za Pariz pod nazivom “Hrvatska fotografija okom Petera Knappa”, fotografa i dizajnera svjetskog ranga. Tu izložbu prilagodila je kustosica Dunja Nekić za Peterburg, a manjeg je obima zbog prostora koji smo dobili. Izdvojili smo zato nekoliko klasika naše fotografije – Tošu Dapca, Đuru Janekovića, Milana i Slavku Pavić i Mladena Tudora, koje smo predstavili s njihovim najreprezentativnijim radovima.

Vrlo velika čast nam je što je na otvorenju izložbe bio i direktor peterburškog Muzeja povijesti Aleksandar Koljakin. Možemo biti vrlo zadovoljni tim projektom jer je izložbeni prostor u najfrekventnijem dijelu tvrđave kojim prolaze deseci tisuća turista dnevno. Repovi za ulazak dugački su više stotina metara. Petropavlovska tvrđava je povijesna barokna utvrda koju je sagradio Petar Veliki, a najpoznatija je po tome što se u njoj nalazi katedrala Sv. Petra i Pavla u kojoj su pokopani svi ruski carevi. Nadam se da će ova izložba biti početak uspješne suradnje sa Sankt Peterburgom. Paralelno s našim otvorenjem, otvorena je i izložba o Tesli našeg Tehničkog muzeja “Nikola Tesla” u istome muzeju. Tijekom našeg boravka bila je svetkovina Sv. Petra i Pavla i velika misa u toj crkvi koju je vodio ruski patrijarh Kiril. Bio je to fascinantan doživljaj.

Najavili ste da bi u MUO-u mogla biti otvorena izložba ruskog fotografa iz 19. stoljeća Ivana Bijankija koji je fotografskim aparatom ovjekovječio Sankt Peterburg.

To još uvijek nije definitivno dogovoreno, i to zbog kompliciranosti njihove birokracije. To smo osjetili još dok smo pripremali izložbu Orašara i riješili sve administrativne zavrzlame s muzejom glazbe u Sankt Peterburgu gdje je izložba trebala biti otvorena. Na kraju je sve palo u vodu jer je njihovo ministarstvo kulture poručilo da moraju razmišljati još mjesec ili dva pa je sve postalo besmisleno. Mi smo onda odustali. Nakon tog iskustva, ne mogu sa stopostotnom sigurnošću najaviti Bijankijevu izložbu, no učinit ćemo sve da do toga dođe.

Kulturna suradnja Zagreba i Sankt Peterburga poprilično je intenzivna.

To je veoma važno. Sankt Peterburg ima sedam i pol milijuna stanovnika, to je grad s nevjerojatnom kulturnom ponudom. Njihova kazališta su dupkom puna. Njihove treće ili četvrte postave plesača ili pjevača bilo gdje u svijetu bili bi prvaci u kazalištu ili baletu. Proputovao sam cijeli svijet i vidio mnoge velike gradove, ali ta disperzija kvalitete kakva je u kulturi Sankt Peterburga, nigdje se ne može vidjeti. Glede vizualnih umjetnosti, tu nisu postigli takvu razinu i nisu se približili drugim segmentima, kao u glazbi, kazalištu i, posebno, baletu, iako su muzeji puni. Rusi izuzetno poštuju svoju kulturnu baštinu i na nju su silno ponosni. U Rusiji biti vrhunski koncertni majstor, baletan ili balerina, pjesnik, to su tamo velike zvijezde. Za njih svi znaju. Na žalost, naše sjajne balerine kakve su, na primjer, Edina Pličanić ili Mirna Sporiš, ovdje nemaju ni izdaleka takav tretman. Iako je naš balet vrhunski.

Kako vi kao muzealac doživljavate taj gotovo ignorantski odnos prema kulturi?

Taj odnos prema kulturi kod nas se bitno mijenja u negativnom smislu. Ogleda se u padu interesa za ono što je u kvalitativnom smislu visoka kultura i umjetnost. To naše društvo prestaje prepoznavati. Govori to o strašnoj primitivizaciji i trivijalizaciji društva. Pritom uopće ne govorim o financijama. Tu primitivizaciju vidimo u primjerima balerina, pisaca, predstava, izložbi koji uopće ne penetriraju u tkivo našega društva. Ima toga i u drugim zemljama, no taj sloj u Hrvatskoj u kojem se prepoznaje vrhunska kultura znatno je tanji nego što je bio i prije samo deset godina.

Teško mi je to objasniti, no to se vidi. Razumijem da su to, recimo, “brendovi”, te neke figure iz takozvanog svijeta celebrityja. No, iza ta tri, četiri prepoznatljiva kvazibrenda ne stoji ništa, a oni su najprezentniji, što je poražavajuće. Tako je u medijima, svugdje. Sam sam pisao u medijima, ali nekad si u novinama imao što pročitati, a danas je to iznimka. Na primjer, dnevni list daje tri stranice jednoj ovih dana jako prisutnoj lijepoj ženi u medijima, nisam baš siguran kako se zove. U redu, ona je vrlo zgodna, i lijepo ju je vidjeti, ali dati njoj tri stranice, a preminulom Voji Radoičiću samo jednu, teška je zabuna, da ne kažem pogreška ali je, nažalost, kod nas postala uobičajena. Za one koji ne znaju, Vojo Radoičić jedan je od naših najvećih slikara i grafičara. Time je poslana poruka čemu se pridaje važnost kod nas. Radoičić je mnogo više učinio za ovu zemlju od te žene s lijepim licem i drugim prekrasnim atributima.

U MUO-u trenutačno traje izložba “Barokni sjaj Venecije: Tiepolo i suvremenici”. Kako ste zadovoljni posjećenošću i općenito recepcijom izložbe?

