PODIJELI

Borivoj Radaković, nedvojbeno jedan od zagrebačkijih živućih zagrebačkih pisaca, majstor urbane proze, kajkavštine, rock and rolla, piva (cigareta, čujem, više ne), kazališnog smijeha i još koječega zanimljivog, upravo radi na novom romanu “Poremećeni snovi Siniše Bužeka”.

Ali ni oni dosadašnji (“Sjaj Epohe”, “Virusi”, “Što će biti s nama”…), kao ni kazališne predstave (“Dobro došli u plavi pakao”, “Kaj sad”, “Amateri”…) očito ne gube na aktualnosti. Naprotiv, kao da iz dana u dan dobivaju sve više. Pa onda, što ne bismo napravili malu rekapitulaciju? Od daća i nedaća književnog života, preko gnojišta i glibova političkih ideologija, prevrednovanja i preimenovanja ulica i ljudi, do svakodnevnog neideološkog biciklizma. Ne kužite? Nema veze. Čitajte.

Pripremaš novu knjigu, ali ostanimo načas na prethodnoj, romanu koji hrvatsku situaciju zahvaća takoreći u presjeku jedne krajnje neobične sadašnjosti/budućnosti, a još je i u cijelosti posvećen gradu Zagrebu, koji ti je, usudio bih se reći, trajna preokupacija. Dakle, kaj bu bilo z nama?

– Jedino dobro na ovome svijetu jest činjenica da nitko ne zna što će biti s nama pa u tome svi živimo ravnopravno. Jer kad bi tko znao, začas bi postao gospodar budućnosti i – jao si ga nama! Ali, neke misli o vremenu budućem imamo svi, nekad onako, šašavo, pesimistični ili optimistični, pravimo mentalne projekcije, neki se nadaju, nekima je sve crno bez nade. U svom romanu “Što će biti s nama” govorim o budućnosti koja baš neće biti dobra. A možda i hoće. Mi, sada živući, bit ćemo izbrisani, doći će novi ljudi, danas još nerođeni, i bit će im svejedno tko smo mi bili i što smo napravili. Neki, pak, planiraju budućnost s namjerom da njome vladaju – kao rasa, kao nacija, kao bogataši… Ja spadam među one koji se užasavaju svake vlasti – današnje i buduće – i dajem svoj doprinos da sutra nikakve vlasti ne bude. A opet, nisam mogao drugo nego pokazati da se plemenita ideja rastače, pretvara u svoju suprotnost, mentalni raj postaje konkretni pakao…

Osebujan zagrebački štih pokazuje ti i prvijenac “Sjaj epohe”. Recimo da su se od početka rada na tom romanu izredala tri prilično burna desetljeća. Drugo izdanje, od kojeg je također već prošlo desetak godina, pokazuje, međutim, da zanimanje za ono doba još uvijek postoji. Dakle, što je tu još neizrečeno?

– Roman “Sjaj epohe” počeo sam pisati 1988. godine, a izišao je 1990. Bila je to kritika politike i zemlje u kojoj smo živjeli. Tražila se promjena, a onda je ona i uslijedila, ali što smo dobili? Krivu, retrogradnu promjenu. Rat, pljačku, korupciju i kriminal, bijeg mladih iz zemlje, nijekanje svega od jučer i reinstaliranje mutne prošlosti… Misao na budućnost nestaje, nudi se fabricirano preddoba. Vrijeme kad sam pisao taj roman, zanimljivo je i danas kao nulta točka, kraj jedne epohe i početak druge koja je možda mogla biti i bolja. Ako ne danas, onda malo sutra! Malo morgen!

“Sjaj epohe” bio je i uvod u kazališnu trilogiju o Bad Blue Boysima. Tu si, bojim se, zaradio epitet vlasti nemila autora, da ne kažem, Tuđman te nije volio…

– O, predstava “Dobro došli u plavi pakao” (izvedena kao prva u preimenovanom Kerempuhu) bila je građanima divna, a tadašnjem predsjedniku vrlo odiozna. Nazivao ju je “pokušajem destabiliziranja Hrvatske”. Vjerujem da sam uspio artikulirati trenutak pa je zato publika hrpimice dolazila u kazalište. Junaci predstave su pripadnici BBB-a, zagrebački dečki koji govore zagrebačkom kajkavštinom, gledaju svijet oko sebe i pokazuju kako je već 1994. urušavanje obećane budućnosti itekako bilo u jeku. Predstava je izvedena 89 puta i potom skinuta s repertoara. Jer, da, predsjednik je nije volio…

Nekako u to vrijeme pada i tvoja adaptacija Kolarove Breze, koja je slijedom okolnosti doživjela sličnu sudbinu. A opet, tu si se prilično udubio u problematiku kajkavskog jezika. Ima li i u tome zaista nečeg “disidentskog”?

