U predstavi „Kći Lotrščaka“, koja u izvođenju Glumačke družine Histrion igra ovog ljeta na ljetnoj sceni Opatovina, pozornost publike u ulozi Manduše privukla je mlada glumica Vini Jurčić.
Vini ima samo 22 godine i pri kraju je studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Zamolili smo je za razgovor, jedan od prvih intervjua koje je ova mlada glumica dala medijima koji su, po svemu sudeći, otkrili novo zanimljivo lice s javne scene. I nas se neposrednošću i otvorenošću dojmila ova djevojka krupnih zelenih očiju i plave kose.
Počeli ste glumiti još kao djevojčica.
– Da, mama me je sa šest godina upisala u učilište u ZKM jer je skužila da sam kao klinka bila zaigrana i uvijek sam doma izvodila neke predstave za obitelj. Bila sam u grupi Jadranke Korde-Krušlin punih 12 godina. A onda je pokojna Mirena Keka Katona iz Gavelle, koja je tada radila na predstavi sa Zlatkom Vitezom došla u ZKM i tražila šestero djece za potrebe njegove predstave. Između ostalih, izabrala je i mene. Bio je to moj prvi susret sa Zlatkom. Glumila sam i u drugim predstavama još kao djevojčica, u predstavi „Povratak Filipa Latinovicza“ Zlatka Viteza, „Kuća i vrt“ Nine Kleflin, „Prije sna“ Nenni Delmestre i „Sudnji dan“ Georgija Para. Radila sam i na još nekim predstavama i tako sam se zaljubila u ovaj posao. Kao klinka dosta sam radila i na HRT-u, vodila sam emisiju školskih vijesti „Puni krug“, s Robertom Orhelom sam snimila i film „400 tek“ o Klasičnoj gimnaziji. Put me je vrlo jasno vodio prema ovome danas. Nisam imala određeni trenutak kada sam pod utjecajem nekog filma ili slično odlučila biti glumica, nego sam otpočetka glumila i uživala u tome.
Koji je profesor na vas najviše utjecao na Akademiji?
– Moji najdraži profesori s kojima sam ostvarila najbolju komunikaciju jesu Tomislav Pavković, Ozren Prohić i Rene Medvešek.
Što je bio vaš prvi profesionalni projekt?
– Bila je to predstava „Malo blago“ koju je za HNK u Varaždinu režirao Tomislav Pavković. Jako mi je draga ta predstava u kojoj sam ostvarila odličnu suradnju s predivnim glumicama i osobama Hanom Hegedušić i Ljiljanom Bogojević. Iako predstave u Varaždinu znaju kratko trajati, ovu još igramo. To je prava obiteljska, ustvari ženska predstava u kojoj je pogođen pravi omjer duhovitih i dirljivih momenata. Jako volim i dječje predstave u Gradskom kazalištu Žar ptica, u kojem glumim u predstavi „Bajka o žar ptici“ koju je režirala Ivica Boban, zatim u „Plavoj boji snijega“ Lea Katunarića i u predstavi „Lara u svijetu životinja“ u Kazalištu „Smješko“. Prošle sam godine glumila u Otelu na Dubrovačkim ljetnim igrama, a ove sam godine izašla iz tog projekta zbog predstave s Histrionima. Radila sam i na predstavi „Bez drugoga“, a glumila sam i u filmu Eduarda Galića „Za ona dobra stara vremena“ koji će biti prikazan početkom iduće godine. Uz glumačke veterane kao što su Mustafa Nadarević, Ivo Gregurević, Ksenija Pajić, Zijad Gračić u tom filmu glumi i nas sedmero mladih glumaca. To je uistinu bilo sjajno iskustvo. Dobro smo se zabavili, a mislim da smo obavili i dobar posao.
Dakle, suradnja s Histrionima počela je još dok ste bili djevojčica. Kako to da vas se Zlatko Vitez ponovno sjetio?
