28. 7. 1983.
Ubijen Stjepan Đureković
Hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića ubila je jugoslavenska tajna policija Udba u tiskari u Wolfrathausenu kod Münchena. Đureković je bio, prije bijega u emigraciju u travnju 1982., jedan od direktora Ine. U emigraciju je ponio rukopise knjiga “Ja, Josip Broz-Tito”, “Crveni menageri”, “Komunizam: velika prevara”, “Slom ideala: ispovijed Titova ministra” i “Sinovi Orla” i objavio ih. Objavio je i knjigu “Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku”. Opisivao je bankarske malverzacije i pranje novca jugoslavenskih elita. Nakon očeva ubojstva sin Damir otišao je iz Njemačke u Kanadu, u Calgary. Pronađen je mrtav 10. rujna 1987. Godine 2008. Krunoslav Prates osuđen je na doživotni zatvor zbog uloge u ubojstvu Đurekovića. U kolovozu 2016. Visoki zemaljski sud u Münchenu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, bivše dužnosnike Udbe, a kasnije hrvatskih obavještajnih službi, nepravomoćnom je presudom osudio na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Đurekovića.
30. 7. 1991.
Odbačen Špegeljev plan
Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća 30. na 31. srpnja istupio je Martin Špegelj sa zahtjevom da se Hrvatska svim snagama suprotstavi JNA i da krene u frontalni sukob i osvajanje vojarni JNA. Predsjednik RH Tuđman Špegelja je odbio. Za plan je uz Špegelja glasao samo Stjepan Mesić, tada predsjednik Predsjedništva SFRJ, formalno zapovjednik JNA. Tuđman se usprotivio Špegeljevim prijedlozima s obrazloženjima da je to avantura s nesagledivim posljedicama jer bi se s hrvatske strane prekinuli politički pregovori, strane sile ne bi pozitivno reagirale. Špegelj je kasnije govorio da bi njegovim planom rat ranije završio brzim izravnavanjem vojnih potencijala. Anton Tus pridružit će se Špegelju 1997., kad izjavljuje da je “najveća pogreška što u ljeto 1991. nismo zauzeli sve njihove vojarne i skladišta u Hrvatskoj”. Špegelj 7. kolovoza 1991. miče se s mjesta zapovjednika ZNG-a. Tuđman je odobrio napade na vojarne u rujnu. Od 22. rujna Špegelj je glavni inspektor obrane RH.
1. 8. 1937.
Osnovana Komunistička stranka Hrvatske
U Anindolu kod Samobora osnovana je Komunistička stranka Hrvatske. KSH (kasnije KPH) ostala je dio KPJ. Kominterna je prepoznavala mogućnost da dođe do raspada Kraljevine Jugoslavije, za što se htjela pripremiti organiziranjem komunističkih partija Hrvatske i Slovenije. Na osnivačkom kongresu u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. bilo je nazočno 19 delegata iz Osijeka, Splita, Siska, Sušaka, Varaždina i Zagreba, a referat je podnio Josip Broz. Istaknuo je da se KPJ zauzima za radnička prava, ali i za nacionalnu slobodu. Za sekretara Glavnog odbora izabran je Đuro (Đuka) Špoljarić (1906. – 1991.). Uhićen je prije rata s Markom Oreškovićem zbog širenja komunističkih ideja. Kao sudionik NOB-e bio je politički komesar Mokranjskog bataljuna (u BiH) te pripadnik 13. primorsko-goranske divizije. Bio je vijećnik ZAVNOH-a. Poslije rata bio je zatočenik na Golom otoku, a nakon robije vanjski suradnik Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
2. 8. 1903.
Počeo Ilindenski ustanak
U Makedoniji je počeo Ilindenski ustanak za oslobođenje od turske vlasti. Ustanak je počeo na pravoslavni vjerski praznik Sv. Ilije (Ilinden). Organizirala ga je Tajna makedonska-odrinska revolucionarna organizacija (kasniji – VMRO). Ustanak nije bio dobro pripremljen, a protivio mu se i makedonski lider Goce Delčev. U Kruševu je proglašena Kruševska Republika, prva republika na Balkanu. Nikola Karev izabran je za predsjednika. Turske vlasti ubrzo su sprovele veliku kontraofenzivu. Četa vojvode Pitu Gulija je poginula, hrabro braneći grad do posljednjeg čovjeka na položaju Mečkin kamen.
