PODIJELI

Macuri Takahaši imala je samo 24 godine kada je odlučila skončati svoj život. Razlog? Ubitačan radni tempo u jednoj od najvećih japanskih tvrtki za oglašavanje, zbog kojeg je spavala samo deset sati tjedno.

Posljednjih mjesec dana odradila je sto sati više nego što je trebala. Prije smrti, majci je ostavila pismo s pitanjem: “Zašto stvari moraju biti toliko teške?” Slaba je utjeha njezinoj obitelji to što se kompanija Dentsu u kojoj je radila, sada suočava s optužbama za kršenje radnih standarda.

Ta nedavno objavljena vijest u Hrvatskoj je dočekana sa zgražanjem. Kakva je situacija u Hrvatskoj, koliko je u teško raditi u korporacijama, kakvi su menadžeri i što zapravo rade odjeli za ljudske resurse.

Daleko od idealnog

Zaposlenici s kojima smo razgovarali kažu: – Nije kao u Japanu, ali nije ni daleko od toga. Radi se mnogo, a na hijerarhijskoj se ljestvici penju oni koji se ne bune, oni koji se ulizuju i oni s vezom – kaže jedan ekonomist od tridesetak godina koji posljednjih deset godina radi u jednoj nacionalnoj kompaniji.

– Promijenio sam mnogo šefova i mogu reći da su svi oni znali manje od mene. Dolaze po političkoj liniji ili preko veza, nama pametuju, a nemaju pojma o poslu. Na posao dolazim u osam, kući odlazim oko 19 sati, a oni gotovo da ne rade ništa, osim što iznose neke svoje nebulozne ideje kojih se mi onda moramo pridržavati. Naravno, imaju tri puta veću plaću od svih nas – dodaje.

Zagrepčanka, također ekonomistica, rado bi zamijenila svoj posao u jednoj privatnoj telekomunikacijskoj tvrtki za neki drugi u, kako kaže, ugodnijoj sredini.

– Ne mogu se požaliti na plaću, ni sigurnost posla, ali se mogu požaliti na odnose prema zaposlenicima. Po tipu sam povučena osoba, tako da se ne družim često s kolegama, a čak da sam i otvorena, ne bih njih odabrala za svoje društvo. Bez obzira na to, stvarno se trudim maksimalno korektno obavljati svoj posao, trudim se, ali vidim da bolje prolaze oni koji se šepure i prave važni i jako zaposleni – kaže.

Zvonimir Galić, profesor na Filozofskom fakultetu

Takvi bi se problemi trebali rješavati u odjelima za ljudske resurse. U Hrvatskoj takav odjel ima svaka veća kompanija, no, prema tvrdnjama naših sugovornika, oni ne rade ono što im sam naziv nalaže, već se pretežno bave administrativnim poslovima. Organizacijski psiholog i profesor na Filozofskom fakultetu Zvonimir Galić dodaje da je upravljanje ljudskim potencijalima u našim tvrtkama daleko o idealnog, posebno u javnom sektoru:

– Upravljanje ljudskim resursima kod nas je posljednjih godina doživjelo znatan razvoj. U nekim slučajevima taj je razvoj samo formalne prirode jer su se stare kadrovske službe samo preimenovale u odjele upravljanja ljudskim potencijalima. Te će službe uvijek morati obavljati administrativne poslove, no trebaju privući i odabrati prave zaposlenike, razvijati njihova znanja i vještine tako da iskoriste puni potencijal na vlastitu i dobrobit tvrtke. Konačno, uloga te službe je uvesti sustav nagrađivanja koji je poticajan, ali i voditi računa o zaslugama – ističe Galić.

Njegove riječi nisu prazne riječi psihologa, nespojive s dobrim poslovanjem koje vežu profit jer najnovija istraživanja vrlo jasno pokazuju da su tvrtke sa zadovoljnim zaposlenicima uspješnije.

Čovjek – temeljni kapital

– Dokazano je da su zadovoljni konobari, trgovci i recepcioneri ljubazniji prema kupcima i gostima, zbog čega oni više troše. Kratkoročno iscrpljivanje radnika u srednjem i duljem roku organizaciji će se obiti o glavu jednako kao i u slučajevima gdje napreduju oni koji se ulaguju šefu, a šefovi pritom zanemaruju samozatajne, ali vrijedne radnike – kaže Galić, dodajući da su su strane kompanije vrlo svjesne važnosti pravednog ponašanja prema radniku, no u Hrvatskoj je često riječ o lošem menadžmentu. Drugim riječima, menadžere bi trebalo sustavnije obrazovati o tim pitanjima.