– Brezu sam napisao 1995., ali je morala čekati dvadesetak godina da bude izvedena. Kao nepoćudan autor devedesetih, nisam baš imao prolaz. A Brezu sam napisao jer volim kajkavski jezik i želio sam tu sjajnu Kolarovu priču ispričati u potpunosti na kajkavskom (u Kolara to su samo rijetki dijalozi). A bilo je nečeg “disidentskog”. Kajkavski nije bio priznat kao jezik, tavorio je kao “dijalekt” nepostojećeg jezika. Kajkavski na sceni bio je rezerviran za “dudeke”, za izazivanje smijeha. Nikad nisam volio tobožnji humor koji se zasniva na izrugivanju tuđeg govora. Dakako, “Breza” nije pisana za smijeh, nego za pokazivanje krajnjeg dometa onoga što nam nude za budućnost – prošlost, crnu, tamnu, konzervativnu, primitivnu, ruralnu, u kojoj, kao i u adekvatnoj budućnosti, ljepota umire prva.

Na kajkavskom si napisao i objavio i vrlo intrigantnu pjesmu “Zombečija”, uvodno posvećenu Miroslavu Krleži, koji je danas također predmet hrvatskog lijevo-desnog sporenja, uglavnom nauštrb “bardove” literarne vrijednosti. Smatraš li to dijelom i vlastitom sudbinom, odnosno, što bi danas bila “književna ljevica”, kojoj, bez obzira na definiciju, evidentno pripadaš?

– Davnašnja je ministrica kulture Ljilja Vokić govorila da treba revidirati Krležinu ulogu i mjesto u književnosti, a nije od toga daleko ni ono što danas želi i donekle uspijeva Zlatko Hasanbegović, a to je zamjena jednog modela nacionalne i kulturne povijesti (i budućnosti!) drugim – Krležu je trebao zamijeniti ustaška perjanica Mile Budak, danas bi lijevu matricu prošlosti imala zamijeniti desna, nacionalistička. Stoga se, između ostalog, mijenjaju (opet!) nazivi ulica i trgova. Upravo je nevjerojatno kojom se upornošću Hasanbegović jagmio za mjesto čistača ulica. Njegova koncepcija brisanja svega komunističkog, kako je najavio, karikaturalna je po sebi, ali i ne manje opasna. August Cesarec, na primjer, Zagrepčanin, komunist, imao bi biti brisan, pisca romana, drama, eseja želi izbrisati netko tko ima jednu knjigu (i vjerojatno nikad neće imati drugu). Lijevi hrvatski intelektualci – Keršovani, Prica, Adžija (da spomenem samo neke uz Cesarca) – ubijeni su na Dotršćini u prvim danima rata. Budak ih je, kao, eto, kolega pisac mogao spasiti, ali nije. Sada bi trebala biti izbrisana i javna uspomena na njih. Malo je to degutantno, kao što je zlokobno i interveniranje u jezik što ga provodi desna struja lingvista u Hrvatskoj. Netko to svjesno radi i kroz medije nameće umjetnu tvorevinu koja nije ni za komunikaciju, kamoli za umjetnost. Vrlo skoro, dakle, djeca neće moći s razumijevanjem čitati hrvatsku književnost. Sve odlazi u zaborav. Zaborav konkretne prošlosti vodi u divljaštvo. Očito je to već danas.

Iskreno i skrušeno, zavidim ti samo na jednoj stvari, a to je rečenica što je u “Sjaju epohe” izgovara tvoj bed blu boj Božo Blum: “A koji će ti kurac pička?”. Vjeruješ li zapravo u političku korektnost?

– Mislim da je često dobro došla, ali ne vjerujem u nju. Da, svakako sam protiv vrijeđanja na rodnoj, rasnoj, nacionalnoj osnovi, protivnik sam diskriminacije, diskvalifikacije slabih, drukčijih, malobrojnih, ali politička korektnost zatire emocije, humor, ironiju, paralizira komunikaciju, birokratizira jezik i svijest, dovodi do stupidnih preimenovanja i konačno obeznačuje smisao, uvodi strah od jezične pogreške i stvara sljedbenike i podanike. Moj zadnji roman “Što će biti s nama” sve je samo ne politički korektan.

Kao prevoditelj otkrio si hrvatskim čitateljima mnoga zanimljiva imena suvremene britanske književnosti, a i svaki tvoj odlazak u London može se shvatiti kao studijski boravak. Ajd’ pričaj malo o tome, a zanimalo bi me i kako vidiš aktualnu hrvatsku prevodilačku situaciju.

