PODIJELI

Letimičan pogled u medijsko zrcalo zagrebačke gradske politike pruža nam ovih dana jednu zaista čudesnu sliku, u kojoj temeljne potrebe sirota građanstva, prepuštena na milost i nemilost bjesomučnoj brizi mjerodavnih, kao da se svode na samo dva urgentna lajtmotiva, a to da su fontane i drug Tito.

A kad se ta dva humanistička poriva (da ne bude zabune: onaj prema štrcanju i onaj prema lustraciji) poput dvojice poslovičnih ovnova sučele na klimavu brvnu (koalicijske) politike, što je neki renesansni šaljivdžija onomad kršćaše umijećem mogućeg, onda tu niču zaista čudesni cvjetovi, recimo tratinčice. Koje se već zbog svoje nedužne dražesnosti nikako ne mogu trpati u cvjetove zla, ali prosim lepo.

Javnosti na uživanje

Za neupućene, kakvih, vjerujemo, još uvijek ima, grad je u klopu totalne fontanizacije vlastita prostora odlučio upucati zavidnih 750 tisuća kuna u obnovu zapuštene fontane punog imena „Tratinčica za druga Tita“, interpolirane među poslovičnih 88 stabala (za druga Tita) u malom perivoju ispred stambene zgrade u Vukovarskoj 222-224. I to nekako u isto vrijeme kad se isti taj grad, slijedom, čini se, jedinog relevantnog uvjeta da se njegova tanka vladajuća većina nekako skrpa i usuglasi, svojski trudi zauvijek maknuti ime maršala Tita iz svog središta. Zbog čega neki mediji već na sva usta hvale odlučnost (pa i domišljatost) gradonačelnika Bandića da druga Tita baš sasvim ne ukloni iz Zagreba (iako je lako saznati da taj hvalevrijedan projekt baš i nije najnovijeg datuma), dok će drugi radije citirati trenutačno vodećeg gradskog uličnog lustratora Zlatka Hasanbegovića, prema kojem će kameni cvijetak u nekadašnjoj Prolki odsad funkcionirati kao „Višeslavova krstionica Titovih sljedbenika“.

Foto: Marin Vajdić

E, sad bi, onkraj konstatacije da humor nikad nije bio jača strana desnice (a i tko zna što bi tu imali reći poklonici kneza Višeslava), trebalo navesti nekoliko relevantnih podataka. Dakle, perivojak „88 stabala za druga Tita“, djelo poznatog slikara i pejzažnog arhitekta Dragutina Kiša, predan je, zajedno s prigodnom florealnom fontanicom, radom dubrovačkog kipara Marijana Kockovića, javnosti na uživanje u svibnju 1982., dvije godine nakon što je u Ljubljani „veliko srce prestalo da kuca“, i kao takav autentičan je dokument jednog vremena u kojem je sadnja 88 stabla, od kojih se nerijetko ni šume nisu vidjele, činila isti kulturno-ideološki uzus kakav bi danas, smatraju neki, trebalo biti uklanjanje svakog spomena na njega, dakle, prčkanje po jednom neizbrisivu dijelu povijesnog identiteta, ako ćemo pravo, uistinu prispodobivo skrnavljenju krstionice iz Nina.

Pravica za cvetje

Poznati zagrebački pisac Borivoj Radaković, autor ne samo brojnih kazališnih komada, koji su nas uistinu znali nasmijati, već i prema znakovima vremena nadasve kritičkih romana kao što su „Sjaj epohe“ ili „Što će biti s nama“, jedan je od stanara zgrade u Vukovarskoj 222, koju je, uzgred, 1953. projektirao poznati arhitekt Neven Šegvić.

„Nikad nisam cijenio obljetnice, ni simbole bilo kojeg tipa, tako da ni prema ovome nemam neki stav“, reći će Radaković na terasi zgradina kafića, s koje se donekle razabiru obrisi fontane, „ali stav mogu imati prema onima koji mrze, a to Hasanbegović svakako jest, jer on jednostavno izaziva. Samo u tom slučaju branit ću tu fontanu. Ja jesam sudjelovao u njezinu otvaranju, ali mi dečki iz zgrade uvijek smo se zezali da je to pepeljara za 88 ćikova za druga Tita, igrali smo se time s mnogo više duha nego što ga ima Hasanbegović.

Pili smo 88 gemišta za druga Tita, 88 piva za druga Tita i tako dalje. A ovaj antagonizam prema ljudima koji drukčije misle pokazuje samo sitnu dušu. Kad on ljevičarima, što ja svakako jesam, pokušava podmetnuti da bi tu našu pepeljaru mogli koristiti kao tobožnju krstionicu kneza Višeslava, to je mizeran humor. S druge strane, ne znam puši li Hasanbegović, ali ako puši, sigurno ima samo jednu pepeljaru s dva čika. Skromno!“

Skromnom se danas doima i fontana, na čijem se podnožju, zaraslom u mahovinu, baš kao i okolne klupice, sa stražnje strane još može pročitati epski stiliziran natpis „Ponosni smo da smo živjeli u doba tvoje“, dok je grafit s prednje prilično teško dešifrirati, pa, ako ništa drugo, ostavlja mjesta mašti. No, ako je smisao cijele ove priče humor – a kako će se povijest bolje pamtiti i interpretirati nego s dozom podsmijeha? – šlagvort ostaje pepeljara. Koja, ako ćemo pravo, u svakodnevnom govoru jest simbol vremena, koji možda također ne bi trebalo cijeniti, ali što je – tu je.

Fontana će, kako to mediji vole reći, uskoro ponovno zasjati u punom sjaju, za neke će to nedvojbeno biti štrcaj prkosa, dok je drugi, pritisnuti vlastitim brigama, među 88 Titovih stabala i dalje neće primjećivati. A i cinici će moći reći da smo svi mi ionako kršteni u pepeljari, gdje smo popušili mnogo češće nego skromnih 88 puta. No, politika je, kao što rekosmo, nekakvo umijeće, bilo kao pravda za tratinčice, bilo kao pravica za cvetje. Ma što to značilo.

(Autori: Boris Perić i Miroslav Edvin Habek)

PODIJELI