PODIJELI

Tradicionalno hodočašće na Svetu Geru, u povodu blagdana Sv. Ilije, 26 puta zaredom, obavljeno je u prošle nedjelje, a okupilo je oko 500 ljudi s obje strane državne granice Slovenije i Hrvatske, odnosno meje, kako to kažu Slovenci, koji našu Svetu Geru nazivaju Sveta Jera, a hodočasnici, ne samo pasionirani planinari koji redovito dolaze na Geru, pokazali su da se znaju i proveseliti, a ne samo pričati o politici.

Organizator hodočašća, biskupski vikar Mile Vranešić, nije krio zadovoljstvo brojem okupljenih bilo u hrvatskoj kapeli Sv. Ilije i manje u slovenskoj Sv. Jere, a još više oko kapela, unatoč velikoj vrućini, te nam je rekao da se opet pokazalo da je svakodnevni život iznad politike, koja iz samo njoj znanih razloga vodi u klin, a narod udara u ploču.

Sveta Gera, kaže, nikada nije bila “krvavi plot” između Hrvata i Slovenaca, koji govore dva jezika, ali se i te kako dobro razumiju. To se zorno vidjelo i poslije zajedničke mise na dva jezika, kad je krenula jedna pjesma.

Kako podijeliti odašiljač

No, mi smo otišli dalje svoji putem, među ljude, kojima nije bilo teško ni omanji frižider donijeti na leđima od 13 kilometra udaljenih Stošica, gdje počinje makadam za Svetu Geru, a sve da bi imali dobro rashlađen gemišt, kojim su i nas počastili. Moramo priznati da im se trud isplatio. Hvala im još jednom!
Riječ je o Davoru Rundeku, Stjepanu Buntaku i Stjepanu Šoštariću, planinarima iz Jastrebarskog, koji redovito dolaze na Svetu Geru, bilo ljeti ili zimi. Zimus smo, kaže Rundek, zadnji vikend u siječnju imali i mali vatromet na vrhu Svete Gere, ništa ozbiljno, ali su našu “artiljerijsku pripremu” slovenski vojnici koji se nalaze u hrvatskoj vojarni od 1990. godine, vrlo ozbiljno shvatili pa su bili na ogradi obližnje vojarne s puškama “na gotovs”.

Buntak i Šoštarić, između dvije runde, spremno su potvrdili tu priču te dodali da je i golemi slovenski odašiljač, na manje od 50 metara udaljenosti od kapele Sv. Ilije, pola naš, a pola slovenski, samo da sad arbitraža, koja je “vratila” Svetu Geru Hrvatskoj, iako je uvijek bila naša, nije utvrdila kako ćemo ga i kada podijeliti!?

Naši planinari, kao i vikar Mile, računaju da bi u obližnjoj vojarni na kojoj se još uvijek vijori slovenski stijeg, a do koje se moglo slobodno došetati za manje od deset minuta od vrha, dvije sobe trebale pripasti planinarima da se imaju gdje skloniti za lošeg vremena. Naime, nekoliko kilometara dalje od vrha Svete Gere je planinarski dom Vodice, nedaleko od kojeg smo pored puta prvi i zadnji put taj dan, vidjeli kombi hrvatske policije. Na vrhu Svete Gere, među stotinjak drugih automobila, bio je tek jedan naš policijski, dok slovenske policajce, ovaj put, nismo primijetili.

Ljudi dobre volje

Kad smo početkom srpnja bili prvi put na Svetoj Geri, čuli smo da naši policajci više ne idu sve do naše vojarne u kojoj su i dalje slovenski vojnici, ali da redovito 24 sata u tri smjene obilaze vrh Svete Gere, gdje jedna do druge, na samo desetak metara, stražare kapele Sv. Ilije i Sv. Jere. Otkako je 1993. godine obnovljena kapela Sv. Ilije iz 16. stoljeća, tradicionalno se na lokalitetu Svete Gere susreću rimokatolici i grkokatolici na proštenju, ali i svi ljudi dobre volje. Slovenci su svoju kapelu obnovili prije nekoliko godina uz pomoć fondova EU. Na starijim fotografijama Svete Gere vide se samo kameni temelji.

S druge strane meje, na Svetu je Geru tropregom iz 26 kilometara udaljenog Malog Slatnika kod Novog Mesta stigao Andrej Košmrl sa suprugom Dragicom te još sedam, osam konjanika, među kojima je bilo i više djevojaka, a koji su bili prava atrakcija na Svetoj Geri. Veselom bračnom paru, nakon što su spretno privezali tri konja iz jedne kočije te obavili slikanje za naš list, nije dugo trebalo, manje od sat vremena da prvi otvore i plesni podij uz trio Gušti koji su pjevali naše, a najavljivali pjesme na slovenskom jeziku.