– Joj, danima bih mogao o tome… Godinama odlazim u London, stekao sam ondje mnoge prijatelje. Kad sam imao novaca, nisam kupovao krpice, nego knjige, išao sam na književne večeri, uspostavio prijateljstvo s tamošnjim književnicima, pa sam tako znao biti i u samom središtu zbivanja u književnom životu Londona. Iz prve sam doznavao što jest, čak i ono što će biti novo. Smatrao sam da je u redu da sve to podijelim, pa sam sugerirao izdavačima što da daju prevesti i objave. A kad smo kod prijevoda… Svi mi koji prevodimo, pravimo greške, ponekad i iz neznanja jer ne može se sve znati. Ali, velik broj knjiga u nas nije preveden nego falsificiran, neuki “prevodioci” upropaštavaju knjige i pisce. Nažalost, izdavači će radije odabrati čak i nekoga tko nije studirao hrvatski ni strani jezik umjesto znalca jer nevježe su jeftine.

Kazališno si prilično zaglibio u komediju. Kako stoji stvar s humorom u Hrvatskoj (Zagrebu, svejedno). Neki sasvim zagrebački komadi izvođeni su ti s uspjehom i u Beogradu. Gdje su sličnosti u recepciji, gdje razlike?

– Nije sve crno, a Mate Matišić svojim je komadom “Ljudi od voska” mnogo puta nasmijao publiku u kazalištu koje smijeh ne očekuje, čak i ne njeguje. Meni su u Beogradu izvedena dva komada – “Kaj sad?” u Beogradskom dramskom kazalištu i “Amateri” koje je postavila grupa glumaca jer im se tekst dopao. Mene je fascinirala i veoma radovala činjenica da su u Beogradskom dramskom izveli neadaptiran, izvorni tekst. Glumci, predvođeni sjajnim Mišom Janketićem, govorili su tekst na zagrebačkoj kajkavštini. Tvrdim: besprijekorno – i u Zagrebu bi prošli! Što se tiče publike – u Beogradu je bilo isto kao i u Zagrebu. Smijeh, na kraju grč. Da se pohvalim, u svibnju mi je “Amatere” izvelo Pozorište “Bora Stanković” iz Vranja. Kako je to bio veselo! Ljudi koji nemaju svoje kazalište (staro je izgorjelo), pa nastupaju u neprimjerenoj dvorani, svojski su se angažirali i napravili odličnu predstavu koja je digla publiku na noge. Uzgred, u Vranju se daje i komad Mire Gavrana.

Postoji li još uvijek hrvatski/zagrebački humor? Ako ne, kamo je nestao?

– Ima ga, naravno, a ističem tri rubrike iz 24 sata – njihov foto-strip, Kolindin šalabahter i Plenkijadu. Iz dana u dan zabavljam se i smijem majstorskom humoru, vjerojatno istog autora.

Spomenuli smo Krležu, Cesarca, pa spomenimo i pokojnog Zvonka Špišića, o kojem si nedavno pisao. Njegova birtija u Končarevoj, pardon, Tratinskoj, zvala se “Bicikl”. I sam si ne tako davno otkrio čari tog prometala…

– Zvonko Špišić u moj je život unosio vedrinu pjesmama o ljudima koji ne uživaju u novcu (“Šešira nemam”, “Milioner”) i vole svoj život čak i kada je daleko od mogućnosti za ikakvo veselje (“Trešnjevačka balada”). I jedini je, a da ja znam, tko je uglazbio vic! Onaj, o biciklu!… A mene je u biciklistički svijet inicirala ljubav mog života i silno sam joj zahvalan na tome. Naučio sam bio voziti bicikl kao klinac, ali godinama nisam sjedao na njega. Da me itko drugi poticao na vožnju na dva kotača, vjerojatno se ne bih odazvao. A ovako… Vozimo se gradom uzduž i poprijeko, a bormeš, znamo raspaliti i do Gorice i natrag. Nismo pobornici “biciklističke ideologije” – ništa priče o zdravom životu, ekologiji… Samo pokret i vožnja. Biciklom sam stigao do dijelova grada koje nisam poznavao, prošao kroz ulice za koje nikada prije nisam čuo, sve u svemu sada Zagreb mnogo bolje poznajem. I znao sam pasti, poderao sam jedne drage hlače, raskrvario se nekoliko puta, ali bicikl ne ostavljam. Kiša, sunce, snijeg, hladnoća, žega – sve je dobro, sve je uzbudljivo. I može se bar ponekad uživati kao što je uživao onaj Špišićev lirski subjekt – neka pada kiša, ali dobro je jer “u svakoj kapi svijet se smije”.

Jesmo kaj preskočili? Nismo? Okej, onda još jedanput, kaj bu bilo z nama? Sad zaozbiljno.

– E, čuj, stari, oprosti, al’ – ne bu dobro!

PODIJELI