– Uspjeh organizacija danas više nego ikad ovisi o ljudima. Tehnologija je sve jeftinija i sve lakše dostupna pa su ljudski resursi ključni kapital organizacije. Prema procjenama Svjetskog ekonomskog foruma 2016., zbog snažnih promjena u poslovanju koji će donijeti daljnji razvoj informacijskih tehnologija i posljedične potrebe za prilagodbom zaposlenika, stručnjaci za ljudske resurse će 2020. biti među najtraženijim profilima na tržištu rada – dodaje Galić.

Jedna od onih koja silno želi raditi upravo u odjelu ljudskih resursa je mlada, ambiciozna i vrijedna Marina Matić iz Skradina. S diplomom menadžmenta sa šibenskog Veleučilišta, danas radi kao voditeljica u jednoj trgovini lanca odjeće u Puli. Zbog neiskustva nitko je ne želi zaposliti u odjelu koji se bavi brigom o ljudima, a možda bi imala šanse da šefovi vide njezin diplomski rad “Osobine vještih menadžera: žene ili muškarci?” s pregršt zanimljivih informacija.

Marina Matić

“Nipošto ne smiju uzimati sav posao za sebe u paničnom strahu da će nešto poći po zlu, već je poželjnije uložiti dodatno vrijeme da podređenima objasne što zapravo od njih žele. Nije poželjno ni izbjegavanje sukoba sa zaposlenicima koji ne pokazuju dostatan interes za posao i izraženu nekolegijalnost na poslu jer time ne postižu potreban autoritet i poštovanje podređenih. Važno je da menadžer u razgovorima sa zaposlenima jasno ističe kada je posao napravljen odlično, kada dobro ili loše, da nije usredotočen isključivo na negativne stvari u poslovanju i time pridonosi uzajamno kvalitetnom odnosu s podređenima”, navodi Marina u svom radu.

Česte loše osobine menadžera, nastavlja, su licemjerstvo, kada se miješaju u posao svojih suradnika ili donose odluke umjesto njih, kada su nedovoljno informirani, kada sami donose odluke bez suradnika direktno uključenih u posao i ne razgovaraju s podređenima zbog straha da ne izgube svoje ovlasti.
S takvim i sličnim ponašanjem šefova susreću se i naši sugovornici zaposleni u velikim tvrtkama, a takvo ih ponašanje demotivira.

Dostupni 24/7

– U prošloj tvrtki imao sam šefa koji me puštao na miru da radim i za njega bih sve učinio s veseljem, bio sam smiren i vrlo efikasan. Za one šefove koji me nazivaju svakih sat vremena, stalno prigovaraju, teško mi je napraviti i ono što moram, a kamoli više od toga. Tako osjećaju i svi moji kolege. Ne razumijem kako ti veliki menadžeri još uvijek ne shvaćaju da će imati više koristi od nas ako nas ne maltretiraju i ako nas katkad pohvale – govori jedan Zagrepčanin, koji je radio u nekoliko velikih tvrtki.
Upravo na tom tragu je i izjava psihologa Galića, koji kaže kako sva strana istraživanja pokazuju da je dobar onaj menadžer koji se, osim što naređuje i postavlja ciljeve, brine o članovima svog tima, njihovu razvoju i dobrobiti.

– U sezoni godišnjih odmora znatan broj menadžera voli svoje zaposlenike imati stalno dostupne na mailu ili službenom mobitelu. Sva novija istraživanja pokazuju da su dugoročno uspješniji i motiviraniji zaposlenici koji se za vrijeme godišnjeg odmora potpuno „isključe“ od posla, ne provjeravaju mail niti nose službeni mobitel. Svaki posao svakog zaposlenika u nekoj mjeri „troši“. Da bi mogao „napuniti baterije“ mora se povremeno odvojiti od posla, a godišnji odmor prava je prigoda za to.

I u ovom konkretnom slučaju loše upravljanje posljedica je pogrešnih uvjerenja o tome kako bi trebalo upravljati ljudima – kaže Galić, čiji je dojam da naši menadžeri smatraju da su dobri jedino ako su isključivo usmjereni na radne zadatke te da ih briga o podređenima i njihovo uključivanje u donošenje odluka čini slabim liderima. Takvo uvjerenje je, kaže, pogrešno i vjerojatno je posljedica neupućenosti naših menadžera u suvremene trendove u upravljanju ljudima.

(Autor: Marijana Pleše)

PODIJELI