Prije nego što je počela fešta, odmah nakon mise, Andrej nam je dao izjavu u kojoj je “počastio” političare s obje strane Svete Gere. Znate, kaže, Hrvatska i Slovenija nisu samo susjedne zemlje, mi imamo i prijatelje u Hrvatskoj koji su prije živjeli blizu, u Zagrebu, a sada su u Zadru. No, ništa nas ne sprječava, kaže, a najmanje dnevna politika, koja traži svoje niše da preživi što dulje na vlasti, da se godinama družimo i živimo ovaj jedini život, sad kad više nismo ni mladi, što ljepše.

Dragica nam je otkrila da zna voziti tropreg, koji vuku lijepi konji podrijetlom iz Nizozemske, a mogu se vidjeti i na vjenčanjima u Zagrebu. Čuli smo i da Hrvati više troše od Slovenaca na svadbama, a da su Slovenci spremni platiti i feštu za rastavu. Netko prije, a netko poslije, bitno je da se plaća.

Odojci i janjci

Da bi se nahranilo brojne ljude na Svetoj Geri, dobro se pobrinuo DVD Radatovići, koji su okrenuli 10-ak odojaka i malo manje janjaca. Na samo 30-ak metara udaljenom Tridinovu vrhu koji se nalazi na na 1178 metara nadmorske visine, a koji se tako zove od 1939. godine, nalazi se manji kiosk koji radi samo vikendom, ali je platiti moguće samo u eurima. U Sloveniji, kako kažu, kune ne vrijede!

Foto: Marinko Petković

Međutim, to nije smetalo Karlu Markoviću iz zagrebačkog Sopota i Milošu Obradoviću iz Dubrave da potegnu na Svetu Geru, veći dio autom, da za svoj gušt u hladovini popiju pivo. Marković je duhovito primijetio da granice ne trebaju ljudima pa je tako nema ni na Svetoj Geri gdje je jedni natpis ovaj o Parku prirode Žumberak – Samoborsko gorje, a da je ima i da je dobro utvrđena, vidjeli smo još na Bregani gdje je žilet žica postavljena duž potoka koji je ujedno i granica.

Mariju i Boštijana Zormana sreli smo na priručnom parkiralištu uz cestu, malo dalje od samog vrha Svete Gere, gdje je bilo više automobila hrvatskih registarskih oznaka nego onih slovenskih. Ipak, kažu da su uvijek dolazili i dolazit će na Svetu Geru, bez obzira na to što bi ovo hodočašće moglo biti zadnje, prema odluci arbitražnog suda, do kad su slovenski vojnici nezakonito na hrvatskom državnom teritoriju. Marija je Hrvatica iz Ozlja, a Boštijan Slovenac iz Dolenjske regije, koja je odmah uz granicu, gdje mirno žive već 30 godina. Ljubav je tada bila jača od svega, a danas više i ne gledaju dnevnike. Bilo koje, svi su isti, kažu!

Kraj koji umire u ljepoti

Najteži put na Svetu Geru odabrali su Zagrepčani Božo Knezičić i Štef Repinec, koji su od Rupa, preko Samobora došli biciklima. Sve skupa 100 kilometara. Knezičić nam se požalio da je cesta, makadam od Stošica, još i dobra za automobile jer je široka i nije tako nepregledna i sva u rupama kao ona u ostatku Žumberka, a odobrovoljili smo ga – jer je rođeni Slavonac iz Đakova – kad smo mu rekli da na vrhu, ako požure, ima janjetine i odojka.

Razgovarali smo o rekreaciji i upali mišića, nakon svega, ali to je slatki umor, jer se i bolje spava kad se dobro umori, pa makar za to trebalo voziti cijeli dan.

I da. Dobro društvo je ono zbog čega se isplati doći češće, pa makar i lošim cestama na Svetu Geru, jer Žumberak nudi prekrasne krajolike, ali na putu nismo vidjeli niti jednu kravu, osim jedne plastične prije Stojdrage, gdje vikar Mile prikuplja baštinu za Uskočki muzej. No, tko će posjećivati Muzej ako bijela kuga nastavi uzimati danak nerazvijenosti kraja koji – doslovno – umire u ljepoti.

(Foto: Marinko Petković)

PODIJELI