– Zapravo, nisam ga to pitala, ali sam pročitala u jednom tjedniku za koji sam nedavno dala intervju. Novinarka je nazvala Zlatka, koji joj je objasnio kako nije znao da studiram glumu, ali me se odmah sjetio kad je odlučio raditi „Kći Lotrščaka“ jer u meni vidi sliku idealne Manduše. Bila sam jako sretna kada su me nazvali iz Histriona, a pogotovo što sam još kao klinka obožavala Zagorku. Svakog sam ljeta s bakom, profesoricom hrvatskog jezika i književnosti, ljetujući na Lošinju, posuđivala Zagorkine knjige i pročitala sam ih gotovo sve. Pa kad me Vitez nazvao i kad sam čula da je riječ o predstavi „Kći Lotrščaka“, bila sam presretna. To mi je baš ludilo. K tome, volim ambijentalno kazalište.
Glumiti na otvorenoj sceni dosta je zahtjevno, a kontakt s publikom je intenzivniji. Je li vam to bilo zahtjevno?
– Postoji razlika u načinu igranja, a publiku na otvorenoj sceni više vidimo. Igranje u ovom tipu kazališta je otkrivanje i proširivanje vlastitih granica. Drukčiji je to način glume, rekla bih da je sve dosta glasno.
Da, vi glumci trebate imati jake glasnice.
– Zapravo, treba dobro koristiti tehnike govora. U ovoj predstavi mogu iskoristiti dosta stvari koje smo na Akademiji radili, a dosad ih nisam imala prilike primijeniti. Ovo je odlično iskustvo. Budući da se predstava igra pet dana u tjednu, to zahtijeva od glumca da uvijek bude sposoban, a ne da ostane bez glasa.
U predstavi ima dosta pjevnih dionica. Koliko su vam one bile izazovne?
– U predstavi pjevam četiri songa. Moram reći da nikad ranije nisam pjevala i učila pjevanje. Dugo sam plesala latinoameričke standardne plesove u Plesnom centru Zagreb kod Nicolasa Quesnoita, pa sam tako vjerojatno stekla dobar osjećaj za ritam. Doduše, volim pjevati u društvu, pod tušem i slično. Kad me Zlatko pozvao, imala sam mali pjevački test, a kad je on rekao: “Ma, možeš ti to”, krenula sam na satove pjevanja i bacila se na posao. Uostalom, glazba Arsena Dedića je prekrasna kao i tekstovi Drage Britvića. Volim slušati različitu vrstu glazbe, a uz ostalo i šlagere, šansone, volim Arsena, tako da mi je srce zaigralo kad sam čula pjesme iz predstave.
Vaš lik u predstavi ne govori kajkavskim narječjem. Je li vam to bilo lakše glumiti?
– Točno, samo tri lika govore štokavskim dijalektom, među njima i moj lik. Zapravo, kada sam došla na probe, bilo mi je žao zbog toga. Baš bih voljela govoriti agramerski jer volim taj agramerski i krležijanski duh. Možda ću imati prilike u nekoj drugoj predstavi. Ali, kao Zagrepčanki, drago mi je da je to prava zagrebačka predstava i drago mi je što njegujemo ono što je naše.
Kakva je suradnja sa starijim kolegama? Maze li vas?
– O da. Uostalom, Mirela Brekalo i ja smo jedine žene među 12 muškaraca tako da me nose kao kap vode na dlanu. Predivni su. Puno su mi pomogli. Imam veliku sreću što sam dosad radila uvijek sa sjajnim kolegama, koji ne samo da su sjajni glumci nego su i spremni pomoći. To su glumci koji aktivno glume, igraju iz večeri u večer i koji mi mogu dati najbolje praktične savjete jer mnogi profesori na Akademiji više ne glume aktivno već su se posvetili samo pedagoškom radu. Radeći u predstavi, mogu dobiti korisne savjete od ljudi koji igraju iz večeri u večer što je dragocjeno.