S jedne strane, izuzetno sam ponosan jer dobiti u Hrvatskoj takav projekt veliki je uspjeh cijelog našeg muzejskog tima i naše međunarodne reputacije. To je najkompleksniji i najveći izložbeni projekt posvećen baroku i starom slikarstvu koji je ikad došao u Hrvatsku. Posjet je solidan i ne mogu se požaliti. No, s obzirom na to da je Zagreb grad s milijun stanovnika, moglo bi to biti i mnogo više. Isto tako, da je ta izložba održana prije deset godina, uvjeren sam da bi posjećenost bila znatno veća.

Izložba je bila senzacija u Torinu u proljeće ove godine. Bit će senzacija u jesen i u Moskvi jer, nakon Zagreba, ide u Puškinov muzej koji je, nakon Ermitaža, drugi muzej po veličini u Rusiji. To govori gdje smo mi. Djelomično je to i pitanje našeg školstva, ali bojim se da su problemi mnogo teži. U krajnjoj liniji, izložba je dio naše povijesti jer je Venecija 500 godina vladala našom obalom. Po čemu smo mi prepoznatljivi, nego po našoj baštini, na koju uopće ne obraćamo pozornost. Puna su nam usta Hrvatske, a ništa ne radimo za nju.

Tijekom ljeta u dvorištu MUO-a održavaju se predstave Teatra EXIT. Imaju, na neki način, privilegiju nastupati u tako reprezentativnom prostoru.

To je tradicionalni program već više godina. Imamo jednu od najljepših, mislim i jedinu otvorenu scenu u Donjem gradu. Organiziramo i koncerte i druga događanja jer ne vidimo muzej kao neku hermetičku instituciju.

Ovih je dana morala biti odgođena predstava “Stilske vježbe” u dvorištu Muzeja jer je u restoranu koji se također tamo nalazi, bila neka proslava. Ponekad dolazi do kratkog spoja između kulture i komercijalnih sadržaja.

Normalno je da unutar ovakve muzejske institucije postoji i ugostiteljska ponuda. Onda dolazi do kolizije između restorana i naših programa jer oni povremeno zaborave da nisu na Jarunu pa se moramo dogovarati. Restoran je u najmu. Moramo poštivati jedni druge i izlaziti jedni drugima u susret.

Muzej sudjeluje i u manifestaciji Dvorišta, gdje posjetitelji imaju priliku ući u prekrasne zagrebačke prostore koji inače nisu dostupni javnosti.

Da. Našem Muzeju povjerena je briga za palaču Gvozdanović, jedan od najsačuvanijih ambijenata s početka 20. stoljeća u Visokoj 8 i koja je, nažalost, posljednje dvije godine zatvorena iz tehničkih razloga. Zgrada je u lošem stanju, a elektrika je u nju uvedena kad i u gradu Zagrebu i od tada nije modernizirana. Mi možemo u nju ulagati tek toliko da se ne sruši, ali ne više od toga. Prije nekoliko godina zaustavili smo programe u tom prostoru jer nismo mogli riskirati da netko strada. Sad postoji mogućnost da, o čemu sam razgovarao i sa zamjenicom gradonačelnika Jelenom Pavičić-Vukičević i Gradskim uredom za izgradnju grada, već ove godine pokrenemo uređivanje vrta u palači Gvozdanović.

Jer, uz palaču ide i najljepši vrt prema Dubravkinu putu. Vjerujem da će do početka iduće godine obnova cijele palače ući u ITU program Europske unije. To je jedini dovršen i razrađen projekt iz područja kulture u gradu Zagrebu, koji samo čeka odobrenje novca za realizaciju. Nastojat ćemo da nakon dovršenja cijeli projekt te palače bude samoodrživ ili veoma blizu tome u financijskom smislu.

Hoćete li nastaviti s programima Festivala tolerancije, Zagreb Book festivala…?

Naravno. Imamo i HDD festival dizajna, Rovinj foto days, Organ vida… Sve to na neki je način vezano za Muzej za umjetnost i obrt. To je tradicionalno. Jedino nam je problem kad nam se programi preklapaju, ali i to ćemo riješiti. Naravno, veoma nam je važan i naš stalni postav, iako se on najteže plasira. Zbirke su nam primarne jer smo mi najveći umjetnički muzej i s najraznovrsnijim zbirkama. Za dvije godine obilježit ćemo 140. godišnjicu muzeja, što je velika stvar u europskim, pa i svjetskim razmjerima.

Što pripremate za iduću godinu u Muzeju?

Za kraj ove godine predstavit ćemo hrvatskoj, pa i svjetskoj publici senzacionalnu zbirku baletnih kostima koju smo uspjeli dobiti, bolje reći, preoteti Victoria and Albert muzeju. Zbirku nam je donirao Željko Jureša koji je 60-ih i 70-ih godina bio jedan od najpoznatijih britanskih baletana, a hrvatskog je porijekla. Uključili smo ga u projekt Orašar i uspjeli nagovoriti da ne daruje tu svoju fantastičnu zbirku od stotinjak prekrasnih baletnih kostima Victoria and Albert muzeju, nego nama.

To su kostimi u kojima je plesala njegova supruga Belinda Wright, zatim Margot Fonteyn, Ana Pavlovna i druge. Kad znamo da su za tu zbirku bili zainteresirani i jedan bečki i berlinski muzej, onda možemo reći da smo ostvarili malu, ali slatku pobjedu. Gospodin Jureša zaželio je da se to što prije realizira i vjerujem da ćemo u tome uspjeti. Glavna izložba sljedeće godine su “60-te”, a to je projekt na kojem radimo već dvije godine. Projekt je to s više od 20 vanjskih suradnika, a vodi ga Zvonko Maković. Otvorenje planiramo u travnju 2018. godine, a trajat će do kolovoza.

PODIJELI