Svi znaju tko je Obrad Kosovac, no malo je tko upoznat s činjenicom da je baš on osmislio “Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja”, koji se obilježava 5. kolovoza.
Taj tadašnji glavni direktor Informativnog programa Hrvatske televizije 4. kolovoza 1995. opisuje kao najsretniji, ali i kao jedan od najtežih dana u svom profesionalnom životu. Na terenu je bilo desetak novinarskih ekipa, a nijednoj od njih nije bilo dopušteno kročiti na prvu crtu bojišta tako da je prvi dan oslobodilačke akcije Oluja protekao samo s proglasom Franje Tuđmana pobunjenim Srbima bez ikakvih snimaka.
One su stigle stigle tek idućeg dana u 11 sati kada se hrvatska zastava zavijorila na kninskog tvrđavi. Tadašnji predsjednik krenuo je Vlakom slobode u stopu praćen televizijskim kamerama. Gledanost nikada nije bila veća. Oči uprte u ekran od ranog jutra do navečer neprestano je imalo čak osamdeset posto gledatelja.
– Sjedio sam s kolegama na kavi, sjećam se da je urednik Dnevnika bio Branimir Dopuđa, Ivo Bušić i drugi, i pala nam je napamet ideja o obilježavanju tog datuma. Kad sam netom kasnije sjeo u ured, pomislio sam zašto se ne bi nazvao Dan zahvalnosti braniteljima? Ubrzo sam s Hloverkom Novak Srzić, tadašnjom urednicom Informativnog programa, pozvan k predsjedniku. I tako mi sjedimo, Tuđman pita što ćemo piti, odgovaram samoborski bermet, lagani liker jer sam znao da je to volio, a Hloverka će Tuđmanu: “Predsjedniče, predsjedniče, Obrad vam ima nešto za reći!”.
I tako sam iznio ideju o obilježavanju Dana zahvalnosti svim braniteljima. “Dobra ideja”, odgovorio je, a onda se postavilo pitanje kojeg bi se datuma to trebalo obilježavati. Predložio sam mu nekoliko datuma, dan kada je počela Oluja, kada je osvojen Knin ili datum kada je on poljubio zastavu na tvrđavi. Odmah je rekao da potonje neće, a zatim je lupio šakom o stol i rekao: “Oslobođenje Knina 5. 8.” – priča Kosovac.
Od njihova je razgovora prošlo mjesec-dva dana, ali ništa se nije događalo. Na idućem sastanku upitao je Tuđmana: “Pa što je s našim praznikom?”, na što je rekao: “Sad ćemo to srediti”. Za nekoliko dana stvarno je bilo sređeno.
Obrad Kosovac sve nam ovo priča dok sjedimo u njegovoj obiteljskoj kući u Zaprešiću koju je još davnih dana sagradio njegovog djed. Okružen knjigama koje obožava, a ima ih oko šest tisuća, uglavnom povijesnih, domeće kako je Tuđman bio iznimno fin i pristojan čovjek, nimalo sklon eksplozivnosti, po tipu analitičan i iznimno obrazovan.
– Znao je slušati i slušao bi sugovornike i na kraju nešto pametno rekao.
Prvog hrvatskog predsjednika nije upoznao tek kada je ovaj stupio na dužnost, već puno ranije, sedamdeset godina kada se o Hrvatskoj tek sanjalo. Susretali su se na Zrinjevcu u antikvarijatu koji je držao izvjesni Marijan.
– Mi koji smo češće dolazili, bili smo u pozadinskoj sobici i pregledavali hrpe naslova. Tuđman je tada bio direktor Instituta za radnički pokret i dok smo čitali sve te knjige, puno je pričao o Radiću, željom za autonomijom Hrvatske, govorio je kako Hrvati nikad nisu bili objedinjeni, da su se borili jedni protiv i snažno je zagovarao pomirbu u narodu. U jednom sam mu tako razgovoru 1976. rekao: “Vi ćete, druže Tuđman, biti predsjednik slobodne države Hrvatske”. Tu moju rečenicu nikada nije zaboravio i ona nas je povezala – sjeća se Kosovac kojem je Tuđman, dok je bio predsjednik nakon službenog posjeta Kini, darovao svoju knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti” štampanu na kineskom.
– Kada je bio dobre volje, govorio mi je “ti”, u službenim stvarima “vi” – kaže. No, sasvim neslužbeno, Tuđman je jednom prilikom pred njim zaplakao.