Publika vas je izvrsno prihvatila.
– Pa da, čini se da jeste. Prekrasno mi je kada nakon predstave prođemo kroz publiku do garderobe, a ljudi me zaustavljaju i imaju mi potrebu reći da im je bilo jako lijepo, da sam im bila divna i slično. To mi je najveća nagrada, bude mi toplo oko srca. Nije to zbog taštine; naprosto je lijepo kada shvatiš da si nekome učinio nešto dobro, da si u nekome probudio neki dobar osjećaj.
Imaju li mladi glumci prilike pokazati što znaju?
– Ja sam imala sreće. Iako, nije to samo pitanje sreće, već je i pitanje za kakve se uloge traže mladi glumci. Imam osjećaj da je meni pomoglo to što mogu izgledati jako mladoliko, a trenutno se takvi glumci traže. Jer, zašto bi neko kazalište tražilo glumca izvana ako u svom ansamblu i na stalnoj plaći ima glumca koji može odigrati takav profil uloge. Jedino što trenutačno u kazalištima sa stalnim ansamblom nedostaje glumice su koje mogu igrati vrlo mlade djevojke, a nešto potrebe za mladim glumcima imaju i u kazalištima izvan Zagreba. I to je sve. A nas ima puno. Ima puno sjajnih mladih glumaca koji nemaju gdje glumiti. Zato se često dogodi da nakon Akademije i ubitačnog tempa na studiju ti mladi ljudi padnu u depresiju. Nemaju gdje igrati i izgrađivati se kao glumci.
Igrali ste i na filmu i u kazalištu. Gdje se vidite u budućnosti?
– Jako me privlači i jedno i drugo. I inače sam takva osoba, stalno bih nešto novo, drukčije, drukčije tipove kazališta, drukčije tipove uloga. Teško je kombinirati od svega pomalo, ali nadam se da ću uspjeti.
Sada ste javna osoba jer gluma sa sobom nosi i zanimanje javnosti. Jeste li spremni na to?
– Nemam pojma jesam li spremna. Zasad se snalazim kako znam i umijem. To mi je možda i najmanje zabavan dio ovog posla jer nisam tip osobe koja se voli predstavljati u javnosti. Dobra je strana svega toga da možeš progovarati o nekim stvarima kad već imaš priliku da te ljudi žele saslušati. Mislim da svaka osoba već kao mlada treba razvijati stavove o svemu, ali da pritom ne bude isključiva. S obzirom na to da govorim sve što mislim, ne bi mi trebao biti problem nositi se s time.
Imate neobično ime.
– Ime sam dobila po ženi Nelsona Mandele, Winnie Mandela. Mami se sviđalo to ime i ona ga je odabrala. Tata se složio jer je on odabrao ime mome bratu – Max. Ipak, intervenirala je baka, pa je zamolila da barem moje ime ‘pohrvate’ u pisanju. Tako je ispalo baš zgodno.
Ove godine ljeto vam je radno. A što je s odmorom?
– Slobodna sam preko dana, a ni predstave mi nisu naporne. Dapače, zanimljivo mi je provesti ljeto u Zagrebu jer sam dosad svake godine dva do tri ljetna mjeseca provodila s bakom u Lošinju. Baš me zanima kako će biti u kolovozu kada se grad posve isprazni i kad ostanu samo turisti. Eto, sada otkrivam neke sadržaje koje Zagreb nudi ljeti. Uostalom, dva su mi dana u tjednu slobodna, pa ipak uspijem pobjeći. Bila sam u Puli na filmskom festivalu i u Dubrovniku na Igrama. Onda se opet veselim vratiti u Zagreb i tako u krug. U rujnu sam slobodna i taj ću mjesec iskoristiti samo za sebe. A onda opet počinje fakultet. Nastavljam i s profesionalnim projektima u koje sam uključena. Iako zasad nemam u vidu ništa novo, vidjet ćemo.
(Autor: Tereza Makar)