– Dok sam snimao dokumentarac o njemu u Velikom Trgovišću, našao sam fotografiju mještana. Na jednoj su strani stajale žene, na drugoj muškarci, a ispod njih djeca. Na slici sam pronašao njegova oca i njega, koji je tada imao oko šest godina, a kad sam mu to pokazao, rekao je: “Ma nemoj me zafrkavati!”, pa onda me onako prijateljski primio za ruku i sa suzama u očima me zamolio: “Molim te pronađi mi sliku moje majke”. Ona je umrla kada je on bio mali i nikada je nije vidio. Nažalost, njenu fotografiju nikada nisam uspio naći – priča Kosovac.
Drugom je prilikom, kada su Tuđmana napadali, napisao tekst u kojem ga je branio pa mu ga poslao. Idući dan predsjednik ga je pozvao na razgovor.
– Rekao mi je: “Ovo je jako dobar tekst i treba ga objaviti, ali pod pseudonimom jer se ti jako glupo zoveš”. Onda mi je rekao da se potpišem s Hrvoje Horvatić, što sam odbio. No, prasnuo je u smijeh kada sam mu rekao da želim zagorski pseudonim nešto u stilu Deziderij plemeniti – otkriva Kosor dodajući da mu je tada rekao da je Obrad starohrvatsko ime te da se tako zvao jedan od dvanaestorice hrvatskih knezova koji su potpisali Pacta conventa u XII. stoljeću.
Za Kosovca, kako ga je Tuđman jednom prilikom “nazvao jedinim tuđmanovcem među novinarima”, neki kažu da je znao biti neugodan urednik, no on tvrdi da je bio neugodan samo prema onima koji nisu radili. Osim toga, kao urednik HTV-a nije dopuštao bezrazložne napade na Tuđmana posebno ne u situaciji u kojoj se Hrvatska u to doba nalazila.
– Tuđman nikada nije imao neke direktive za nas, ali me jednom nazvao nakon vijesti tijekom dana. Uglavnom urednik, pritajeni SDP-ovac, stavio je 40 sekundi nekog velikog događaja u predsjedničkim dvorima i priloge od minute i pol o nekim lokalnim SDP-ovim sastancima. Tuđman je bio jako nezadovoljan rasporedom minutaža, pitao me: “Kosovac, što vi to meni radite?” Tog sam urednika odmah prebacio na drugo radno mjesto i više nije uređivao vijesti – govori dodajući da je Tuđman gledao svaki večernji dnevnik bez iznimke.
– Kada je Tuđman umro, zvao me njegov sin Miroslav i pitao za savjet kakav da natpis uklešu na grob. Bez razmišljanja sam ispalio: “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što” i tako je i bilo.
Sliku Tuđmana skinuo je iz svog ureda kada je na vlast došla Račanova Vlada.
– Još sam bio glavni urednik televizije kada je Račan kao premijer došao na HTV. Sjeli smo na piće kada se nalaktio na stol i ispalio: “Mi ćemo tebe smijeniti”, odgovorio sam mu da znam i da je on poznat po smjenama još od sedamdesetih. Tada je nakon dolaska nove vlade, govori, smijenjeno 60 urednika.
Kosovac koji je radni vijek proveo na državnoj televiziji od 1964., između ostalog, kao urednik dnevnika i urednik dokumentarnog programa, u novinarstvo je ušao još kao student, i nikada ga nije napustio.
Rođen u Zagrebu, odrastao je kod Kvaternikova trga, završio je Klasičnu gimnaziju u kojoj je uređivao školski list “Crni zabavnik” sa stripom koji je crtao. Kasnije je završio i Pravni fakultet. Kao osnovnoškolac glumio je u radiodramama na Radio Zagreb. Ni kazališne daske nisu mu strane. Na njih je stao jednom kao dijete i to ni više ni manje nego, smije se, glumeći magarčevu stražnjicu.
– Jedan dečko i ja bili smo prekriveni kožom, on je na glavi imao masku magarca, a ja sam glumio stražnji dio i mahao repom.
U mladim je danima Kosovac pisao za Sportske novosti, tadašnji Narodni sport i Večernji list, a audiciji je prošao i na televiziji kojoj je ostao odan. Iako je u mirovini, i dalje snima dokumentarne filmove i planira nove. Na pitanje je li mu žao što je tijekom komunizma snimio film o zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Alojziju Stepincu “Put izdaje” u kojem ga prikazuje kao klerofašista, kaže:
– Dobio sam taj zadatak i to sam morao napraviti. Da nisam, dobio bih nogom u dupe. U to doba nije ni bilo literature koja bi pozitivno govorila o njemu tako da sam radio s materijalom koji sam imao. No čim sam mogao, 1990. odrekao sam se prava na taj film jer sam ga radio pod prisilom – kaže te dodaje – Jednom prilikom sam kardinalu Kuhariću, koji je inače bio jako simpatičan i drag čovjek, rekao da sam napravio taj film o Stepincu, a on je samo rekao da to nije važno i da sam se popravio.
(Autor: Marijana Pleše)
